politika

ZLOČIN I POLITIKA Farsa u evropskom dvorištu

Kako je rečeno u Milanovićevom obrazloženju odluke, ove su brigade djelovale pod hrvatskim zapovjedništvom kao "dio Hrvatske vojske u 'Oluji' i čiji su pripdnici ginuli za oslobođenje hrvatskih teritorija

Zlatko Dizdarević

 

Mediji iz Hrvatske su objavili  prije neki dan kako će Zoran Milanović, predsjednik Republike Hrvatske, odlikovati uz  25.godišnjicu akcije “Oluja” četiri gardijske brigade Hrvatskog vijeća obrane i Specijalnu policiju  Herceg-Bosne za “njihovu ulogu u oslobađanju Hrvatske”. Kako je rečeno  u Milanovićevom obrazloženju  odluke, ove su brigade djelovale pod hrvatskim  zapovjedništvom kao “dio Hrvatske vojske u ‘Oluji’  i čiji su pripdnici ginuli za oslobođenje hrvatskih teritorija…”  Među odlikovanim  generalima, komandantima  brigada na čijem su čelu bili  je i  Zlatan Mijo Jelić, zapovjednik tadašnje  Specijalne policije MUP-a Hrvatske  Republike  Herceg-Bosne.

Ovim povodom, očekivano, sa te strane tamošnjoj javnosti  pojedini mediji tek kao usput  pominju i neku  “pravnu zavrzlamu”  sa Jelićem u BiH kroz minulih pet godina. A jednostavno govoreći,  riječ je o činjenici  da je u decembru 2015. godine Tužilaštvo BiH podiglo optužnicu  protiv Jelića  za ratne zločine nad civilima bošnjačke nacionalnosti na području Mostara.  Sud BiH  je saopštio  kako je optužnica  potvrđena  7. januara 2016. godine  a nešto kasnije uručena je Jelićevom advokatu. Tuženi  je u međuvremenu  postao nedostupan  bh.  pravosuđu. Pobjegao je u Hrvatsku gdje i danas živi.

Poznato je da optužnica  tereti  Zlatana Miju Jelića za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. KZ BiH i jedna  je od najopsežnijih za zločine na tom području. Riječ je o predmetu  kategodije 2, u kojem je istraga započeta u Tužilaštvu Haškog tribunala  a poslije toga je proslijeđena Tužilaštvu BiH. Odgovornost optuženog Tužilaštvo je planiralo  dokazivati  svjedočenjima više od 200 pozvanih svjedoka, od kojih će više od njih 20 svjedočiti uz mjere zaštite. Protiv optuženog  sudu je bilo pripremljeno više od 1100 dokaznih materijala.

Priča o sadržaju optužnice i krivičnim djelima za koje se optužuje “zapovjednik svih postrojbi  HVO” na području Mostara od maja ’93. do marta ’94., u storiji o odluci  predsjednika Milanovića o odlikovanjima  uz veliku proslavu u Kninu, međutim,  nije ključna tema  cijele ove političke farse. Slučaj, zapravo, ima najmanje dva posebna aspekta. Jedan je onaj  kreiran iz kabineta  predsjednika  susjedne države Bosni i Hercegovini. Drugi je u činjenici da se radi i o vrhu države koja je članica Evropske unije, pa tako navodno i baštinik vrijednosti, principa i politike  same Unije. Ta priča, zapravo, suštinski mnogo dublje zadire u smisao odnosa između dvije države od kojih je jedna i članica EU a druga, navodno, na “reformskom putu” koji vodi u EU. Percepcije i o Uniji u BiH na tragu ovakvih događanja  mijenjaju se.

Dodatni aspekt  Milanovićeve odluke  je i u stavu koji se ponavlja iz predsjednikovog kabineta: Nisu odlikovani komandanti pomenutih jedinica, već njihove jedinice ! Cinično pitanje bi moglo biti: Znači li to operacije jedinica nisu imale veze se naredbama komandanata već su operacije izvodille na svoju ruku. Ili da su komandanti naređivali jedno a vojnici radili suprotno (sic!).  U nastavku je, međutim, i još jedna činjenica koja je sa stanovišta Predsjednika Hrvatske još dubioznija a na terenu je na kojem počinje  bezmalo  šprdačina  sa suštinskim  saldom djelovanja, smisla i cilja Haškog tribunala, njegovih presuda, donešenih kao i onih nikada izrečenih. Presuda  Tribunala  o “udruženom  zločinačkom  poduhvatu”  negirana  je  odlikovanjem  za ratni zločin sa najvišeg mjesta  a odlikovani  su nagrađeni  za borbu u “oslobađanju  Hrvatske”. Time se pruža i puna  potvrda mnogima u Hrvatskoj – a evo im se priklanja i Pantovčak – koji negiraju hašku presudu, a  presuđene iz BiH  sada se zvanično  dižu na nivo  svehrvatskih heroja.

