Rodrigue Tremblay
U ovim okolnostima, uz eskalaciju rata u Ukrajini, bilo bi korisno i poželjno da generalni sekretar Ujedinjenih naroda, g. António Guterres, sazove Generalnu skupštinu Ujedinjenih naroda, kako bi se raspravljalo o pitanju mira u svijetu, s obzirom na veliki rizik koji pogoršanje rata u Ukrajini trenutno predstavlja za čovječanstvo.
Od kraja Drugog svjetskog rata (1939-1945), bilo je mnogo građanskih ratova i nekoliko važnih regionalnih vojnih sukoba između dvije ili više zemalja, ali nijedan nije evoluirao u opći svjetski rat koji uključuje sve najoružanije zemlje. Najozbiljniji regionalni ratovi bili su Korejski rat (1950-1953), Vijetnamski rat (1955-1975), rat u Iraku (2003-2011), rat u Siriji (2011-) i rat u Ukrajini (2022-).
Zaista, bez naznaka mira u Ukrajini , devet godina nakon svrgavanja izabrane ukrajinske vlade, u februaru 2014., i skoro godinu dana nakon ruske vojne invazije , prošlog 24. februara—i sa stvarnom opasnošću da tako dugotrajan zastupnik sukob između velikih sila mogao bi eskalirati u nuklearni svjetski rat – možda bi bilo prikladno tražiti razloge zašto u ovom 21. stoljeću svijetu još uvijek prijete ubilački i razorni ratovi.
Postoje osnovne tendencije u ljudskoj prirodi, strukturalni institucionalni neuspjesi i geopolitički faktori zašto je to slučaj.
Identifikujemo najvažnije uzroke koji mogu da objasne zašto se agresorski i proxy ratovi i danas vode.
Ljudska priroda: Ratnički instinkti kao osnova za ratove
Osnovni ljudski instinkti kontrole, osvajanja, dominacije i eksploatacije često su bili pozadina sukoba i ratova između država.
To može biti zato što nekim zemljama vremenom vladaju ljudi koji su skloni upotrebi nasilja da bi stekli i proširili svoju moć: oni mogu biti kraljevi, carevi, diktatori, autokrate ili tvrdolinijaši, čak i u takozvanim naprednim društvima.
Ako rat pripada samoj prirodi čovjeka, da bi se izbjegao ovaj atavizam, civilizacija bi se morala češće zasnivati na humanističkim principima, demokratskim pravilima i zakonima, kako bi se obuzdala tendencija autokratskih vlada oligarhija da dominiraju nad drugim narodima. .
-
Pokušaji sprečavanja ratova, etičkim principima ili putem međunarodne saradnje
Teorija pravednog rata
Još od filozofskih djela Augustina od Hipona (354-430) i Tome Akvinskog (1225-1274), najpoznatijih religioznih mislilaca o teoriji pravednog rata (jus ad bellum), bilo je nekoliko pokušaja da se uvede neki moral i neke pravičnosti, ako ne i više pravde, u praksi organizovanog vojnog nasilja među nacijama.
Prema misliocima ‘teorije pravednog rata’ , rat ne smije biti preventivni, već odbrambeni. Mora počivati na samoodbrani. Njegova svrha mora biti da brani mir nacija od ozbiljnih povreda i da bude manje zlo od alternativa, nakon što su iscrpljene sve diplomatske mogućnosti. Za to, rat mora ispuniti neke kriterije, kao što je zasnivanje na pravednom cilju (npr. zaštita nevinih života), traženje pravednog dugoročnog mira, pod kontrolom legitimne vlasti, proporcionalnost u korištenim sredstvima i sprovodi se kao poslednje sredstvo.
Nepotrebno je reći, bez praktičnih sredstava za sprječavanje agresije, teorija pravednog rata nije spriječila da se agresijski ili osvajački ratovi dogode od svog početka.
Zaista, kada se beskrupulozni i arogantni lideri pridržavaju samo zakona džungle u međunarodnim odnosima, to dovodi do primjene diktatorskog pravila koje „može činiti ispravno“.
Liga naroda (1920-1946)
Liga za provođenje mira objavila je ovu promociju na cijeloj stranici u New York Timesu na Božić 1918. U njoj je odlučeno da Liga „treba osigurati mir eliminacijom uzroka neslaganja, rješavanjem kontroverzi mirnim sredstvima i ujedinjenjem potencijalnih snaga sve članice kao stalnu prijetnju bilo kojoj naciji koja želi da naruši mir u svijetu”. (Licenca u javnom vlasništvu)
Liga naroda je osnovana u prvoj polovini 20. vijeka, u Ženevi, u Švicarskoj, 10. januara 1920. godine, od strane 41 države članice, koja je predstavljala 70 posto svjetske populacije. Bio je to multilateralni pokušaj da se spriječi ponavljanje Prvog svjetskog rata (1914-1918) i da se “postigne međunarodni mir i sigurnost”.
