historija-i-kulturakniževnostvijesti

Zakašnjeli putopis: Malvija iznad Samare

HAJRUDIN SOMUN

Odatle se svih proteklih, ovog našeg i budućih vijekova, sve do Sudnjeg dana, očekuje da će se iz svog okultnog skrovišta pojaviti Mehdi, dvanaesti imam koji će svijet spasiti od svih zala

Ima više razloga zašto bih volio da ostavim zapisana sjećanja na Samaru, iako o njoj nemam ništa u zapisima iz, za moje godine, već pretprošlog vremena. Ima tako gradova i mjesta koji se, kao lijepi ili teški životni trenuci, čovjeku urežu duboko u memoriju, pa ih kasnije izvlači i do smrti oživljava. Ne uspjeh da nađem ni izblijedjelu fotografiju s vrha Malvije kad sam se popeo na najstariju munaru iz vremena kada je Samara bila prijestolnica tadašnjeg svijeta islama. To tadašnje je bilo prije više od jedanaest vijekova, a zaturena fotografija od prije šest decenija. Ali sam zato sačuvao crtež Mersada Berbera, jer sam i s njim tamo bio.

OBRADOVA SE KO GA VIDI

Kao što je za sve muslimane, poslije Meke i Medine, Jerusalim treći sveti grad, za one koji pripadaju dvanaestimamskom šiitskom pravcu islama to je Samara. Odmah poslije Nedžefa i Kerbele, gdje su grobovi prvog i trećeg imama Alija i Huseina, a u Samari su živjeli i pokopani deseti i jedanaesti. Još više, odatle se svih proteklih, ovog našeg i budućih vijekova, sve do Sudnjeg dana, očekuje da će se iz svog okultnog skrovišta pojaviti Mehdi, dvanaesti imam koji će svijet spasiti od svih zala. U Mehdija nešto manje vjeruju i suniti, imaju ga i Jevreji, a i Isus Krist se, uostalom, čeka da spasi svijet od raznih izopačenosti.

image

Crtež Malvije Mersada Berbera koji je načinio prilikom posjete Samari s autorom, 1979. godine

Samara ima nešto što je starije od svih abrahamskih vjera i pravaca. Njemački arheolog Ernst Herzfeld je u Samari pronašao osam hiljada godina staro keramičko posuđe. Otkopana je samo petina arheoloških ostataka starosjedilačke samarske kulture razvijenog društvenog života čiji se tragovi nalaze u muzejima Berlina, Londona, Damaska, Kaira, u Luvru i Metropolitenu. Volim obilaziti takva mjesta i zemlje pod kojima su zakopane civilizacije i kulture, a ne marim za onima koje je podigla industrijska revolucija. Samo zaroviš dublje ispod pijeska Mezopotamije ili stjenovitog platoa Irana i eto traga njihove daleke prošlosti, makar komadić grnčarije.

Samara lijepo zvuči i po imenu, posebno kada ga izgovori Iračanin. Srednjovjekovni arapski pisci su smatrali da je postalo od izreke “Serre-men-rea”, što bi značilo “Obradova se ko ga vidi”. Ali ima još nešto. Samara je bila privremeno prijestolnica Abasidskog halifata kad se on pružao od centralne Azije do sjevera Afrike. Samo pola od pet njegovih vijekova. Prije i poslije to je bio Bagdad. Od bivših glavnih gradova velikih imperija koje sam obišao, najveći, najdugotrajniji i najljepši su bili Isfahan i Kjoto. Ali ima jedan mali prošli glavni grad koji se sa svima njima može mjeriti po ljepoti. To je Travnik, sjedište Bosanskog pašaluka koje se vratilo u Sarajevo. U one druge otići više neću, prošlo je vrijeme mojih putovanja. U Travnik još mogu. Jedva čekam, pa prije nego što priđem Plavoj vodi, da usporim vožnju i čudim se kako se njegove vitke munare kreću i isprepliću s granjem visokih topola.

