svijet

Zarif : Vijeća i pogrešnih postupaka američku vladu vezanu za Sporazum

Govor ministra vanjskih poslova Islamske Republike Iran u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda

Muhammad Javad Zarif

Po dnevnom redu: “Neširenje: Provedba Rezolucije 2231 Vijeća sigurnosti (2015) ”

30.06. 2020.

Gospodine predsjedavajući,

 

Želio bih započeti svoj govor istim riječima koje je premijer Mosadek u ovom vijeću koristio prije 59 godina: “Vijeće sigurnosti osnovano je tako da bi velike i male nacije mogle jednako sjediti za istim stolom i zajedno raditi na održavanju mira u skladu s ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda. Vijeće ne može ispuniti svoju ozbiljnu dužnost … osim ako velike sile budu poštovale načela radi čijeg je ostvarenja nastalo Vijeće .”

Dvije godine kasnije, svrgnut je sa vlasti u CIA-inom državnom udaru.

Ukoliko ponovo bude oklijevalo, ovo vijeće će biti poput zaostale generacije u multilateralizmu i vladavini zakona.

Posljednjih smo godina svi mi svjedočili kako zlonamjerni američki unilateralizam ciljano napada međunarodne institucije i saradnju. Paralelni napori na zamjeni međunarodnog američkim domaćim pravom direktno su narušili svjetski mir i sigurnost.

Nažalost, autoritarnost je stvorila i potaknula tu odvažnost.

Zapravo je autoritarizam temeljni razlog današnjeg sastanka.

Od 8. maja 2018. pa nadalje ,Iran i druge članice međunarodne zajednice svjedoče kako američka vlada – koja je bila jedan od kreatora Rezolucije 2231 Vijeća sigurnosti – kontinuirano krši ovu rezoluciju, istovremeno ohrabrivajući ostale zemlje da joj se pridruže u kršenje teksta kojeg  je sama podnijela.

Još opasnije, i po prvi put u historiji UN-a, jedna stalna članica Vijeća sigurnosti kažnjava legalne vlade i privatna lica pod optužbom nekršenja rezolucije Vijeća, rezolucije koja stavlja akcenat na promicanje i olakšavanje razvoja normalnih privrednih i trgovinskih interakcija i saradnje s Iranom .

I pored toga, nije sazvan niti jedan sastanak Vijeća radi osude američke vlade ili barem razmatranja njezinih konstantnih kršenja koja čini. Umjesto toga, neke evropske članice Vijeća zabrinute su za daljnje urušavanje Rezolucije i Vijeća, a pritom se ne pridržavaju svojih obaveza iz Nuklearnog  sporazuma.

Kako bi prikrile to pitanje, Sjedinjene Države su- određenim svojim postupcima- vršile pritisak na Sekretarijat da usvoji jedno pogrešno čitanje Rezolucije 2231 koje dovodi u zabludu, što je protivno jasnom priznanju Vijeća sigurnosti da “Nuklearni dogovor odražava temeljitu promjenu u razmatranju ovog pitanja od strane Vijeća sigurnosti.” Radi se o pristupu kojeg su odbacile tri države, strane u Nuklearnom sporazumu.

Sjedinjene Države -zajedno sa saučesnicima u ratnim zločinima u Jemenu- učinile su korak dalje i pokrenule drsku i bezobraznu kampanju zastrašivanja međunarodnih institucija. Oni odnedavno prisiljavaju Sekretarijat  da se oslanja na iskonstruisane tvrdnje i krivotvorene dokumente radi izrade potpuno neprofesionalng izvještaja izvan svojih ovlasti proisteklih iz Rezolucije 2231. Nije iznenađujuće što je Sekretarijat –istodobno- oslobodio saudijsku koaliciju odgovornosti za ubistvo djece u Jemenu, što je potpuno dokumentirano.

Ova prisutna situacija nije ni prihvatljiva ni održiva.

Međunarodna zajednica općenito – a Vijeće sigurnosti posebno, suočeni su s važnom odlukom: hoćemo li sačuvati vladavinu zakona ili ćemo se vratiti zakonu džungle, popuštajući pred pohotom jednog prijestupnika?