Prije Prvog svjetskog rata, međunarodni sistem za očuvanje mira i stabilnosti bio je vrlo primitivan. Bio je zasnovan na nekoliko vojnih saveza koji su pregrupisali nekoliko zemalja. Oni su navodno bili dizajnirani da zaštite manje države, a njihov cilj je bio da odvrate rat kroz takozvanu „ravnotežu snaga“.
Ipak, sistem savezništva je bio vrlo nestabilan, jer bi svaki ozbiljan lokalizovani vojni incident mogao lako eskalirati i izazvati širi rat. Zaista, očekivalo se da će se zemlje članice bilo koje vojne alijanse pridružiti mešanju, kada je jedna država objavila rat.
Prije Prvog svjetskog rata postojala su dva rivalska vojna saveza: Centralne sile, koje su uključivale Njemačku, Austro-Ugarsku i Italiju, kojima su se kasnije pridružile Bugarska i Osmansko carstvo; i saveznici, koji su uključivali Francusku, Ujedinjeno Kraljevstvo i Rusiju, kojima su se kasnije pridružili Japan i Sjedinjene Države.
Iskra koja je zapalila Prvi svjetski rat dogodila se u Bosni, u gradu Sarajevu, 28. juna 1914. godine, kada je nadvojvodu Franca Ferdinanda —nasljednika Austro-Ugarskog carstva — zajedno sa suprugom Sofijom ubio srpski nacionalista Gavrilo. Princip. S tim su u igru ušli vojni savezi.
Bez vojnih saveza, ubistvo nadvojvode Franca Ferdinanda bi samo izazvalo regionalni rat između Srbije i Austro-Ugarske. Međutim, zbog savezništva, Rusija je došla da pomogne Srbiji, što je zauzvrat navelo Nemačku da objavi rat Rusiji.
Treba postaviti pitanje: Da li su vojne alijanse bure baruta za stvaranje velikih ratova?
Iako je nakon Prvog svjetskog rata Liga naroda bila osmišljena da spriječi ratove, bila je preslaba da spriječi utrku u naoružanju između zemalja i provede sporazume o razoružanju. Takođe je bio preslab da bi nametnuo rješenja za sukobe putem pregovora ili arbitraže u slučajevima međunarodnih sukoba.
Ujedinjene nacije (1945.)
Drugi svjetski rat (1939-1946) smatra se nasljeđem Prvog svjetskog rata. I, baš kao i Prvi svjetski rat, uključivao je dva suprotstavljena vojna saveza . Na jednoj strani bile su sile osovine (Njemačka, Italija i Japan), a na drugoj savezničke sile (Francuska, Britanija, Kanada, SAD, Sovjetski Savez i Kina).
Skica Franklina Roosevelta iz 1943. o originalnim trima ograncima UN-a: Četiri policajca , izvršnom ogranku i međunarodnoj skupštini četrdeset država članica UN-a (licencirano pod javnim vlasništvom)
Neposredni uzrok Prvog svjetskog rata bila je njemačka vojna invazija na susjednu Poljsku 1. septembra 1939. Britanija i Francuska su tada obje objavile rat Njemačkoj, 3. septembra 1939. godine, u skladu sa odbrambenim ugovorima koje su potpisale sa Poljskom.
Međutim, istoričari su veliku krivicu za Prvi svjetski rat pripisali neuspjehu Lige naroda da spriječi regionalne ratove. Izdvajaju Versajski ugovor iz juna 1919. godine, koji je nametnuo isplatu teških ratnih odšteta Njemačkoj (Vajmarska republika) i njenoj privredi, osim što je Njemačkoj oduzeo nekoliko teritorija uz druge odštete. Takvo teško poniženje čitave nacije je zauzvrat promoviralo uspon nacističkog pokreta i militarizma u Njemačkoj, ali iu Italiji i Japanu.
Stvaranje Ujedinjenih nacija 26. juna 1945. godine u San Francisku predstavlja pokušaj zabrane agresije, nakon neuspjeha Lige naroda. Zaista, Povelja Ujedinjenih naroda navodi da je njena glavna svrha „spasiti sljedeće generacije od pošasti rata“ .
Iako Povelja UN-a čini agresivne ratove nezakonitim, moćne države ipak nastavljaju da se upuštaju u ratove agresije protiv drugih manje moćnih nacija, pod različitim izgovorima, tvrdeći da je njihova nasilna agresija ‘neophodna’, pribjegavajući uvredljivom tumačenju Jastva . -odbrana član 51 .
Zato se može reći da era nakon Drugog svjetskog rata nije ostavila svijet u boljoj poziciji za izbjegavanje agresorskih ratova, nego u periodu prije Prvog svjetskog rata. “Što se više stvari mijenjaju, više ostaju iste.”