image

Abu Dulaf kako ga je snimila Gertrude Bell 1909. godine

E, u toj Samari sam se prvi put popeo na najstariju munaru na svijetu s nekoliko kolega s Bagdadskog univerziteta. Jedan je bio Rumun, drugi Bosanac, a treći Iračanin baš iz tog kraja. Kad se kaže da se mujezin penje na munaru, misli se na šerefet s kojeg se nekad učio ezan, a nikad na sam vrh. Popne se uz tijesne unutrašnje spiralne stepenice. I Malvija u Samari je spiralna, ali se na nju penje izvana, uskim stepeništem od pečene opeke. Samo se hrabri mogu mimoići, a koji se boje visine, kakav sam i ja bio, drže se čvrsto uza zid. Na vrhu smo posjedali na valjkastu platformu promjera šest metara, s osam lučnih otvora. Bilo je proljeće, mirno, ali nas je povjetarac ipak šibao po ušima i raznosio riječi. Visina je to, pedeset i dva metra, pa treba zamisliti kako bi bilo kad bi se na metar niži alem sarajevske Begove džamije montirala takva platforma za razgledanje grada. Ima mišljenja da se ni na vrhu Malvije mujezin nije mogao uspraviti, a valjalo se i penjati pet puta dnevno, nego da se odozgo motrilo na puteve oko Samare, da ne izbije kakva tuđa ili pobunjenička vojska. Tome je služila i munara Džam na kamenitom zapadu Afganistana, iz dvanaestog vijeka. Viša dvadeset metara, ona se i danas bolje drži od Malvije. I druge starine Mezopotamije, izložene vjetrovima i vlagi s Tigrisa i Eufrata koji rastaču trošan pješčenjak, mnogo brže propadaju u pustinjski pijesak nego istorijske znamenitosti Irana, Afganistana i Indije.

U kasnijim vremenima se s Malvije samo razgledala Samara i okolina. Tako smo i mi tada činili. Na zapadnoj strani se naziralo kako tromo plovi mutni Tigris, imao je još stotinjak kilometara do Bagdada. Na istoku se pustinjsko prostranstvo gubilo na prašnjavom horizontu. Prema jugu je ležao grad, ali nam je kolega Iračanin, čini mi se da se zvao Husein, najprije skrenuo pogled na prazan pravougaoni prostor ispod same Malvije, opasan visokim zidom. “To je bila džamija u koju je moglo stati osamdeset hiljada vjernika”, sjećam se da je rekao. I još nešto, kako je džamiju zajedno s Malvijom podigao jedan abasidski halifa koji je tako proganjao šiite da su morali nositi žutu odjeću i jahati samo na magarcima. Ne sjećam se jesam li mu tako odgovorio, ali me podsjetio kako su nacisti obilježavali Jevreje i ponukao da više saznajem o razlikama i raskolima unutar islama. U tom času nisam znao da je taj student šiit. A morao sam, jer mu sunitski otac ne bi dao ime Husein, kao ni šiitski svom sinu Omer ili Osman.

Kad smo sišli s Malvije i ušli u grad Samaru, Husein nas je doveo do Al-Askarije džamije, ali i upozorio da unutra ne mogu ući kršćani, kakav je bio Rumun. Iako sam kontroloru u zelenom džubetu rekao ime, nešto sam mu bio sumnjiv, valjda po odjeći, pa je tražio da izgovorim šehadet, temeljnu muslimansku identifikaciju. Glasno sam ga izgovorio, pa me još zagrlio kad sam dodao kako “očitujem da je Muhamed alejhisselam” ne samo Allahov rob i poslanik nego i miljenik, “habibuhu”.