Unatoč našem snažnom i legitimnom protivljenju historijskom lošem ponašanju Vijeća sigurnosti prema Iranu, posebno tokom osam godina agresije Sadama Huseina, kao i tokom nepotrebne nuklearne krize, Iran je, učešćem u pregovorima, pokazao dobru namjeru za postizanjem diplomatskog rješenja, kao što su zahtijevale sve rezolucije Vijeća sigurnosti o nuklearnom pitanju. Nakon trinaest godina složenih pregovora, 2015. godine, Iran i pet stalnih članica ovog vijeća, plus Njemačka, potpisali su Sveobuhvatni zajednički akcijski plan, koji je priložen Rezoluciji 2231 i njegov je neodvojivi dio. Iran je svoje stajalište objavio odmah nakon usvajanja Rezolucije  i nedavno je to učinio opet. S obzirom na to, Iran se dobronamjerno pridržava svih svojih obaveza, što potvrđuju i brojni izvještaji Međunarodne agencije za atomsku energiju.

Unatoč ovom velikom postignuću multilateralne diplomacije, predsjednik Sjedinjenih Država je u maju, 2018. godine, objavio jednostrano povlačenje njegove države iz Nuklearnog sporazuma i ponovno nezakonito uvođenje svih američkih sankcija, što je očito kršenje Rezolucije 2231. Ranije su Sjedinjene Države konstantno više puta počinile “temeljno nepoštivanje” svojih obaveza iz Nuklearnog sporazuma. Važno je napomenuti da je čak i prethodna američka administracija činila sve da minimizira pozitivne učinke ukidanja sankcija po osnovu Nuklearnog sporazuma i Rezolucije 2231.

Sve to zabilježeno je u mojim brojnim pismima Koordinatoru Zajedničke komisije za Nuklearni sporazum i generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda, što je, nažalost, sve naišlo na ravnodušnost evropskih strana u Nuklearnom sporazumu.

Nakon izlaska SAD-a iz Nuklearnog sporazuma, generalni sekretar UN-a, druge strane u Sporazumu i mnoge druge članice međunarodne zajednice pozvali su Iran da svoje zabrinutosti  rješava u sklopu mehanizama utvrđenih u Nuklearnom sporazumu kako bi preostalim stranama u Nuklearnom sporazumu dozvolio da nadoknade nezakoniti izlazak Amerike.

Evropske strane pozvale su Iran da pričeka samo nekoliko sedmica i omogući im da nadoknade štetu koju je pretrpio uslijed ponovnih američkih sankcija.

Iako je precizirano da su zaštićena neotuđiva prava Irana u skladu sa stavkom 26., Mehanizam za rješavanje sporova iz stavka 36.  Nuklearnog sporazuma je aktiviran 10. maja 2018. godine. U svakom slučaju, Iran se, postupanjem baziranim na dobrim namjerama, suzdržao od poduzimanja kompenzacijskih mjera kako bi preostale strane u Nuklearnom sporazumu mogle ispuniti svoja obećanja. Čitavu godinu nastavili smo punu implementaciju Nuklearnog sporazuma. Uvjeren sam da ste svi vi upoznati s petnaest uzastopnih izvještaja Međunarodne agencije za atomsku energiju koji potvrđuju potpunu privrženost Irana obavezama iz Nuklearnog sporazuma.

Nažalost, ne samo da odgovor triju evropskih vlada na naše „strateško suzdržavanje“ nije bio proporcionalan  ambicioznoj tvrdnji o „strateškoj nezavisnosti“ Evrope, već je njihov odgovor bio prevelika privrženost „maksimalnom pritisku“ Amerike usmjerenom na sve Irance.

  1. novemra 2018., u skladu sa stavkom 36. Nuklearnog sporazuma, izvršio sam konačan završetak rasprave s koordinatorom i preostalim stranama u Sporazumu. U jednom pismu sam obznanio da su “SAD sada ponovo uvele sve sankcije sadržane u Nuklearnom sporazumu i njegovom aneksu 2. i kao što je gore objašnjeno, preostale strane u Nuklearnom sporazumu nisu poduzele nikakve kompenzacijske radnje. Većina njih se učinkovito pridružila restriktivnim mjerama protiv Irana … ili EU / E3 + 2, koja je stalno isticala sigurnosne i strateške implikacije Nuklearnog sporazuma, treba, ispunjavanjem svojih obaveza iz izjava od 6. juna i 24. septembra 2018. godine, osigurati legitimne interese Irana stvarno i praktično i bez daljnjeg odgađanja; ili Iran neće imati drugog izbora nego uspostaviti jedan nivo ravnoteže – iste “kompenzacijske mjere koje strane imaju na umu u slučaju da Mehanizam za sporove ne dovede do rješenja … S obzirom na gore navedeno, ja službeno objavljujem zahtjev za još jedan sastanak  ministara u okviru Zajedničke komisije.‘’

Nijedan sastanak nije održan, a niti jedna od evropskih strana u Nuklearnom sporazumu nije se čak potrudila napisati odgovor narednih šest mjeseci. Nakon opetovanog besplodnog procesa Mehanizma za rješavanje sporova, moja država nije imala izbora nego iskoristiti svoja prava iz stavki 26. i 36. Nuklearnog sporazuma radi vršenja kompenzacijskih radnji i obustave implementacije svojih obaveza, 8. maja 2019. godine.

