sport

Znate li što je Klopp napravio na prvom treningu u Liverpoolu? To je promijenilo sve

Znao je što želi i kako želi

NAKON što je predstavljen kao novi trener Liverpoola, Jürgen Klopp je pozvao sve igrače u konferencijsku salu. Potom je okupio sve zaposlenike klupskog trening-centra Melwooda i predstavio ih igračima koji su prilikom toga aplaudirali. Pošto se radilo o velikom broju osoblja, predstavljanje je potrajalo oko 20 minuta. Kada su konačno prestali s aplaudiranjem, nogometašima se obratio Klopp.

“Ovi ljudi čine sve da bi vam olakšali stvari kako biste se fokusirali samo na teren. Poštujte ih koliko poštujete i mene, jer oni su važni koliko i ja”, poručio je.

Nisu to bila nimalo sjajna vremena za Redse. Momčad je tada, u listopadu 2015. godine, boravila na 10. mjestu tablice Premiershipa. Učinak od osam postignutih golova u osam odigranih kola, koliko su na svom kontu imali Aston Villa i Sunderland koji su boravili u zoni ispadanja, mnogo je govorio o tome u kakvom je stanju bio Liverpool.

Znao je što želi i kako želi

Preciznije, najbolji pokazatelj tadašnjeg stanja u klubu kada su u pitanju rezultati bio je pogled na šest sezona prije Kloppova dolaska. Liverpool je u tom periodu samo jednom bio plasiran bolje od šestog mjesta i to 2014. godine kada je u dramatičnoj završnici prvenstva izgubio titulu i osvojio drugo mjesto. Dakle, ta jurnjava za titulom bila je izuzetak i veliko iznenađenje, a realnost je govorila da se radilo o klubu koji je godinama jedva uspijevao izboriti plasman u Europa ligu, a kamoli Ligu prvaka.

Ako je tijekom tog 20-minutnog aplaudiranja u konferencijskoj sali postojao samo jedan čovjek koji je vjerovao da klub krajem te sezone može igrati finale Europa lige, da nepune tri godine kasnije može igrati finale Lige prvaka, da nepune četiri godine kasnije može osvojiti Ligu prvaka i da nepunih pet godina kasnije može osvojiti Premiership kao najdominantniji šampion u povijesti natjecanja, on se zvao Jürgen Klopp.

Nije bez razloga prilikom svog prvog obraćanja javnosti kao trener Redsa rekao da “oni sumnjičavi moraju povjerovati”, ali isto tako i naglasio da ne posjeduje čarobni štapić, time dajući do znanja da svaka promjena zahtijeva vrijeme.

Za ljubitelje Redsa najvažnije je bilo što je Klopp čvrsto vjerovao u ono što govori. Imao je viziju, a ona se temeljila na međusobnom poštovanju, na razvijanju obiteljskih odnosa u grupi koja broji ogroman broj ljudi. Nije se oslanjao na milijune eura nego na milijune iskrenih osmijeha.

Klopp je vidio šansu tamo gdje drugi nisu vidjeli smisao. Možda ne bi bio tako uvjeren u uspjeh da tog dana nije došao u klub u čijoj se priči vidio. Tad se dogodio spoj koji će proizvesti sjajne priče, primjenjive u svim sferama života.

Njemački stručnjak je prije Liverpoola vodio Mainz i Borussiju Dortmund. U oba kluba radio je čuda, mijenjao povijest, preuzimao skromne momčadi i stvarao šampione. Oba kluba imala su, kao što i danas imaju, taj radnički mentalitet s kojim se lako poistovjećuje običan čovjek. Povrh svega, himna oba kluba bila je ista – “You’ll never walk alone”.

Sve navedene karakteristike odgovaraju Liverpoolu. Zapravo, Liverpool je klub takve kategorije – radnički mentalitet, živopisna povijest, borba protiv imućnijih. Sudbina je htjela da Klopp bude trener samo ta tri kluba. Namijenila mu je da u Liverpool dođe tek nakon što je Mainz i Dortmund podigao iz pepela pa napustio uz suze tisuća ljudi. Naravno, plakao je i on.

