politika

Zlatko Dizdarević: Zašto ne znaju

Minulog vikenda bilo je lijepo, zanimljivo, pomalo i sentimentalno drugarsko druženje na Korčuli. Evo treću godinu, mada u drugačijoj atmosferi, zbog maski, odstojanja, kod ponekih i šminkersko-oficijelnog pozdravljanja laktom

Ali  i zbog mnogih usputnih tema, koje na prvi pogled nisu imale direktne veze sa dnevnim redom skupa. Poput, recimo, događaja u Zagrebu, sa strasno dočekanim Dodikom i, za mnoge ne više baš iznenadnim, onakvim Milanovićem…

Naziv skupa je Forum za raspravu o izazovima i naslijeđu ljevice, “Korčula after Party” (KaP). Organizatori, među kojima je uspješna perjanica istoričar Dragan Markovina, Mostarac, Korčulanin i Zagrepčanin, pokretali su ovu priču, ciljano produžavajući sjećanje na nekadašnju slavnu Korčulansku ljetnu školu. Tih šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, tamo su se u sjajnom ambijentu okupljali istaknuti filozofi, sociolozi i ini društveni mislioci iz čitavog svijeta da bi raspravljali, više koraka ispred tadašnje svekolike zbilje, o izazovima i problemima ljevice i “u nas”, ali i šire u svijetu. Ovih godina  za  KaP  smo  “vanjski svijet” postali  mi  sa Zapadnog Balkana, uz onu publiku i učesnike  iz Hrvatske  kojima taj pojam “Balkana” uopšte ne smeta. Oni kojima smeta tamo nisu bili.

Svi učesnici koji su tri dana izlagali  teme, bilo ih je jedanaest, uz aktivnu publiku, polazili su od pitanja  postoji  li danas, na tragu zajedničkog  društvenog  naslijeđa i istorije,  prostor za novi uzlet ljevice koju traži realnost. I šta se to desilo sa početnom  solidarnošću  Evrope u minule tri decenije od rušenja Berlinskog zida. Da li je, evo, i pandemija dodatno  osnažila sumnju o tome kako solidarnost pripada prošlosti. I da li je Evropa onako optimistički zamišljena 1989. više moguća. I ne samo Evropa.

Teme i učesnici prema programu – za razgovore do kasnih sati sa posjetiocima u Ljetnom kinu Korčula bile su, po jedna svake večeri: prvo, o “sličnostima i razlikama novog vala rušenja spomenika s našim iskustvima devedesetih”; potom, “nestaje li Evropa stvorena 1989. god.?.”; trećeg dana, povod razgovorima bila su izlaganja o “Novim organizacijskim formama na ljevici”. Uz predavanja i razgovore, predstavljena je i knjiga Jurice Pavičića “Prometejev  sin”, a poseban gost bio je i režiser Goran Dević, sa gorkim i brutalno realističnim dokumentarnim filmom “Buffet Željezara”.
Naravno,  nemoguće je čak i kroz duži pregled svega što je u ta tri dana kazano tragom programa, a potom i uz sva “iskakanja” izvan tri centralne teme, pobrojati  iskazana razmišljanja, ideje, reakcije, prisjećanja, povišene tonove i pokretački radikalne eksplikacije onih što su se javljali za riječ. Prepoznavala su se i povremena neslaganja iz publike sa onim rečenim sa “govornice”. Znakovite su bile i poneke šutnje.  Vidljivo, ponovni susreti starih poznanika otkrivali su i kako je vrijeme u kojem nismo više  dio “istog” ostavilo svoj trag.

Vjerovatno i sasvim logično, činilo se da je ponajveće nepoznavanje  bilo  povodom  realnosti i razloga zbog kojih je Bosna i Hercegovina postala to što jeste – potpuno  dekomponovana država, sa često  sasvim prihvaćenim  antidržavnim apsurdima. Osjetilo se  i nepoznavanje činjenica o ovdašnjem životu, raspadu “sistema”, o sprdačini sa institucijama i vladavinom prava u organizaciji najodgovornijih u državi, navodno izabranima  i zaduženima za djelovanje u korist naroda. Umjesto toga, mnogi su postali neskriveni profiteri ciljane  vladavine neprava. Uz šutnju međunarodne zajednice, čiji  je neupitni i jasni strateški cilj održavanje statusa quo bh. svakodnevnice. A dokaz kapitalnog uspjeha te misije jeste  trijumfalna konstatacija, “ne puca se”.

Mnogi prijatelji na Korčuli kao da su time bili zatečeni.