Unatoč svemu, naše kompenzacijske mjere do sada nisu imale nikakva učinka na nadzor i provjeru činjenica od strane Međunarodne agencije za nuklearnu energiju o našem miroljubivom nuklearnom programu, stoga je tvrdnja o bilo kakvom riziku od širenja bez osnova. Dakako, iranski miroljubivi nuklearni program nalazi se pod “najstrožim” sistemom inspekcija u historiji. Zapravo se od 2016. do 2019. više od 92% svih inspekcija Agencije na svjetskom nivou obavilo u Iranu.

Čak i najnoviji kontroverzni izvještaj generalnog direktora Međunarodne agencije za atomsku energiju, od 5. juna 2020. godine, kaže da: „Agencija nastavlja s provjeravanjem činjenica o  neodstupanju prijavljenih nuklearnih materijala u nuklearnim postrojenjima i objektima izvan postrojenja koji se uobičajeno koriste (LOF-ovi) i Iran ih objavljuje  u okviru Sporazuma o njenim zaštitnim mjerama.”

Agencija se mora oduprijeti vanjskom pritisku za mješanje u njenu agendu. Cilj krivotvorenih dokumenata prezentiranih u Agenciji  jeste uništenje Nuklearnog sporazuma zauvijek. Stoga, prestanak strogog nadzora Agencije nad trenutnim aktivnostima u Iranu, oživljavanjem slučaja starog 17 godina i bez ikakvog rizika od širenja, koji je Vijeće guvernera u cijelosti pregledalo i okončalo 2015. godine, nije u interesu Agencije.

Pitanja poput odbrambenih sposobnosti i regionalne politike Irana, koja su uzajamnim dogovorom izvan dosega Nuklearnog sporazuma, predstavljaju se na destruktivan način od strane američke administracije  i ponavljaju ih, poput papagaja, nekolicina njenih saveznika i subjekata čiji se broj može izbrojati na prste jedne ruke.

Ovdje treba naglasiti da je dogovor koje je postignut u okviru Nuklearnog sporazuma, bio s potpunim shvatanjem našeg neslaganja sa zapadnim članicama Grupe 5 + 1 o određenim pitanjima. Nemojte se zavaravati: Uzajamno smo se složili da se ovim pitanjima ne bavimo; najvažnije od svega iz razloga što  Sjedinjene Države nisu bile spremne – ili možda čak ni sposobne – odgovoriti na naše ozbiljne zabrinutosti zbog neprihvatljive razine prodaje oružja i njegove proizvodnje u našem susjedstvu i njihovog zlonamjernog ponašanja i stalnog miješanja, što je povuklo našu regiju u razaranje.

Sjedinjene Države počinile su brojne akte vojnog nasilja protiv Irana i njegovih susjeda, napale su naše susjede tri puta u posljednja tri desetljeća, iskorištavaju resurse regije prodajući destabilizirajuće oružje i sistematski su sponzor terorista i glavni podržavatelj zločina protiv čovječnosti u Jemenu. Narod naše regije dovoljno je iskusio zlonamjerno prisustvo Sjedinjenih Država i želi da to prestane. Gorka ironija je da većina građana  Amerike također, žele da se njihovi vojnici vrate kući, tamo gdje i pripadaju.

Ovaj režim glupo osuđuje Iran da se miješa u svoj region; da, naravno, mi  želimo interakciju sa svim našim susjedima kako bismo stvorili snažnu regiju koja će spriječiti pojavu hegemonskih ambicija bilo koje regionalne ili globalne sile. Snažna regija zahtijeva političku i teritorijalnu stabilnost proizašlu iz njene unutrašnjosti. Jednoj jakoj regiji potrebno je strateško suzdržavanje od strane svih susjeda. U tu svrhu, predsjednik Islamske Republike Iran predstavio je Hormušku mirovnu inicijativu poznatu kao Nada, a to možemo postići bez intervencije Sjedinjenih Država udaljenih više od 6.000 milja.