-
Geopolitički faktori i opasnost od vojnih saveza
Prvi hladni rat (1945-1991)
Za vrijeme Drugog svjetskog rata Sjedinjene Države i Sovjetski Savez bili su saveznici. Međutim, kada je rat završio, uključili su se u izgradnju dva moćna suprotstavljena ‘odbrambena’ vojna saveza.
S jedne strane, 1949. američka vlada je bila ključna u stvaranju Sjevernoatlantskog saveza (NATO), ‘odbrambenog’ vojnog saveza koji je u početku pregrupisao 12 zemalja (Sjedinjene Države i Belgija, Kanada, Danska, Francuska, Island, Italija , Luksemburg, Holandija, Norveška, Portugal i Ujedinjeno Kraljevstvo). Trenutno ima 30 članica, a brojne zemlje čekaju da se pridruže (Švedska, Finska i Ukrajina).
Njegov službeni cilj bio je da pruži protutežu sovjetskim vojskama stacioniranim u srednjoj i istočnoj Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
Član 5 NATO-a propisuje da:
„oružani napad na jednog ili više njih u Evropi ili Sjevernoj Americi smatrat će se napadom na sve njih; i stoga su saglasni da će, ako dođe do takvog oružanog napada, svaki od njih, vršeći pravo na individualnu ili kolektivnu samoobranu priznato članom 51. Povelje Ujedinjenih naroda, pomoći Strani ili Stranama koje su tako napadnute od strane poduzimajući odmah, pojedinačno iu dogovoru s drugim Stranama, radnje koje smatra potrebnim, uključujući korištenje oružane sile , za obnavljanje i održavanje sigurnosti sjevernoatlantskog područja.”
S druge strane, Sovjetski Savez je 1955. formirao vojni savez Varšavskog pakta, kako bi bio protivteža Organizaciji Sjevernoatlantskog pakta (NATO). Imala je 8 istočnoevropskih država članica: Sovjetski Savez (SSSR), Albaniju, Poljsku, Rumuniju, Mađarsku, Istočnu Njemačku, Čehoslovačku i Bugarsku.
Osnivački ugovor ‘odbrambenog’ Varšavskog pakta pozivao je države članice da stanu u odbranu svake članice napadnute od strane vanjskih sila, te je uspostavio jedinstvenu vojnu komandu.
Tokom više od tri decenije, ova dva suprotstavljena ‘odbrambena’ vojna saveza, zapadni blok i istočni blok, služili su kao protivteža jedan drugom uspostavljanjem ravnoteže snaga u Evropi.
Međutim, istočnoevropski Varšavski pakt službeno je raspušten 1991. godine, kada je Sovjetski Savez prošao kroz tešku političku krizu i raspao se 25. decembra 1991. godine, a zamijenila ga je Ruska federacija i 15 novih država. Time je okončan tridesetšestogodišnji hladni rat.
Takav događaj ostavio je savez zapadnog bloka, NATO, bez potencijalnog neprijatelja za protutežu.
Američka vlada, pod predsjednikom Georgeom HW Bushom (1924-2018), kao promotor NATO-a, tada je imala dva izbora: ili da razbije zapadnu vojnu alijansu ili da preorijentira njenu svrhu i razvije nove misije.
Napravljen je izbor da se NATO ne raspusti, kako bi se održao američki uticaj u Evropi.
Takva odluka nije bila izuzeta od izazivanja mnogih bojazni kod ruske vlade, koja se plašila da će se suočiti sa potencijalno ratobornim NATO-om. Kako bi ublažila takve strahove, američka administracija Georgea HW Busha dala je uvjeravanja, preko državnog sekretara Jamesa Bakera (i predstavnici drugih zapadnih vlada su učinili isto) da se NATO „neće širiti na istočnu Evropu“ i stoga neće predstavljaju vojnu pretnju Rusiji.
Kao pandan, od ruske vlade se očekivalo da ide uz ponovno ujedinjenje Istočne Njemačke (Njemačke Demokratske Republike) i Zapadne Njemačke (Njemačke Savezne Republike) u jedinstvenu suverenu državu, unutar NATO saveza.
Međutim, stvari su se promijenile 1994., a još više 1999. godine.
Hladni rat II (1999- )
Zaista, tokom perioda 1994-1996, pod pritiskom Republikanske stranke, ali i pod uticajem neokonzervativaca u korist jednostrane neoimperijalističke vanjske politike, predsjednik Bill Clinton je držao govore u kojima je naznačio da njegova administracija više neće poštovati uvjeravanja data Rusiji od strane administracije HW Busha, odnosno da se NATO neće širiti „jedan inč ka istoku“ .