Poklopilo se da u Liverpool dođe upravo u trenutku kada je Anfieldu bio neophodan iscjelitelj. Kada su Redsi bili žedni novog Billa Shanklyja, čovjeka koji je klub zatekao u drugom razredu engleskog nogometa 1959. godine, a onda ga pretvorio u serijskog osvajača najvećih trofeja.

Samo je on mogao naslijediti Shanklyja

Shankly je najveća legenda u povijesti kluba, otac novijeg Liverpoola, čovjek koji je “svoje kosti ostavio” na Anfieldu. Njegova je ona čuvena izjava o tome kako mu je “netko jednom prilikom rekao da je nogomet pitanje života i smrti”, a on se razočarao u takvo razmišljanje i kazao da je “nogomet mnogo više od toga”. Ipak, izjava koja možda najbolje opisuje način Shanklyjeva razmišljanja glasi drugačije.

“Čak i kada služite u vojsci tijekom rata i kada dobivate neke užasne poslove poput posla u kuhinji gdje morate oprati 6000 tanjura ili kada morate čistiti toalet, moj cilj u životu je taj da, čak i kad se radi o čišćenju poda, želim da moj pod bude čišći od tvog. Kad bi svi mislili ovako i kad bi svi male poslove radili najbolje što mogu, to bi bilo poštenje. Onda bi svijet bio bolji i nogomet bi bio bolji. Dakle, mi želimo težak rad i poštenje. Nema uspješnog nogometnog kluba bez teškog rada”, kazao je jednom prilikom William Bill Shankly.

Jasno, Shankly je prije svega bio idealist, čovjek je za nogomet rekao da je veći od borbe za život ili smrt, ali ova njegova izjava o tome kako bi se ljudi trebali ophoditi prema svojim obavezama šalje genijalnu poruku koja nadilazi nogomet i sport.

Takvog čovjeka, takvu legendu čiji je duh na Anfieldu iščezavao tijekom spomenutih godina kada je šesto mjesto bilo najbolji rezultat, mogao je zamijeniti samo netko poput Kloppa. Karakter koji je mogao naslijediti Shanklyja morao je nogomet gledati drugačijim očima, cilj mu je trebao biti kroz nogomet manifestirati ispravan način života, kulturu međusobnog poštovanja kao osnovu za uspjeh. Morao je doći čovjek kojem rezultat nije iznad svega, nego kojem je rezultat krajnji produkt svega što je ljudski i kvalitetno.

“Kreirati atmosferu gdje se svi osjećaju važnim, gdje uživaju, znaju svoje poslove, osjećaju se poštovanim i potrebnim – takav bi život trebao biti. Tako bi se trebalo pamtiti vrijeme koje ste proveli u klubu. Na život gledam kao na skup iskustava, dobrih i loših. Naježim se kada se sjetim dobrih. Ako se drugi osjećaju isto, onda smo skupa na velikom putovanju i kada pogledamo unatrag, ne možemo izbjeći osmijeh na licima. Zato svima treba dati šansu da se osjećaju dijelom projekta”, kazao je Klopp jednom prilikom u razgovoru za Goal.com.

Nepunih pet godina nakon onog 20-minutnog aplauza u konferencijskoj sali, Liverpool je poslije 30 godina osvojio Premiership. Kao što je primijetio legendarni Gary Lineker – nitko nije uspio tako brzo tijekom natjecateljske sezone osvojiti Premiership i nitko nije tako kasno u kalendarskoj godini osvojio najjače nogometno natjecanje u Engleskoj.

Klopp je svoju momčad vodio do učinka od čak 28 pobjeda u 31 odigranom kolu što je bilo dovoljno za ovjeru titule sedam kola prije kraja, a pošto je koronavirus učinio svoje, onda se na titulu trebalo čekati sve do kraja lipnja. Tako je Liverpool ujedno i aktualni šampion Europe bez obzira na to što su Redsi ispali, jer ova sezona Lige prvaka nije završena.