Ovim povodom vraćalo se bh. učesnicima tamo pitanje, koje to muke more druge, osobito prijatelje iz Hrvatske, iz perspektive  pripadanja “Evropi” stvaranoj  one 1989. Mnogo je problema tamo sličnih našima ali, jasno je da njihov brod, mada sasvim polako odmiče dalje, a naš rasklimani splav zaostaje, uporno usmjeravan prema pogrešnim morima. Većina okupljenih te tri večeri na Korčuli ostala je vidno zabezeknuta činjenicama kojima je ilustrovano  stanje u Bosni i Hercegovini. Posebno kojim se faktima potkrepljuje u toj priči  istina o pobjedničkoj filozofiji  “šta ima veze” među domaćim šefovima tri vladajuća politička kartela. Dodatna zbunjenost publike bila je izazvana i načinima kojima predstavnici međunarodne zajednice i mnogih u diplomatskom koru u Sarajevu hvale  “impresivne uspjehe BiH na reformskom putu prema EU.” U okviru kojih je i groteskna EU pohvala  nedavnom  “istorijskom uspjehu” dvojice lidera nacionalnih stranaka koji su izbore u Mostaru “deblokirali” nakon dvanaest  prevarantsko-ucjenjivačkih godina bez izbora. A ta tzv. zadivljujuća privatna deblokada, na osnovu  interesnog  dogovora dvojice partijskih lidera,  izvedena je golom legalizacijom precizne nacionalne podjele u gradu. Dok toga ne bude, nema ni izbora. I tako dvanaest godina. Crta podjele sada je dogovorena i eto ogromnog “demokratskog” uspjeha i za nacionaliste i za međunarodnu zajednicu. Sada se zna gdje je šta i čije, pa birajte  unutar toga. Količina neznanja među prijateljima sa ljevice o ovome izvan BiH frustrirajuća je. Kao i količina šutnje  kod većine na tzv. mainstream  ljevici u BiH. Eto i po ovom postajemo i prijateljima mali i neshvatljivi, sutra i zaboravljeni.

Priča o ljevici u regionu bila je drugačija. Jer se imalo o čemu govoriti. Tačne su bile konstatacije o jasnom zaostajanju i gubljenju daha među starim socijaldemokratskim partijama,  decenijskim “liderima” na tom terenu. U BiH, pa i u Hrvatskoj (gdje je SDP uočljivo nedavno poražen), pročitana su njihova prilagođavanja mentalitetu svih ostalih pa i nimalo lijevih stranaka i pokreta, unutrašnjim  kombinatorikama, interesima  i  oportunizmima uz gubljenje  i ono malo preostalih veza sa narodom i potrebama  nekadašnje  “radničke klase”. Ipak, teško je bilo ne vidjeti da i u toj Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji kao odgovor na novu realnost niču i druge, pa i radikalnije lijeve grupe i partije (zeleno-lijeva koalicija ušla je i u Sabor RH), dok se u ovdašnjem, bh. stranačkom haosu  o tome čak i ne šuška. Razorni urbicid i  svekolika  kriminalna otimačina, recimo u Sarajevu, nema odjeka kod  stranaka ljevice. Matematika parlamentarnih koalicija i prebrojavanja pripadajućih fotelja postala je važniji orijentir za političke programe i taj je manir uočljiviji u BiH nego u komšija. Da se i ne govori o širem, evropskom  istorijskom planu na kojem ispada da smo 89.  bili daleko ispred tada novih u Evropi, pa onda kroz narednih nekoliko godina  potonuli  kroz krvave sunovrate na kojima profitiraju nove elite. Ne zaboravimo, izabrane. Novi Evropljani za to vrijeme ubrzano se uzdižu. Sa svim bivšim ideološkim deficitima. Ovdašnja uporna, programirana dekadencija nastavlja se u korist profitera te operacije.

Ne razmišljamo više o tome kako nam je pobjegla Evropa, ali ni kako nam, evo, odmiču i zemlje Zapadnog Balkana. I oni nas sve manje razumiju, niti se trude, osim kada smo njihov interes. Poput, evo, hrvatskom predsjedniku, koji  se nedavno na skandalozan način sprdao sa BiH pred tamošnjim braniteljima, nazivajući je “Big sheet”. Njegov gabarit. Bez suvislog zvaničnog odgovora odavde. Važniji su ipak mnogi drugi otkriveni, interesni politički gafovi na tragu elementarnog nepoznavanja golih ustavnih činjenica o BiH koje na sva usta predsjednik onda štoserski tumači. Da se i ne pominje političko bacanje u zagrljaj  egzibicionosti iz bratske Republike Srpske, kojeg je, eto, baš on smislio proglasiti ustavno nepostojećim predstavnikom Srba u BiH, jer mu treba. Pa onda nastaviti ciljano interesom vlastite desnice dalje, tim pravcem preko granice BiH…

Činjenica je da situaciju u BiH sve manje poznaju i prijatelji, a rado konstatuju neprijatelji. Mnogo se toga ne prepoznaje u posmatranju nas i svijeta iz žablje perspektive. Ali nam nije više čudo, recimo, ni kada je Parlament  protiv elektronske  kontrole izbora , za koje i ptice na grani već slute da se pakuju kao prevara. Poput četiri godine prije, pa opet četiri prije itd. Ali, važno je da se ne puca!  I da treba sačuvati status quo. Objašnjavati to po skupovima onima što se bude i dižu na noge u zemljama oko nas, deplasirano je.

Neko kaza ovim povodom da bi, možda, bilo zanimljivo organizovati neku “Korčulu” kod nas, pa pozvati ljude da dođu, vide, osvijeste nas. Ljevica je po definiciji ideja, pokret, organizacija, širenja pogleda i izvan lokalnih prostora. “Širina” se, međutim, tu ne mjeri metrom, već duhovnom snagom i slobodarstvom. A kome o tome ovdje? Političkim šibicarenjem se ne može prevaspitavati. Ako je tako, ne treba se čuditi  što smo drugima sve manje i tema i partner. Kako bismo i bili kad ni mi više ne znamo gdje smo. Još podijeljeno na tri, u krug. Jedan protiv dva ili dva protiv jedan, dogovorno. Pa ko koga.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close