Međunarodni sud pravde jasno je iznio svoje savjetodavno mišljenje u slučaju Namibija iz 1971. godine, a ja citiram: “Jedno od temeljnih uspostavljenih načela koje vlada međunarodnim odnosima je da strana koja loše postupa prema svojim obavezama ili ih ne ispunjava, ne može se priznati kao neko ko zaslužuje uživanje prava koja proizlaze iz tih odnosa.”

Nakon što su SAD proglasile formalni i nedvosmislen prekid sudjelovanja u Nuklearnom sporazumu na najvišoj razini i nakon što su prekršile svaku svoju obavezu iz ovog sporazuma i Rezolucije 2231, ta država ni na koji način ne može sebi dodijeliti pravo na temelju te rezolucije. Također, njeni subjekti ne mogu pokušavati sačuvati njen imidž putem takozvanih srednjih rješenja.

Vremenski okvir za ukidanje embarga na oružje naveden u Rezoluciji 2231 sastavni je dio teško postignutog dogovora koji je omogućio stranama u Nuklearnom sporazumu da se konačno dogovore o cjelokupnom paketu ovog sporazuma i Rezoluciji 2231. Rezolucija jasno i izričito poziva na “potpunu provedbu njenog vremenskog okvira”. Svaki pokušaj promjene ili izmjene prihvaćenog rasporeda znači da je ugrožena cjelovitost Rezolucije 2231. Vijeće ne smije dopustiti da samo jedna vlada zloupotrebljava taj proces.

Kako se navodi u pismu predsjednika Islamske Republike Iran čelnicima preostalih država u Nuklearnom sporazumu od  8. maja 2019., svako novo ograničenje od strane Vijeća sigurnosti suprotno je temeljnim obavezama koje su date iranskom narodu. U takvom bi scenariju iranske opcije, o kojima su prethodno izvještene preostale strane u Nuklearnom sporazumu, bile kategorične, a Sjedinjene Države i bilo koji entitet koji bi im mogao pomoći – ili tolerirati američko nezakonito ponašanje – bili bi u potpunosti odgovorni.

Protuzakonito i jednostrano povlačenje Sjedinjenih Država iz Nuklearnog sporazuma i ponovno uvođenje njihovih sankcija povlači odgovornost te države prema Rezoluciji 2231 Vijeća sigurnosti UN-a, Povelji Ujedinjenih naroda i primjenjivom međunarodnom pravu. Sjedinjene Države također, su ignorirale presudu Međunarodnog suda pravde.

Međunarodna zajednica, a posebno ovo vijeće, odavno su trebali pozvati na odgovornost američku vladu zbog posljedica njezinih pogrešnih postupaka – uključujući njezine zlonamjerne napore za pokretanje ekonomskog terorizma protiv cijele iranske nacije, namjerno je lišavajući hrane i lijekova te nanošenje nenadoknadive štete ekonomiji i njihovom životnom standardu. Amerika mora nadoknaditi svu štetu nanesenu iranskom narodu, koja nema nikakav drugi razlog sem ispunjenja njenih unutarnjih predizbornih obećanja i osobnog kočoperenja.

Istodobno,  Islamska Republika Iran je – riječima i djelima – pokazala svoju želju i sklonost konstruktivnoj interakciji sa svijetom, ali ne ovisi o drugima u osiguranju svoje sigurnosti, stabilnosti ili sreće. Mi smo naučili da se samo oslanjamo sami na sebe. Zato više od 40 godina američkog pritiska – bilo kroz iznošenje optužbi ili rat ili sankcije ili atentate – uključujući kukavički atentat na zapovjednika Kasima Soleimanija, heroja borbe protiv terorizma u našem regionu, nije uspjelo “baciti Irance na koljena” ili utjecati na računalni aparat naše nacije.

Za kraj, dopustite mi da ponovo upotrijebim riječi premijera Mosadeka u Vijeću sigurnosti, iz 1951. godine, koji je rekao: “Ovo vijeće neće moći biti nemarno u pažnji na naše snažne argumente bazirane na zakonu. Međutim, ovo vijeće nije pravna institucija, već prvenstveno politička institucija s najvišom političkom odgovornošću. Dakle, ono će bez sumnje shvatiti da mi nećemo popustiti pred pritiskom niti stranih vlada niti međunarodnih institucija.”

 

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close