Mimo ovoga, odlikovanje generalima toga “poduhvata” ismijava i negira i elementarne  pravne  postulate  pa se tako  optuženi  Jelić, u procesu koji nije ni započet ni zatvoren,  unaprijed  proglašava čak i svojevrsnim herojem sa čela Specijalne policije . Predsjednik  jedne  evropske  države  poteže za odlikovanjem  optuženom  ne čekajući čak ni rješenje suda vlastite države u ovom slučaju. Poznato je, naime, da je prije samo malo više od mjesec dana Sud BiH prihvatio prijedlog Državnog tužilaštva da se predmet Zlatana Mije Jelića za zločine počinjene nad civilima u Mostaru ustupi Hrvatskoj  pošto je “optuženi nedostupan  BiH pravosuđu”.

Ne upuštajući se ovdje u to hoće li i kakvu će odluku  u ovom predmetu donijeti  sud u Hrvatskoj, ako do suđenja tamo uopšte dođe nakon svega – jer kako za ratni zločin  sudit onom što je netom odlikovan  predsjedničkim odlikovanjem – postavljaju se neka pitanja koja bi u drugim, “grubim i nedemokrtaskim vremenima”  izgledala možda logična:

I pored svojevremenih, onako “slučajnih” ili  “usputnih”  izjava  predsjednika Milanovića kako, recimo, “BiH nije država…” ili nedavno o “tri entiteta…”, vjerovalo se ovdje u BiH da će tonovi neophodni svakoj i iole normalnoj  dobrosusjedskoj politici biti bitno drugačiji  nakon  predsjednice koja je pripadala nekoj drugoj orjentaciji i posebno predsjedničkoj  fantaziji i ambiciji. Odlikovanje  kojim će se zakititi  zapovjednik u ime  jedinice, a  optužen  za  postupanja protivno odredbama međunarodnog  humanitarnog  prava i ženevskih konvencija o zaštiti civila tokom minulih ratnih sukoba – nije baš dokaz o političkom senzibilitetu  pa i orjentaciji lidera demokratske  evriopske države. Predsjednika koji vodi računa o dobrosusjedskim odnosima, saradnji, povjerenju ali  kroz sve to i o interesima u vlastitoj kući. A takvi  odnosi  uprkos  raznim mukama  postoje i aktuelno-pragmatski i istorijski.

Bez obzira na  poznatu međunarodnu realnost u kojoj se svaka budalaština može  braniti  pravom da se u vlastitoj kući može šta se hoće jer je to “suvereno i interno pravo”, teško je vjerovati da će Brisel doista u slučaju odbrane i zataškavanja ratnih zločina – moći bezrezervno braniti takvu logiku i politiku. Ne toliko samo zarad pukih principa, koliko sebe radi i drugih u Uniji. Milanović, nažalost, griješi ako misli da mu se ovakvi  potezi ne knjiže  i na mnogim mjestima do kojih misli da ne mora da drži. A svjesno žrtvovanje  velikih i  temeljnih civilizacijskih  principa u ime lokalnih dodvoravanja  i raznih  kalkulantskih politikantskih  hohštapleraja, nije baš odlika velikih političara i predsjednika. Bumerang se vrati, kad-tad. To mi u BiH možda i najbolje znamo.

Potpuni apsurd, ali i elemenat koji dodatno zbunjuje, ili naprotiv govori o navodnoj  “mudrosti”  krajnje dubiozne odluke o ovom odlikovanju, jeste u činjenici da je Milanović svoju bitku  sa desniciom, “šatorašima” i sličnima na januarskim izborima  formalno dobio. Što mu ovo sada treba. Ako mu se, recimo, stari skandal u kontekstu situacije iz 2016. sa dodvoravanjem uličnoj desnici pričom o “odjednom djedu ustaši” i mogao oprostiti, ovo danas je politička glupost ili rezultat veoma dubiozne političke  dimenzioniranosti. Ako već nije neki “novi patriotizam” sličan onome kojeg je, navodno, na izborima  porazio.