Njegovu administraciju su neokonzervativni savjetnici uvjerili da bi američka vlada trebala iskoristiti ekstremnu ekonomsku slabost Rusije kako bi je opkolila vojno.
U oktobru 1996. godine, predsjednik Clinton je ozvaničio da je proširenje NATO-a dio njegove vanjske politike kada je otvoreno pozvao zemlje bivšeg Varšavskog pakta i post-sovjetske republike da se pridruže NATO-u. Ovo je sprovedeno, počevši od marta 1999. godine, kada su tri istočnoevropske zemlje (Mađarska, Poljska i Češka) zvanično pristupile NATO-u.
U martu 1999. Klintonova administracija je otišla korak dalje. Zaobišla je Povelju Ujedinjenih nacija, koja zabranjuje akte agresije, i umesto toga se oslonila na paravan NATO-a da započne kampanju vazdušnog bombardovanja Jugoslavije, protiv srpskih vojnih ciljeva. Tog datuma, američka vlada učinila je Ujedinjene nacije de facto nemoćnim da spriječe ili zaustave agresivne ratove. Od tada, američka vlada se oslanja na zamjenu NATO-a da opravda svoje vojne intervencije u inostranstvu.
-
Za pokretanje rata obično se koriste izgovori, provokacije, laži i druge obmanjujuće taktike
Postoji mnoštvo indirektnih mogućnosti i izdajničkih strategija za pokretanje međudržavnog rata, osim direktnog bombardovanja zemlje ili slanja vojske u invaziju na stranu zemlju.
Na primjer, nacija s ratobornim namjerama može koristiti provokacije i prijetnje kao uvod u rat, ili da podstakne neprijatelja na osvetu; agresor takođe može pokušati da poremeti i destabilizuje zemlju simulirajući vojni napad kroz ratne igre i tajne operacije . Pribjegavanje operaciji lažne zastave (kada zemlja počini čin rata i za to okrivi drugu državu) često se koristi.
Još jedan trik da se povrijedi neprijateljska zemlja je pribjegavanje proxy ratu (tj. ratu koji vodi država-klijent protiv ciljanog neprijatelja, ali koji finansira i naoružava glavni huškač treće strane). Mješavina proxy rata i operacije lažne zastave tada može biti dio plana za proširenje sukoba u otvoreni rat.
Ratni plan od strane agresora može ići čak do sabotiranja instalacija strane zemlje iz vojnih ili političkih motiva, kroz tajne operacije. Agresor također može nametnuti opsadu viktimiziranoj naciji bez ikakve formalne objave rata.
Jedna od taktika koja se obično koristi za započinjanje rata je ocrnjivanje i demoniziranje protivnika, kroz laži i obmanjujuću propagandu o naoružanju ili stvarnim namjerama te zemlje.
Drugi način da se ciljana zemlja gurne u rat je da se nametnu trgovinski embargo za neku esencijalnu robu koju mora uvoziti, kao što je nafta. Zaista, jednostrano nametanje ekonomskih i finansijskih sankcija zemlji, kako bi se naštetilo njenoj ekonomiji, je još jedan neprijateljski čin koji može rezultirati ratom.
Zato je tako teško spriječiti rat samo pravnim i diplomatskim sredstvima, ili posredovanjem, kada je moćna nacija sklona da ratuje protiv druge zemlje.
Ni Liga naroda ni Ujedinjene nacije nisu proglasile protivzakonito ratobornu naciju da izazove rat indirektnim sredstvima.
Ovo je pokazatelj koliko složeno i teško ostaje da se prokletstvo agresorskih ratova pretvori u istinski zastarjeli događaj. Ipak, agresivni ratovi, sada sa destruktivnim sposobnostima nuklearnog oružja , moraju biti spriječeni, ako čovječanstvo želi preživjeti na ovoj planeti.
Konačno, jedna ne previše vesela činjenica: nedavna studija je zaključila da je vjerovatnije da će demokratije započeti ratove nego autokratski režimi.
Zaključak
Trenutno je međunarodni politički i pravni okvir za sprečavanje ili okončanje rata u rasulu. Ujedinjene nacije su stavljene po strani, a njihov autoritet kao arbitra u vojnim sukobima, kako je predviđeno Poveljom UN-a, potkopan je i zamijenjen povratkom manje ili više proizvoljne sirove politike moći.
Kao iu ne tako slavnoj prošlosti, vojni savezi su rekonstituisani i oslanjanje na novu „ravnotežu moći“ ponovo je jedini bedem protiv svetskog vojnog požara.
Civiliziraniji svijet oslobodio bi se zamke atavističkih vojnih saveza, dokazanog istorijskog recepta za trajne ratove, visoke javne zaduženosti i stalne inflacije. Agresorski i zastupnički ratovi treba da budu eliminisani kao varvarska ljudska institucija, jednom za svagda.