Kao prvak Engleske i Europe Klopp je sada heroj, osvajač, ali on ima sasvim dobar razlog da se u mraku dnevnog boravka, na ivici šanka u pubu ili jednostavno za volanom osmjehne i pomisli: “A znate li koliko sam puta izgubio?”

Onda bi se sjetio posljednjeg kola prvenstva odigranog toplog proljetnog dana 1997. godine i one izgubljene lopte protiv Wolfsburga nakon koje je njegov Mainz primio gol, a on shvatio da ni te godine neće izboriti plasman u Bundesligu.

Prvo je učio kako gubiti

Vratio bi se na dane kada je vodio unutarnju borbu jer ga je frustriralo što nije obdaren velikim nogometnim talentom kao igrač. Otuda je stigla njegova izjava da je “imao talent za četvrtu ligu, a pamet za prvu ligu” te da zbog toga nikada nije ni zaigrao u najjačem rangu njemačkog nogometa.

“Kada sam otišao na probu u Eintracht Frankfurt, vidio sam Andyja Mollera. Imao je 19 godina kao i ja. Pomislio sam: ‘Ako je ovo nogomet, onda se ja bavim drugim sportom.’ On je bio svjetska klasa, a ja nisam bio ni klasa”, govorio je.

Kao igrač i trener itekako je osjetio koliko pobjede mogu biti slatke i koliko porazi mogu biti brutalni. Kao trener, od 2012. do 2018. godine, izgubio je čak šest od sedam finala. Vodeći Mainz dvije godine zaredom tek u posljednjim kolima gubio je šanse za plasman u Bundesligu, a nakon što je uveo klub u Bundesligu, osjetio je i kako je ispasti iz najjačeg ranga.

Prošao je i onaj put u Borussiji kada je zimu sezone 2014./2015. dočekao na dnu ligaške tablice te na kraju sezone jedva izborio sedmo mjesto koje je vodilo u Europa ligu, a zatim je i napustio klub. To se dogodilo samo dvije godine nakon što je igrao finale Lige prvaka. Naposljetku, Kloppu ni s Redsima u prvoj sezoni nisu “cvjetale ruže”, već je osjetio veliki pritisak zbog toga što nije uspio izboriti plasman u europska natjecanja pri čemu je izgubio dva finala – u EFL kupu i Europa ligi.

Nijedan pad u igračkoj i trenerskoj karijeri nije spriječio Kloppa da ide dalje. Ni nakon te prve sezone s Redsima, koju pamti po brodolomima, nije se gubio. Držao se svog i Liverpoolova načina. Radno, polako, ali sigurno.

“Ako dovedete igrača za 100 milijuna eura i on se ozlijedi, onda sve ode u vjetar. Želim raditi drugačije. I kada bih imao toliki novac, radio bih drugačije. Želim poseban momčadski duh – ne mislim da je potreban, nego ga želim. Ne možete reći na kraju: ‘Samo 11 najboljih igrača može igrati i vidjet ćemo što će biti.’ Kada nogomet bude takav, neću više raditi ovaj posao. Za izgraditi momčad morate biti kreativni. To je potrebno da budete uspješni”, izjavio je u srpnju 2016. godine.

Tog srpnja Liverpool je iza sebe imao osmo mjesto na tablici Premiershipa i poraze u finalima Europa lige i EFL kupa. Od tog ljeta do ovog ljeta, tijekom sedam prijelaznih rokova, kada se od zarađenog novca na transferima oduzme cifra uložena u ulazne transfere, dobije se podatak da je Liverpool u minusu od 89 milijuna eura.

Usporedbe radi, u istom periodu Manchester United ima minus od 483 milijuna eura, a Manchester City minus od 526 milijuna eura. Već je to fascinantno, ali što reći na ovo – Everton je u istom periodu ostvario minus od 211 milijuna eura.