Odmak  od  prethodne  predsjednice možda jeste bio dovoljan da se dobiju minuli izbori. Ali, potpuni, sve češći “slučajni incidentni” očigledan su odmak  od politike koju su na ovom terenu  vodili deset godina Mesić, pa i pet godina poslije Josipović. To podjednako nije ni kratkoročno ni dugoročno signal  kabinetske mudrosti Pantovčaka. U pripremama za odluku o odlikovanjima – koja će zasjeniti i potez sa prisustvom Srbina, potpredsjednika Hrvatske Vlade na proslavi u Kninu i Ministra branitelja Hrvatske na obilježavanju zločina u Oluji nad Srbima u selu Grubore – neko se od savjetnika Milanovića mogao barem sjetiti kako je u jesen 2018. na potjernici  koja je preko Interpola raspisana za optužene za ratne zločine  bilo i ime Zlatana Mije Jelića. A evo sada heroja “za oslobađanje hrvatskog teritorija”. Da se jeste sjetio, Predsjednik bi, možda, zbog minimalnog poštivanja vladavine prava povukao ručnu bar dok se proces ne sprovede i odluka ne donese. Pa eto i od suda u Hrvatskoj. Ili ne bi, jer to zapravo nije htio, ili nije znao sa slučaj Jelić, ili ga se odluka suda i ne tiče.

Podjednako tako, samo tri dana prije raspisivane pomenute potjernice, 9. oktobra 2018. glavni haški tužilac Serž Bramec  zatražio je na  međunarodnoj  konferenciji u Zagrebu da  međunarodna zajednica nastavi poticati vlasti u regiji da zaustave negativne trendove i intenziviraju regionalnu saradnju, istrage i suđenja. Bilo bi korisno da je Predsjednik znao kako je, uz ostalo, Bramec tada kazao i ovo: “Svake godine je manje suđenja za ratne zločine, a vladajući političari iz regije unazad dvije godine tretiraju ratne zločince kao heroje”.

Haški tužilac je ovdje doduše napravio grešku utoliko što taj fenomen nije bio poznat tek dvije godine unazad u odnosu na pomenutu konferenciju ’18. Grešku je bila i u vjerovatnom vjerovanju  da će ovu tvrdnju čuti i poslušati barem lideri evropskih država u koje se, eto , moramo ugledati svi mi sa Balkana koji još nismo za taj elitni  moralno-politički klub (uz sve ostalo).  Ono jedino što Bramec vjerovatno nije  očekivao jeste  da će ona bolna presuda o “udruženom zločinačkom poduhvatu”, do sada uporno knjižena samo na optužene i presuđene pojedince iz BiH ovim sada dobiti  ne samo legitimitet već i očinsku potvrdu  Hrvatske sa najvišeg mjesta. Ne bi se moglo kazati ni za ovaj aspekt storije o zagrebačkim odlikovanjima za jedinice HVO, a uz proslavu “Oluje”, pa tako i za “konačno ispravljanje nepravde” – da je državnički  mudar. Ma kako se na Pantovčaku sa najnovijom ekipom očigledno vjeruje da jeste.

General Zlatan Mijo Jelić će svakim danom postajati sve minornija storija, podjednako kao i Ljubo Ćesić Rojs (“ko je šta jamio, jamio…”) koji minulih dana ne prestaje po medijima hvaliti na sva usta  Milanovića i obećanje da će tražiti od Amerikanaca da ga skinu sa crne liste. Ono, međutim, što postaje rutinska priča na ovim prostorima i dugo će još trajati, jeste sumrak istinskih političkih, diplomatskih i profesionalnih odnosa. Šprdanje je već očigledno  i sa istorijom i ljudskim, profesionalnim, vrijednosnim i elementarnim  moralnim  standardima u toj sferi. Drugi su putevi, metode i partnerstva u postizanju onoga što se danas  smatra opipljivim uspjehom i dostignutim  ciljem.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close