politika

Zlatko Dizdarević: Dok bude antifašizma, biće i Bosne i Hercegovine

Dok bude antifašizma, biće i Bosne i Hercegovine. Ma kako to nekome nerealno, pa i patetično izgledal

Opet zla kob kopanja po starim papirima. Treba zabraniti slobodno vrijeme, jer sjećanja postaju opasna, nostalgija posebno. Mora ih se svoditi tek na striktnu mjeru novih interesa globalnog vladanja. Nešto poput one famozne eugenike, modernizovanog fašističkog koncepta eliminisanja “viška” ljudi na planeti. Nešto sam već jednom o tome, pa nije bilo dobro. Ovaj put povod mi je vlastiti tekst napisan prije tri godine, a evo ga sad, ne kao uspomena, već kao provokacija. Onda je to bilo više onako, usputno, danas baš i nije tek onako. U samo tri godine, dobacili smo do javnog izjednačavanja onoga što se ne može izjednačiti – antifašizma koji je postao “banalan”, “kičerski”, “čaršijski”, posprdno tipa “kozaračkog kola iz 1945.” sa, eto, “jeftinim ustašlukom”.

Šta me to isprovociralo prije samo tri godine da napišem onda ono, a bilo je naivno kao povod spram realnosti do koje smo dobacili danas, srozavajući s razlogom probuđeni antifašizam desetine hiljada ljudi koji komemoriraju žrtve najstrašnijih zločina fašizma na “čaršijsku paradu”. I očito, tek ravnoteže radi, suprotstavljajući tome “jeftini” fašizam. Time, svjesno ili nesvjesno, izjednačavajući sve kao zajednički paket. Ne osobito bitan za istoriju…

U onom tekstu od prije tri godine – naslov mu je “Pravo na nostalgiju” – zakačio sam se za tri povoda. Ukratko i na prvi pogled nepovezana. Počelo je pričom o ručku na koji je, uobičajeno nasmiješeno, službenim povodom društvo pozvala ambasadorica velike evropske zemlje u Sarajevu. Stranci su u takvim prilikama prečesto demonstrirali (ne)znanja i (ne)razumijevanje o “nama”. Mi domaći naviknuto i strpljivo odgovarali smo na pitanja, bez ambicija da će se išta bitno promijeniti u njihovim glavama. Na naša objašnjenja najčešće su reagovali začuđenim podizanjem obrve. Onda je ambasadorica izgovorila rečenicu, sasvim uvjerena u njenu tačnost: “…pa na ovim prostorima prije nije postojala nikakva ekonomija i proizvodnja, mi sada nastojimo da se počne stvarati od nule…”  Bio sam zblanut preciznošću zablude, pa sam postavio pitanje koje je trebalo da odagna nevjericu. Dotična je doista rekla ono, definitivno uvjerena da govori istinu. Kao, poznavala je sve što je ovdje bilo prije. Pomislio sam i tada, šta se može, valja ići dalje. Ipak, kopkalo me opet…Kako to da ne znaju? Pa, zato što ne moraju da znaju. Sjećanje im je nepotrebno, a može biti i štetno.

Drugi usputni crv – čitam danas i prisjećam se – pojavio se prilikom otvaranja jedne izložbe organizovane opet iz velikog inostranstva. Tema: Granice, utopija ili stvarnost. Slojevito, pomalo provokativno kako bi se posjetiocu predstavilo “ključne historijske i geopolitičke koncepte, u narativu koji kombinuje istoriju velikih seoba, geografiju granica, svjedoke prelazaka i poglede savremenih umjetnika…” Zanimljivo i na nivou promišljanja i intelektualno upozoravajućih inspiracija za nas ovdje, iz njihove perspektive. Pozvan da kažem nešto o tom velikom istorijsko filozofskom problemu granica – iz pozicije “balkanskog ambasadora”, novinara, putopisca i svjedoka raznih lomova po svim mogućim granicama, posebno Istoka – shvatio sam da se u startu ne razumijemo. Njihov uvodničar omeđio je temu, naravno, na odjednom traume velikih, povodom izbjegličkih migracija malih u svijetu. A mi ovdje evo vijekovima živimo sa granicama na koje veliki, svako malo, udaraju svoj razorni pečat. Ne moraju biti uvijek isti, ali, vječno su istih apetita. Otuda se taj ugao meditiranja o ovoj temi svodi na strah od napada na njihovu sigurnost i blagostanje – sa druge strane dalekih granica. Kada su ti tamo samo povoljna radna snaga, ok. Ali otkud sada “odjednom” toliko migranata i izbjeglica, divljih, agresivnih i terorista. Šta im bi?