Izjava iz srpnja, dakle, kazuje – Klopp je maksimalno vjerovao u sebe i klub. Znao je što želi i kako želi. Znao je da će drugi trošiti mnogo više, ali isto tako je znao da njegov najveći adut neće biti novac, nego vrijeme i kemija unutar organizacije.

Priče koje ostaju generacijama

Tako je doveo igrače poput Mohameda Salaha, Sadija Manea, Andrewa Robertsona, Firmina i Virgila Van Dijka čije su priče neobične i inspirativne. Priče koje služe kao motivacija svima koji u startu nemaju prednost u vidu izvanserijskog talenta koji svi primjećuju, novca, obiteljskog položaja ili mogućnosti koje im pruža okruženje u kojem odrastaju.

Sada, kad ima 23 boda više od monstruoznog Manchester Cityja i kad se i on sam čudi kako je toliko pobjegao momčadi Pepa Guardiole, lako je zamišljati Kloppa u oblacima. Ipak, čovjek poput njega baš u tom trenutku obično se sjeti onih dana kada je bio usamljen, kada se osjećao ponižen i odbačen. Uostalom, tako se i balansiraju emocije, tako se ne gubi kompas. Tako se čovjek podsjeti što je zapravo život.

“Gubljenje je vrlo interesantno iskustvo. Nije nešto što nužno želite, ali to je kao gorak lijek. I ako ga uzmete, može vam pomoći. Izgubio sam šest finala. To su bili skoro najbolji dani mog života, ali nisu me slomili ili bilo što. Za mene, život je stalno pokušavanje. Da je samo pobjednicima dozvoljeno da prežive, onda bismo svi bili gotovi. Radi se o iskustvima i tome kako ih koristimo i što uzimamo iz njih”, kazao je prošle godine za Deutsche Welle.

U ovoj priči o Kloppu teško je zaobići jednu činjenicu, a opet ne pokvariti ovaj ogroman uspjeh jednog trenera i jednog kluba. Radi se o tome da će Liverpool titulu slaviti pred praznim tribinama i da ju nije osvojio svojom pobjedom na terenu, nego gledajući kako Chelsea slavi protiv Cityja. Sve je to pomalo ironično, pogotovo kada se u obzir uzme da će Redsi narednu domaću utakmicu igrati tek 5. srpnja.

Nikome kao Kloppu i Liverpoolu ne bi pristajale pune tribine, zastave, pjesme i izvođenje kultne himne “You’ll never walk alone” da se svima još jednom zaledi krv u žilama, ali morat će bez toga. Njihova proslava bit će održana bez publike i to možda nije idilično, ali poanta je da takav epilog ne ruši uspjeh. Najvažnije je da se nebo konačno crveni i da je cilj ostvaren.

Sada na red dolazi onaj dio Kloppova pisma za “The players tribune”, napisanog nakon što je prema izboru FIFA-e proglašen najboljim trenerom u 2019. godini.

“Naša je odgovornost kao privilegiranih ljudi da pomognemo djeci cijelog svijeta kojoj je potrebna šansa u životu. Ne smijemo zaboraviti kako je to kada imamo stvarne probleme. Ovaj mjehurić u kojem mi živimo nije stvarni svijet. Žao mi je, ali ništa što se događa na nogometnom terenu nije stvarni problem. Trebala bi postojati mnogo veća svrha ove igre od zarade i trofeja, zar ne?”, napisao je tada Klopp.

Možda je upravo dominantno osvajanje toliko željene titule u krajnje neobičnim okolnostima najbolja demonstracija Kloppovih riječi da bi “trebala postojati veća svrha ove igre od trofeja”. Ni titula koja se 30 godina čekala na jednom od najpoznatijih stadiona svijeta nije razlog da se ugrozi nečiji život, jer ništa, pa ni nogomet, nije veće od života i smrti, ali nogomet je toliko snažan da može pomoći u spašavanju ljudskih života.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close