image

Malvija sa ostacima velike džamije u Samari

To je to što je ostalo u sjećanju o prvoj posjeti Samari. Kasnije sam tamo išao nekoliko puta, više otkrivao i saznavao. Za spiralnu Malviju, na primjer, da na arapskom znači i školjka, što znači da ju je mogao uzeti kao inspiraciju za svoja najbolja djela najčuveniji američki arhitekt Frank Lloyd Wright. To mi je naumpalo kad sam obilazio njujorški Guggenheim muzej. Wright je vjerovatno vidio fotografiju Abu Dulafa, manje i nešto dalje od Malvije džamije kod Samare. Abu Dulaf je snimila Gertrude Bell, jedna od najčuvenijih Engleskinja prošlog vijeka, prije nego što se, zajedno s Winstonom Churchilom, upustila u iscrtavanje mape Srednjeg istoka poslije sloma Osmanske imperije. Džamija ispod Malvije imala je sedamnaest apsida ili pobočnih lađa, kako bi rekli stari arhitekti, a zidovi su joj bili ukrašeni staklenim mozaicima. Otkako su je 1250-ih, kao i sve drugo po Mezopotamiji, pregazile mongolske horde, služila je samo vremenu, a sam pogled s Malvije govori o njenoj nekadašnjoj veličini.

Džamija Al-Askarija imala je i još ima drukčiju ulogu i sudbinu. Razmirice oko toga ko su pravi, a ko nepravi muslimani bile su već prerasle u zavađene frontove sunizma i šiizma, a ni do naših dana nije nestalo, kako jednom napisa Enes Karić, “surovog međumusli­manskog prolijevanja krvi”. Deseti šiitski imam Ali al-Hadi rođen je u Medini, kad je odrastao, poslan je u Bagdad, pa protjeran u Samaru, gdje je 868. godine umro. Otrovan je, kako tvrde šiiti i kako će se poslije šest godina dogoditi i njegovom sinu Hasanu al-Askeriju. Iako direktni potomci poslanika Muhameda, živjeli su skromno, u jednoj vrsti pritvora u vlastitoj prilozima bogatih kući, gdje će biti i pokopani. Na tom mjestu šiiti će podići malu imamzade, a narednih vijekova i džamiju Al-Askeriju. Kube tog jedinstvenog mauzoleja optočeno je zlatnim pločicama, kao i džamije-grobnice Alija, Huseina i još nekoliko imama. Ispod te kupole šiiti su uvjereni da se nalazi i skrovište, kao kripta ispod crkava, gdje je imam Hasan al-Askeri sakrio svog sina Muhameda, plašeći se da ne bude otrovan ili ubijen. Pošto ga nema ni među živima ni mrtvima, prozvan je Al-Mehdi, koji čeka da iziđe iz svog skrovišta u času kad bude najpotrebniji svijetu islama, a prije svega šiizma čijim je dvanaestim imamom proglašen.

image

Malvija iz 1960-ih godina, kad se autor prvi put na nju penjao

Za svog imamata, koji je trajao koliko i vlast nekoliko halifa, Mehdijev djed imam Al-Hadi je doživljavao najveće pogrde i ponižavanje od halife Al-Mutevekila. On je bio najljući neprijatelj šiita od svih vladara dinastije Abasida koja je trajala pet vijekova klasičnog procvata, napretka i kulturnih dostignuća svijeta islama na drugim poljima. Prema šiitskim zapisima, Al-Mutevekil je naredio da se sruši grobnica imama Huseina u Kerbeli, ali pošto se niko od muslimana nije usudio da udari na mezar Poslanikovog unuka, to je učinio neki Dizadž jevrejskog porijekla. Halifa Al-Mutevekil je priređivao raskošne svetkovine i gozbe, pa se u šiitskom opisu njegovih zločina kaže kako je jednom pozvao Al-Hadija i ponudio ga vrčem vina, na što ga je imam “zakleo da to ne radi” i rekao mu: “U mome mesu i krvi nema ničeg takvog, i zato me se prođi!” Taj isti halifa Abazović, podigavši veliku džamiju i Malviju sredinom devetog vijeka, istovremeno je proganjao, čak i zatvarao imama Al-Hadija, plašeći se da ne pokrene pobunu protiv njegove vlasti. U razmetanju bogatstvom išao je dotle da mu nije bila dosta jedna Malvija, nego je desetak kilometara sjevernije od Samare podigao još jednu manju, Abu Dulaf, onu koju je 1909. fotografisala Getrude Bell.