Mi sa granicama muku mučimo manje-više svakih pola stoljeća. Ono “prije” vazda se proglašava pogrešnim, pa se ponovo prilagođavamo istom, upitnom i nedovršenom. Tako veliki diktiraju. Što bi kazao Predrag Matvejević, “naše su granice zemljopisne i anegdotske”, a pritiskuju se uvijek iz početka uz “tezu da je mnogo toga i dalje neriješeno i nedovršeno, jer je trajalo krivo…”  Veliki nemaju ni razloga ni namjere da se bave prošlošću, jer je njena slika neupitna i ovjerena. Svako bi propitivanje moglo ponešto i zakomplikovati, pa bi tako postalo i opasno. Otud se i ne analizira uopšte zašto izbjeglice, već samo način na koji ih valja spriječiti da pritiskuju njihove granice – napisao sam tada, koliko juče, a opet sada daleko.

Treća je provokacija potekla sa Sardinije, iz Kaljarija, sa sjajnog festivala literature, umjetnosti i kulture pod nazivom “Leggendo metropolitano”. Povodom različitih provokativnih tema, tamo dolaze mnogi zanimljivi gosti, intelektualci, pisci, novinari, ljudi koji se imaju čega sjećati. Generalni okvir je isti: “Između sjećanja i zaborava.” Zvali me da govorim o “brutalnim temama Bliskog istoka i Bosne…” Pred iznenađujuće puno ljudi, na otvorenom, bilo je uzbudljivo. U publici puno izrazito mladih ljudi, neki možda još srednjoškolci. Vidljivo i pomalo zbunjeni onim što su čuli, tražili su tumačenja detalja iz prošlosti, čak i ne vjerujući da je “tamo” (znači ovdje) nekad bilo tako kako je bilo, dobro. Stariji su uglavnom šutili na način koji se mogao nazvati probuđenim sjećanjem, a nerijetko i – nostalgijom. Srednje generacije u publici bilo je ponajmanje. Pomislio sam, gledajući rijetke te dobi, oni sjećanja nemaju, a budućnost im je već oprana od entuzijazma…

Sva tri ova “crva”, koja su se očigledno tada srela u meni, pojavila su se na jednom mjestu zajedno uz čitanje teksta “Politika nostalgije” Diega Rubia… pripadnika srednje generacije, respektabilne biografije. Doktorirao filozofiju na Oksfordu, uz ostalo predavao na Kolumbija univerzitetu u Njujorku, istoriju na Sorboni u Parizu, bio na mjestu savjetnika u UN misiji u Libiji…

U svom tekstu Rubio je pisao: “…Nostalgija je benigna kao zaslađivač sličnih uspomena i nadahnuće za pisanje istorijskih romana, ali može biti pogubna kao pokretač nade glasača i osnova vođenja plitike. Za to ima mnogo razloga. Prvo, nostalgija je varljiva. Ona je skok u imaginarni čamac za spasavanje s broda koji zapravo ne tone (?!) Zlatno doba u koje populistički pokreti žele da nas vrate nikada nije postojalo. Istraživanja jasno pokazuju da prošlost nije bila bolja gotovo ni po čemu (?!). Drugo, nostalgija je opasna zato što je nazadna… Na kraju, nostalgija podržava loše politike jer nas odvodi na putovanje u nemoguće…(?!) Društva ne mogu da se kreću unazad – niko od nas ne može – a kada to pokušaju, rezultat je obično katastrofalan…”

Tu sam, eto, čitajući ovo sad, došao do četvrte priče, današnje, koja se nekako nastavila na one tri od prije tri godine, pa sve ono koliko iz jučerašnje 2017. god. učinilo benignim spram današnjice u kojoj se tako otvoreno, brutalno i hladno stavljaju u istu ravan “kozaračko kolo” i “jeftini ustašluk”. Što bi rekli ovdje, ćuj jeftini!

