Mišljenjasvijet

Zlatko Dizdarević: Planetarno kuhanje žabe

Svaka šutnja, oportunizam ili strah tamo gdje se mora reagovati makar riječju, ako ne i drugačije, vratiće se na isti ili još gori način

Zlatko Dizdarević

Kobajagi iznenadno uspostavljanje diplomatskih odnosa između Izraela i Ujedinjneih Arapskih Emirata – koje je svijetu  13.avgusta  prvi objavio američki predsjednik Donald Tramp (opet eto baš on) podsjetilo me na davne razgovore sa Palestincima u Gazi, u vrijeme njihove prve intifade. U jeku čuvenog otpora Izraelu, te 1988. godine, mnogi su se složili da im dugoročno neprijatelj broj jedan koji će im kad-tad doći glave nije Izrael, već su to “braća Arapi”. Po svemu što se od tada do danas desilo, pokazalo se da su bili u pravu. Uz zdušnu  podršku  ostatka svijeta  koji se kobajagi trudio da riješi “palestinsko pitanje”.

U slučaju Arapa, Palestinci su prvenstveno mislili na one bogate iz Zaliva, intereždžije, nadobudne skorojeviće  do juče iz beduinskih šatora, a onda odjednom naftaši, egzaltirani, bahati milijarderi… Strašna jevrejska kletva  “imao pa nemao”  njima se pretvorila u obrnutu, neviđenu sreću bez ikakvih stvarnih zasluga, mimo zemlje i neba: Nemao pa imao! Problem je što tu priču mnogi bez respektabilne civilizacijske pripremljenosti i predisponiranosti  naprosto nisu u stanju da podnesu. No, to je druga priča, mada dobro poznata i na ovim našim prostorima.

U prvim analizama komentatora “iznenadnog događaja” sa Izraelom i ambicioznim bogatunima iz Abu Dabia koji se zapravo iza kulisa spremao godinama,  zanimljivo je ponavljanje teze kako je “timing” odluke zalivskih emiratskih  vlastodržaca  za ovaj istorijski iskorak ka naručju Izraela sažet u sljedećem:  Panarapski nacionalizam potican decenijama  brigom za sudbinu Palestine vidno je oslabio, pa na mnogim mjestima čak i iščezao. Time je i strah od reakcije  tzv. “arapske ulice” na interesno mirenje sa Izraelom kod bogatih lidera Zaliva vidno manji… I drugo, Iran je za njih postao toliko nesnošljiv svojim “otpadništvom od vjere i atomskom prijetnjom sunitima uokolo” da je ujedinjenje protiv njih sa Izraelom neizbježno.

Priča o tom “slabljenju  brige za sudbinu Palestine”, od samih Arapa, preko zapadnih “demokratskih i pravdoljubivih zemalja” na svijetu i u Ujedinjenim nacijama – da se o Vašingtonu, najvećem agentu i ovisniku od cionističkih  interesa u svijetu  i ne govori – jedna  je od najsramnijih priča međunarodne politike i njenih tzv. “mirovnih procesa”, obećanja i organizovanih laži. Ali i potpune navike svijeta na te laži.

Teza o Iranu u ovom kontekstu  ponavlja se evo već više decenija, praktično od tamošnje revolucije 1979. Optužbama za zlo koje Iran, eto, neprekidno smišlja zemljama Zaliva, pa i šire, sa svojim šiitima i njihovim pristalicama u Libanu, Iraku, Siriji i Jemenu, a posebno svojim oružanim “proksi snagama” unaokolo, dostigla  je  političko –medijske  šizoidne razmjere. Otud, eto, konačnog razumijevanja i za već otvorene  najave  nastavka  sklapanja diplomatskih, ekonomskih, vojnih i inih veza Izraela i sa Saudijskom Arabijom, Bahreinom, Omanom, sve do Tunisa i Maroka. A teren se već pripremio i u Sudanu. Kao što je poznato, Egipat je “unutra” još od sporazuma  sa Izraelom iz Kemp Dejvida 1978. (valjalo ga je tada neutralisati kao najveću regionalnu vojnu opasnost Tel Avivu), a Jordan  od 1994. kako bi se izraelska istočna  granica  osigurala po dubini.