Možda je mesijanski mit o skrivenom imamu i nastao zbog straha od takvih vladara i prijetnje da će im se Mehdi osvetiti kad se jednom pojavi. Kao što su mitovi i mesije u drugim vjerama nastajali u sličnim prilikama. Neki šiiti misle da je Mehdi živ, a mnogi suniti da vjerovatno nije ni rođen. Da nigdje u Kur’anu, kao ni u Buharijevim hadisima, nije ni spomenut. I tako to traje od njegovog tajanstvenog nestanka. Na nekim bosanskim portalima koji šiite, naročito one u Iranu, nazivaju rafidijima, našao sam kako su sve te priče o imamima “izmišljotine” i kako se kaže da “nema razilaženja među učenjacima Ehlu suneta da su rafidije novotari i da su na dalaletu”. Ovo dalalet znači stranputicu, ali se dodaje da se učenjaci razilaze oko toga da li su šiiti nevjernici, “kjafiri”.

image

Malvija krajem 19. vijeka

EKSPLOZIVOM NA ZLATNO KUBE

Možda se ni ja ne bih upuštao u takve rasprave, nisu mi nimalo mile, da se nisu izrodile u mržnju prema drukčijim vjerama i uvjerenjima i da i danas ne potiču na zla koje ljudi čine jedni drugima. Ne bih ni da nije ovog prisjećanja na Samaru, odakle je krenuo jedan od savremenih ratova, onaj “američko-irački”, koji je odnio stotine hiljada života. Američka invazija na Irak 2003. bi prošla bezbolnije da nije dovela Al-Kaidu u tu zemlju iz koje se izrodila fantomska država Islamski halifat. Krvavi rat koji je uslijedio naziva se građanskim, a bio je, ustvari, sektaški. Jer se građani Iraka prije svega međusobno prepoznaju kao šiiti, suniti i Kurdi. Nije se ni Sadam Husein, koga su oborili Amerikanci, razlikovao od halife Al-Mutevekila. Ni po raskošnosti ni odnosu, često okrutnom, prema šiitima. Trebalo je samo zapaliti iskru nagomilane mržnje između sunita i šiita kojima su Amerikanci dali vlast. I baš kao što je to činio abasidski halifa El-Mutevekil u devetom vijeku, ali u obrnutom smjeru, sunitski pobunjenici, zadojeni vehabijsko-selefijskim ekstremizmom, udarili su po šiitskim svetinjama. Njih nekoliko se u februaru 2006. godine uvuklo u džamiju Al-Askeriju. Podmetnuli su eksploziv koji je raznio zlatno kube i sručio ga na grobnice dva šiitska imama i skrovište posljednjeg, skrivenog i vječno očekivanog Al-Mehdija. Zatim su šiiti palili sunitske džamije. I tako redom, desetak godina.

Kad je neko danas pogleda s Malvije, kupola džamije Al-Askari opet se zlati. Ali ne od zlatnih pločica, niti od opeke, nego od betona. Ne bih više u takvu Samaru u kojoj je u ono vrijeme imalo dvadesetak hiljada žitelja, a danas kažu gotovo dva miliona. Oni su se nagomilali i oko Malvije, poremetivši onaj sklad između njene visine i okoline. To je zadivilo i Mersada Berbera kad smo se odmakli, pa je svoj crtež produžio dugom linijom koju smo kasnije morali skratiti.

Izvor

Related Articles

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
%d bloggers like this: