politika

Zlatko Dizdarević: Trump neće da ide – Ko je tu lud?

Dan inauguracije Bidena, 20. januar, dramtično je blizu a prostor za novu, presudnu operaciju sve manji.

Nepune su tri sedmice od dana kada bi trebala biti stavljena tačka na košmar rijetko viđen čak i u holivudskoj Americi – hoće li dosadašnji predsjednik Trump izaći iz Bijele kuće kao poraženi na izborima i hoće li u nju ući izabrani Biden? Ako Trump stvarno ostane do kraja uporan u tvrdnjama da je pokraden na izborima, pa neće van, kako će tu nakanu realizovati. Biden se, očigledno, tući neće. Šta može, ne zna se. Elektori su mu potvrdili izbor, Trump je izgubio više od pedeset parnica povodom negiranja rezultata izbora, njegov pokret “Zaustavimo krađu” podiže mu pristalice na noge, ali vrijeme prolazi. Dan inauguracije Bidena, 20. januar, dramatično je blizu, a prostor za novu, presudnu operaciju sve manji. 

U kaubojskim klasicima na koje ovakva Amerika sve više liči, rasplet treba čekati do zadnjeg dana, pa i sata. Veliki fan poraženog predsjednika, general Flynn, uz ostalo i bivši šef Vojne obavještajne agencije (DIA), pa 24 dana savjetnik za nacionalnu bezbjednost u Trampovom kabinetu, prije smjene pod optužbom da je lagao u istrazi FBI o vezama sa Rusima u vrijeme izbora Trumpa 2016. – otišao je najdalje u uvjerenju da sa dolaskom Trumpa nije gotovo. U nedavnom Proglasu kojeg potpisuje njegova “Konvencija – mi, narod” najvažnije je zagovaranje vanrednog stanja, podizanje vojske na noge uz sve što treba da, eto, ne bi došlo do građanskog rata jer su izbori “pokradeni”. 

U cijeloj priči, nimalo nije naivna činjenica sa kojom računa Flynn – uz to i zahvalan što ga je Tramp minulih dana pomilovao i oslobodio odgovornosti pred sudom za “laži” o vezama sa Rusijom – da  američke ankete i danas pokazuju kako najmanje jedna trećina glasača još uvijek vjeruje da rezultati izbora nisu tačni. Među njima je oko 50 miliona Republikanaca, ili 70 posto njihovih birača. Podjednako i da je “glasačko tijelo” poraženog Trampa danas brojnije od onog sa kojima je dobio izbore prije četiri godine. Nije nebitno ni da oko 80 miliona Amerikanaca nije izašlo na izbore, uz dilemu kako bi se oni ponašali u ozbiljnom zemljotresu izazvanom u naredne dvije sedmice. 

Sve ovo je uglavnom poznato onim posmatračima koji u opštem planetarnom haosu zabacuju pogled prema  političkom šou-biznisu sa one strane okeana. I uvjereni su da sa danima koji cure u susret 20. januaru ima sve manje šansi za oživotvorenje Trampovih tipičnih provokacija. No, minuli dani pokazuju i u Americi i u svijetu da se ne može zanemariti ni druga vrsta činjenica koje nisu u kategoriji onih lokalnih, prethodno pomenutih. Uz spoznaje da su “živci” Vašingtona minulih godina sa Trampom poprilično popustili, pa je sila nebeska danas ranjivija nego prije. Otud su i porivi za razna ludila mnogo prisutniji. Dobar dio svijeta ta je ludila, smišljana u ime “odbrane demokratije i ljudskih prava” u bipolarnom rasporedu snaga, ranije trpio, a danas se na te obaveze previše ne osvrće. Druge su okolnosti, nova iskustva i drugi rasporedi interesa, partnerstava i snaga, pa ni proizvodnja strahova nije više kurentna koliko nekad. 

U pozadini lokalnog dijela igre o Trumpu, Bidenu i Bijeloj kući, na međunarodnoj sceni opasna temperatura diže se iz sata u sat. Sve ih veže uglavnom isto pitanje: Da li to Tramp doista sprema veliki haos na međunarodnoj sceni, ne bi li prikrio domaći napad na inauguraciju Bidena u ime “velike izborne krađe”. A u svemu pitanje nije lično, već patriotsko, američko. Otud nije riječ o “državnom udaru” grupe i pojedinca, već o “pravdi”koja je, je li, najvažnija svakom Amerikancu. Zato je u ovome i podržan nimalo marginalnim dijelom američkog društva. Dodatno unezvjerenog coronom, stotinama hiljada mrtvih i milionima što su već sada ispod crvene linije egzistencije…

Hoće li Tramp sa vojskom i svima onima u sistemu što nose oružje i nad kojima još ima službene ingerencije, pokrenuti operaciju protiv Irana – uporno potencijalnog neprijatelja broj jedan u godinama njegovog mandata, i uz silnu sreću mnogih svjetskih partnera u toj storiji. Naročito izraelskog, preciznije Ntanyahuovog lobija u SAD-u, ojačanog i direktnim, pa i operativnim pipcima tog utjecaja u Trumpovoj najbližoj, porodičnoj okolini. 

Vijesti minulih dana kažu: Pokreti američkih snaga ka Perzijskom zalivu već su daleko iznad onoga što je rutina na tim prostorima. Minule srijede, uoči Nove godine, dva strateška bombardera B-52H  po treći put su zatvorila krug u misiji sa letovima dugim 30 sati od baze Minot u Sjevernoj Dakoti, do granica Irana u Zalivu. I tako tri puta u 45 dana. Ti avioni nose nuklearne glave i rakete dugog dometa uz druge razorne “igračke”. Negdje u vrijeme prvog leta dva “nuklearna” bombardera tamo, prema Zalivu je otplovio i nosač aviona Nimitz. Procjenjuje se da ovakvo okretanje Perzijskom zalivu sa kompletnom pratećom logistikom, košta na stotine miliona dolara. Praktično, bez suštinskog povoda i razloga. 

Istorija američkog ratovanja puna je ciljanih, a vještačkih, isprovociranih povoda za “odbranu američkih interesa” kako bi se mašinerija stavila u pokret. Sa ciljevima širim od ovog današnjeg. Pa kao usput, eto vijesti i da je u Zelenu zonu u Bagdadu, u kojoj je i Američka ambasada, poslato 30 teških oklopnih vozila, jer se “očekuje napad na američke vojnike u Bagdadu…” U Perzijski zaliv je krenula i nuklearna podmornica. Zaduženi za dizanje temperature već javljaju, pozivajući se na “obavještajne izvore” da će “Iran povodom  godišnjice ubistva generala Soleimania, i iračkog generala Qaania (3.januar 2020.) pokušati da realizuje obećanje o osveti datoj tada.” A tu je povod i nuklearni fizičar Fakhrizadeh… Na to je komandant Centralne komande američke vojske gen Frank McKenzie zaprijetio da će protiv svakog napada Irana na Amerikance i njihove interese odgovoriti svim raspoloživim sredstvima. Naravno, “Amerika ne želi konflikt, ali će odgovoriti na svaki pokušaj agresije…” 

Iz Teherana odgovaraju da je Iran spreman da odgovori na sve pritiske, Revolucionarna garda je u punoj gotovosti…Ministar vanjskih poslova Zarif podvlači da Iran ne želi nikakav rat, a  našao je za shodno da napomene Amerikancima kako, evo, troše milijarde dolara na pripreme rata sa Iranom, umjesto na borbu protiv korone kod kuće… Ni predsjednik Rohani dan kasnije ne ostavlja traga sumnji da će svaki napad na Iran biti dočekan punom mjerom. 

Tako ekskluzivno domaća, američka skaska o tome hoće li Trump doista pokrenuti sve što još može ne bi li se proglasio ipak pobjednikom na izgubljenim izborima, formalno je još u igri. Koliko god normalnima bila nesuvisla. Puno je tu ideja i poteza koji se mogu proglasiti i svojevrsnim ludilom, poput pokretanja haosa za koji se mora izmišljati i “agresija Irana na Amerikance i njene interese”. A haos tim povodom ne bi mogao biti drugačiji nego planetarni. Za to, ipak, teren baš i nije isti kao prije deceniju ili dvije…No, mnoga se ludila ipak pokreću uz činjenicu da logično zaključivanje više ne igra u politikama za koje su programi – zaglupljivanje masa. A vlada se zahvaljujući malima i poslušnima. Dakle, svjetski ambijent i za ovakvo ludilo postoji. 

Otud je i pitanje povodom jedne megalomanije koja ima uporišta u bolesti velikog broja onih koji na taj virus pristaju. I mnogih koji bi – ako do haosa što prijeti dođe – dozvolili da se on doista proširi na sve strane. Pitanje glasi, ko je tu lud? 

Posljednje vijesti kažu da je nosač aviona Nimitz dobio nalog da se povuče iz Perzijskog zaliva. Pa su “analitičari” tamošnje situacije sada podijeljeni. Jedni vjeruju da je to dobar znak i da “agresije Irana na Ameriku” ipak neće biti jer je to nerealno. Drugi, opet, tvrde da Nimitz ide pošto je opasnost da mu Iranci stvarno mogu doći glave, jer će sudar biti strašan. Pa se mora ratovati drugačije, sa daljine…

Činjenica je da se teško može pogoditi – ko je sve tu lud, doista. A mnogo ih je koji jesu. I mimo Trumpa, ukoliko stvarno misli da odigra na takav haos. Jer je to “America first”. 

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close