Netaniahu, naravno, likuje. Na tragu izbornog interesa Trampa i cionističkog savjetničkog entuzijazma zeta Kušnera – tvorca “sporazuma stoljeća” kojim se definitivno zakiva i posljednji ekser u mrtvački kovčeg davnog UN plana o dvije nezavisne države, Izraelu i Palestini. Onog četvrtka  premijer Izraela egzaltirano uzvikuje novinarima na pres konferenciji: “Jesam li vam rekao!” A šta im je to uporno govorio još od 2009. godine, piše Nju Jork Tajms dan kasnije. Govorio je kako će Izrael sigurno uspostavljati diplomatske odnose sa arapskim zemljama i mimo rješavanja  palestinskog konflikta…

Odluke  UN-a o dvije države daleke 1948., evropsko-američko guranje Jevreja u “obećanu zemlju”, onda arapsko-izraelski ratovi, pa nebrojene konferencije u tzv. mirovnom procesu,  Madrid, Oslo I i II itd., priznanje Izraela od strane PLO na Konferenciji Palestinskog nacionalnog savjeta u Alžiru, i dalje prvo ilegalne, a onda i legalizovane okupacije palestinskih teritorija na Zapadnoj obali, u Gazi, prije toga i otimačina Golana Siriji uz naknadno američko priznanje te okupacije… i uz sve to stalno kobajagi uzbuđena svjetska  javnost  i  sjećanje na onu nama poznatu: Psi laju, a karavani prolaze.

Taj karavan nazvan “palestinsko pitanje” mada je i više nego očigledno  riječ o “izraelskom pitanju”, stiže nedavno i do Jeruzalema, aneksije njegovog istočnog, dominantno palestinskog dijela grada koji je ionako sveti za sve tri najveće monoteističke religije na svijetu. Pa šta?  Da ne bude zabune, otimačina se ovjerava, opet u Vašingtonu. Od više nego simboličkog preseljenja američke ambasade u Jeruzalem do formalnog priznavanja svega što uz to ide kao temelja zetovog  plana  po kojem je i sve drugo do tada oteto i legalizovano, a pogled zabačen dalje, na dolinu rijeke Jordan. Dakle, i na teritorije nove zemlje u velikoj igri otimačine. I biće tako sve do Mesopotamije jednoga dana. Živi bili, pa vidjeli.

Sve je ovo poznato i onim čitaocioma koje ova tema baš i ne interesuje  previše. Dosta je pasa i karavana i ovdje, kod nas. Čak i ono što planetarno jesu velike teme i ovim, i nizom drugih povoda, odavno je u zapećku. To je  priča o očiglednoj i neupitnoj realnosti u kojoj je planeta svjesno, ciljano i pobjednički zlobno – ne samo na Bliskom istoku – gurnuta u lonac hladne vode pa potpaljena tiha vatra ispod njega kako bi se realizovao sindrom kuhane žabe na svjetskoj sceni. I uspijeva. Ugodno žabi u početku u mlakoj vodi i ne osjeća, ne vidi i ne shvata, da je gurnuta tamo gdje jeste dok ne bude kasno. Kada shvati da voda ide ključanju, a više nema snage za izbavljenje, priča je gotova.

U cijeloj aktuelnoj storiji o Palestini nije slučajan onaj njen drugi dio kojim se pravda  skidanje  sa dnevnog reda istorije ta tema “laganog kuhanja”, dužeg od sedam decenija. U poticanju projekta istorijske otimačine,  lagano se krčkala, evo do ključanja i histerije, i storija o Iranu kako najvećem zlu na Bliskom istoku. Stara je to priča mila za dušu i srce  većine zalivskih sunita, jer su definitivno skuhani  u ključaloj vodi  priče  političkih  stratega i poslušnih  medija o uspostavljenoj hegemoniji i imperijalističkom  perzijskom  osvajanju “njihovog”, arapskog svijeta.

Korak po korak, lagano i uporno podizana je temperatura protiv Irana, sve do histeričnog ključanja. Pa je eto Teheran čiji je nuklearni potencijal stavljen pod striktnu kontrolu međunarodnog sporazuma 2015. između njih i grupe evropskih zemalja, SAD, Rusije i Kine postao odjednom glavna nuklearna prijetnja  zalivskim zemljama. I sve uz ofanzivno nametanja te teze iz Vašingtona koji je iz sporazuma izašao samovoljno 2017. Dvije godine nakon toga, Vašington ucjenjivački traži  “povratak” UN sankcija Teheranu  ukinutih  potpisanim sporazumom. Kažu, “zbog njihovih nuklearnih aktivnosti”. Rusija, Kina, Francuska i Engleska su se usprotivile ovom zahtjevu, jer sporazum više ne važi i to isključvo zahvaljujući  Americi.  U intervjuu za Foks Njuz američki državni sekretar Majk Pompeo  izjavljuje da će “SAD iskoristiti svaki alat za sprečavanje Kine i Rusije da prodaju oružje Iranu.” Prethodno je izjavio i kako će uvesti sankcije bilo kojoj zemlji koja se bude protivila  njihovom cilju…I nikom ništa. Oni podižu temperaturu  iz dana u dan, a svijet  šuti u sve toplijoj vodi, naviknut kako se tu “ne može ništa.”

Priča o laganom, naoko neprimijetnom, ali upornom mijenjanju  ljudskih navika, standarda življenja, prava i poštivanja činjenica,  sve do legalizacije rušenju međunarodnog poretka nije više nova, ali je i dalje bez vidljivog otpora i pokušaja da se “kuhanje” zaustavi.  U obrnutom smislu, o mogućem navikavanju politike i građana unaokolo da se zlo koje im se nameće potiskuje i “hladi”, o šutnji i odsustvu reagovanja na uporna postupna mijenjanja realnosti, o lijeganju na leđa i dizanju sve četiri bespomoćno u vis, uglavnom ni slova. A svijet je, evo, od ogromne manjine oholih siledžija doveden do samoubilačke letargije. Netaniahu, ovdje samo kao jedan od mnogih primjera, već po mnogim zločinima  utvrđenim  međunarodnim pravom – da mu se unutrašnja optužnica za korupciju  pokrivena nategnutim izbornim rezultatom i ne pominje – uzvikuje slabodobitno: “Jesam li vam rekao…”

Pasivnost ogromne većine  samoubilački formatirane, od bizarnog  povlađivanja siledžijama u tramvaju, do slijeganja ramenima  pred  brisanjima čitavih poglavlja svjetske istorije uz prijetnju  sankcijama milionima ako se usprotive, gurnula je u zaborav i notornu istinu:  Svaka šutnja, oportunizam ili strah tamo gdje se mora reagovati makar riječju, ako ne i  drugačije,  vratiće se na isti ili još gori način.

Kaže Tramp sljedeće, povodom  odbijanja njegovog zahtjeva da se dodatno legne na kosti Iranu, “nuklearnom neprijatelju”, kako bi još više uplašio partnere u Zalivu i privukao ih interesno Izraelu i sebi, uz dizanje predizbornog rejtinga: “Moja administracija neće dozvoliti da se ova iranska nuklearna situacija nastavi”. I dalje, da će  ukoliko bude ponovo izabran, Teheran odmah dopuzati nazad moleći za sporazum s Vašingtonom!

Problem je što on i njegovi savjetnici dobro znaju da je voda u kojoj mu se kuhaju partneri već stigla od prijatno mlake do bezmalo ključale. Neki će se i sjetiti Trećeg Njutnovog zakona, onog o akciji i reakciji. Ali će se samointeresno i dalje sa strane priključivati  “mirotvorstvu”  Kušnera, Izraela i Emirata. Poput Evropske unije, Egipta, Bahreina, Omana…Posebno su zanimljive  “pohvale sporazumu zbog odredbi o zaustavljanju aneksije Zapadne obale” od Rusije i Kine. Ko vele, uzeli su što su uzeli, skuhani su već i Palestina i Zapadna obala, i Jeruzalem, Golan itd. Tako je kako je, za iskakanje iz vrelog lonca je kasno, pa je uspjeh i ako okupatori, kobajagi neće dalje. Makar ne do prve prilike, kada se Moskvi i Pekingu zamjere…Šta ćeš,”pokušavali smo koliko smo mogli, ali se voda, eto, pregrijala!”

Ništa sa sindromom kuhane žabe nije nepoznato. I zanimljivo  je dok se ne primijeni na ljudske živote, politiku i svijet u kojem se “kuhanja” dešavaju. U jednoj od definicija ovog fenomana (Zorica Gregurić) kaže se da je “najbolji način neprihvatanja  zdravo za gotovo kada vam govore kako je nešto normalno, a svjesni ste kako nije…da iskočite prije nego se “skuhate”… Zapamtite, onaj koji predugo toleriše zlo neće imati dovoljno snage pokušati promijeniti situaciju,  jer je svoju snagu već potrošio prilagođavajući se nepovoljnoj i štetnoj situaciji. Iskočite dok još imate snage!”

Sugestija je korisna i ima smisla kada je čovjek kao pojedinac u pitanju. I kuha se. Drama je, međutim, uglavnom na mnogo širem planu. Planeta se, evo, polako ali uporno kuha, sve je manje pokušaja da se ohladi, ali i sve manje šansi da se iz ukupne okolne ciljane vreline iskoči. Biće da, pored sindroma kuhane žabe, postoji još neki fenomen koji je već poodavno napao mozak, svijest o onome što se može, a što ne može, sistem koji postoji da bi se normalno živjelo a ne služilo sili, agresiji i neljudskostima  raznim… A ako do sada nije pobijedila svijest o opasnosti tog sindroma – eto nas nepovratno među žabama u vodi kojoj temperatura raste. Dok lukavi i osioni promatrači izvana  gledaju kako će od svega toga  napraviti za sebe posao. I spriječiti  Njutnu  povratak u škole, udžbenike i životnu logiku.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close