Poticaj za dalje pristigao je prije neki dan od prijatelja koji mi je poslao dugi spisak pukih činjenica iz bivšeg života, kojeg jedan veliki sarajevski arhitekta onako usputno, ali uporno i danas naziva – “Belle Epoque”. Na spisku su desetine i stotine firmi i tvornica u kojima se proizvodilo za svijet, koje su bile vrh, čije su proizvode znali i tražili na svim kontinentima, koje su gradile fabrike, puteve, brane, centrale, bolnice, puteve… Onda dalje od  hrane, lijekova, alata, odjeće i obuće, frižidera i televizora, telefona i dijelova za kompjutere, do mopeda, traktora, automobila, šlepera, pištolja i pušaka, prekookenaskih brodova, tenkova i aviona, optike za svemirske programe Amerike, programa za nuklearne projekte i atomske centrale…Desetine je i stotine imena firmi na tom spisku kojeg mi je, tek onako, podsjećanja radi, poslao drugar. I to je tek zrno sa nenapisanog spiska na kojem bi morale biti pobrojane na hiljade takvih firmi u kojima su radili i proizvodili, ali i vodili ljudi iznikli iz onog “kozaračkog kola” nakon pobjede u krvavom ratu protiv onih “jeftinih”, a različito-sličnih provenijencija. Kada se podizalo iz pepela i nepismenosti do toga da zapravo mala država, između dva moćna planetarna giganta, jeste postala i bila poštivana, velika, bezmalo jedinstvena storija. Sita, nasmijana i zadovoljna. A poraženi i “jeftini” šutili su i čekali trenutak osvete. Mrzeći iz dna duše činjenicu  da se tada svako malo radosno dizalo na himnu koja je imala i tekst i jedinstvenu i poštivanu zastavu, jer je negdje, kod kuće ili u dalekom svijetu, neko iz te države postao balkanski, evropski ili planetarni prvak. Da bi danas polovica “države” navijala za protivnički tim koji igra protiv ovdašnje državne  reprezentacije…

Zapravo, tek sam sada do kraja shvatio zašto mi je “onaj” Diego Rubio biografijski izuzetno obrazovan, lucidan, opran od viška duše i uronjen u moderni pragmatizam, sada upao u oči možda i više nego onda. Nije riječ o sukobu generacija, eto ja matorac, pa sentimentalan spram bivšeg života u kojem mi jeste bilo lijepo, a on u naponu snage okrenut ekskluzivno budućnosti. Nisam onaj koji ne shvata ljude što vole ili ne vole prošlost ili budućnost. Teorijski, akademski, “intelektualno”. Nemam ambicija da ikome priznajem ili ne priznajem ova ili ona “ljudska prava”. Zavjera sjećanja na “nekad”, iskreno, onda me zbunila. Blago kazano. Danas drugačije vidim trijumf svakodnevnice koja se nudi na nivou mise, ne za žrtve rata za slobodu, već za pobjedu nekad poraženih. I sve to uvezeno sa strane. A protiv činjenica koje jesu postojale, koje jesu formirale drugačiji svijet i realnosti u njemu, koje jesu bile dobre, a danas se brutalno odguruju, gaze i poništavaju.

Nije nejasno iz koje akademske pozicije, temeljem kojih uvjerenja bez iskustva prošlosti ili baš identifikacijom sa iskustvima o “nekad zlu” i “budućem dobru”, pristiže ovakvo razmišljanje. Generalizovanje  neznanja o prošlosti koju su ljudi živjeli, nasilje je nad ljudskošću. Šta smo i ko smo bez sjećanja. Uz ironoziranje na “kozaračko kolo” i “jeftini” fašizam kao  cinični pandam tome. Prvo kao nebitno i marginalno, anahrono, usput, a drugo kao realnost prelivena u nazive novih ulica, škola, institucija, umjesto imena oslobodilaca. Pa, malo kasnije i branitelja onoga što je postignuto, a potom ponovo brutalno napadnuto odmah nakon oslobođenja. Antifašizam, pa makar i uz samoljublje čaršije, nije i nikada neće biti  isto što i fašizam, makar i “jeftini”, jer takav ne postoji. Takav, po logici stvari i životnim istinama, može samo poskupiti. A iz današnje mučne perspektive gledano, dok bude antifašizma, biće i Bosne i Hercegovine. Ma kako to nekome nerealno, pa i patetično izgledalo. Eto onda i pobjede “eugenike sjećanja”,  koja već knjiži lijepe uspjehe. Sve u ime bolje budućnosti za pobjedu zla, čemu teži od početka pomenuta teorija.

A što se onog spiska koji mi poslao prijatelj, pa meni postao primjer broj četiri, nadodat onima iz teksta ’17. ima i mali dodatak. Reklo bi se grub. Piše drugar ovako, nakon svega pobrojanog, i danas “postignutog”: … Ponudili nam onda koka-kolu više i mi odustali od sebe. U tuđinu ugledali prijatelja, a u komšiji tuđina, pa brže-bolje počeli ubijati one sa kojima smo vijekovima živjeli, i uništavati jedni drugima sve. Teško je to priznati, pa je bolje živjeti u negiranju i samoodricanju… i veličati mrak i klero-fašizam kojeg bi se čak i zlikovci stidili…

Je li grubo? Jeste. Kako je moguće? Pa, tako što sjećanja na prošlost ciljano zaboravljamo.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close