religija

Vinko Puljić je ponavljao mržnja umjesto da vikne ljubav!

Prije nego što komentiram misu ”za sve žrtve Drugoga svjetskoga rata te posebno za žrtve Bleiburške tragedije” (tako ju službeno zove Katolička tiskovna agencija Biskupske konferencije BiH) i propovijed kardinala Vinka Puljića izrečene u katedrali u Sarajevu prošle subote, nekoliko rečenica o nesporazumima i dezinformacijama ili tumačenjima koja se daju o samoj misi.

Na primjer, kolumnist portala Telegram, dr. Dragan Markovina, drži da je misa u Sarajevu ”čin vrhunskog cinizma” hrvatskih vlasti jer je ”Hrvatska izvezla manifestaciju misnog komemoriranja bleiburških žrtava u Bosnu i Hercegovinu”. Kolega Markovina griješi i kada tvrdi da je bleiburška misa u Austriji (na Bleiburškom polju) ”zabranjena”.

Pođimo od ove posljednje netočnosti: mjesna crkvena vlast u Koruškoj misu nije zabranila, premda je otkazala gostoprimstvo hrvatskim biskupima. Unatoč tomu što je ranije rečeno da biskup iz HBK ili BK BiH neće predvoditi misu na Bleiburgu, obje biskupske konferencije su odlučile i na sjednici održanoj u Banja Luci 2. ožujka 2020. potvrdile da će put Bleiburga 16. svibnja 2020. poći kardinal Vinko Puljić.

Šteta, baš šteta, što Vinko Puljić ima dvostruke aršine, što je nedosljedan, što manipulira, što se ne distancira od svih zločinaca (kako, pitate se, kad Darija Kordića drži kao malo vode na dlanu?!), što, kad mu je već toliko stalo pozivati se na svetog Ivana Pavla II. (koji ga je postavio za nadbiskupa i imenovao kardinalom) nije imao snage, kao papa Wojtyla u Auschwitzu, kleknuti u znak poštovanja prema žrtvama hrvatskog nacizma i fašizma – ustaštva

Podsjetit ću da lani misu nije predvodio (nad)biskup, kao, poslušat će se austrijska crkvena vlast, ali se kao propovjednik pojavio krčki biskup Ivica Petanjek što je bila dvostruka provokacija: izigravanje dogovora s austrijskom mjesnom crkvom i ”lukavstvo” da se ipak na oltar popne biskup!

Kako i zašto su ipak (nad)biskupi odlučili da ove godine na Bleiburgu misu slavi kardinal Puljić, i to bez da se najavi domaćinu (što smo provjerili u sjedištu Austrijske biskupske konferencije – koja je dobila samo hrvatsku diplomatsku notu!), nije jasno, ali je misa održana u Sarajevu ne kao odluka hrvatske vlasti, već zato (treba ipak nešto znati o funkcioniranju Crkve ako se o njoj piše) što Vinko Puljić zbog pandemijske krize nije mogao normalno izaći iz BiH pa je misu odlučio slaviti u vlastitoj katedrali.

Ponavljam, ne radi se ni o kakvom cinizmu Hrvatske (njene vlasti), već isključivo o sljepilu koji je zavladao u biskupskim konferencijama prije, na spomenutoj sjednici u Banja Luci i nakon toga.

I više je faktora u tom sljepilu počevši od toga što iz godine u godinu hrvatski (nad)biskupi pristaju sudjelovati u nečemu što organizira proustaški Počasni bleiburški vod i što ima krajnju namjeru veličati propalu i zločinačku NDH i njene oružane snage kojima je podignut spomenik koji se nalazi tik do oltara na Bleiburškom polju i pred kojim se iz godine u godinu događa skandal da se u ime Republike Hrvatske komemorira ustaška vojska. Simple as that.

U pravu je, pak, dr. Markovina kada piše da se ”Katolička crkva, kojoj su nominalno sve žrtve iste, nikad nije usudila s najviših instanci pomoliti za žrtve ustaškog režima ili suočiti se s vlastitom ulogom u to doba” (o čemu ja godinama pišem papagajski se ponavljajući!), pa i kada ističe da bi znatno bilo drukčije da se kardinal Puljić ”jasno osvrnuo na kontekst koji je doveo do Bleiburga, da je zauzeo antifašističku poziciju i nakon toga rekao da se radi o nedopustivom zločinu na kraju rata, u kojem su mnogi ubijeni bez suda, ali među njima i mnogi dokazani zločinci” te da se ”treba za duše tih ljudi pomoliti”.

Nema kolega kolumnist Dragan Markovina, nemam ni ja, nema nitko normalan ništa protiv molitve za žrtve rata i poraća. Ali se mi bunimo protiv dvostrukih mjerila, protiv nedosljednosti Crkve na ovim prostorima, protiv nedistanciranja od ustaških zločina, kada već tako furiozno crkveni prvaci osuđuju ”komunističke zločine”.

Meni je osobito neprihvatljivo to niveliranje ustaške i partizanske krivnje koja se neprestano čuje iz Crkve, a koju je ove subote u apsolutno deplasiranom uvodu izrekao urednik i komentator HRT-a, Hercegovac Mario Raguž u prilogu koji se sveo na neviđenu politizaciju same mise.

Tu nivelaciju je izveo i kardinal Puljić u propovijedi: ”Ne može se sotonizirati jedno znakovlje pod kojim su se činili zločini, a drugo znakovlje pod kojim su ovi zločini učinjeni veličati i nametati javnosti kao simbole”.

Osim toga, kardinal Puljić ne govori istinu kada tvrdi ”da se niječe povijesna istina u ime neke političke ‘istine’, mitologije i moći koje se povode nekim drugim interesima”.

Kolumnist portala Telegram, dr. Dragan Markovina, drži da je misa u Sarajevu ”čin vrhunskog cinizma” hrvatskih vlasti jer je ”Hrvatska izvezla manifestaciju misnog komemoriranja bleiburških žrtava u Bosnu i Hercegovinu”. Kolega Markovina griješi i kada tvrdi da je bleiburška misa u Austriji (na Bleiburškom polju) ”zabranjena”

A čini se da to on namjerno širi neistinu jer je upozoren, odavno, da je u više navrata iz redova antifašista jasno progovoreno i osuđeno navedeno partizansko nekontrolirano ubijanje protivnika u drugoj polovini svibnja 1945. i kasnije.

Ne može biti kardinal Puljić neupoznat s publicističkim radom pokojnog Slavka Goldsteina i njegova sina, profesora povijesti Ive Goldsteina.

Kakva je, pak, drskost kardinalova, što ignorira (a i o tomu sam više puta javno govorio i pisao) ”Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 12. travnja 2006. – Bleiburg i Križni put 1945.”, izdanje Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (2007.), što osobito ističem i ponavljam kao činjenicu koju Crkva sustavno prešućuje, naime, da su hrvatski antifašisti (prilozima Jurja Hrženjaka, Ive Goldsteina, Ive Josipovića, Petra Strčića, Tvrtka Jakovine, Igora Graovca i drugih) itekako samokritički i precizno jasno progovorili o događajima koji su prethodili Bleiburgu i uslijedili nakon toga (”Osuda zločina nosi i snažnu moralnu poruku”, Ivo Josipović).

Kardinal Puljić je promašio priliku da izrekne jednu izbalansiranu mirotvornu, pokajničku i pomiriteljsku poruku. Dapače, njegova je propovijed bila obranaška, on sam je bio u grču, ljut, nimalo evanđeoski raspoložen jer je mahom isticao pojam ”mržnja”, a jedva govorio o srži Evanđelja, o ljubavi.

Nažalost, bio je i agresivan: ”Bojim se živjeti s ljudima kojima ništa nije sveto ili koji su sposobni gaziti po tuđim svetinjama!”

Indirektno je podržao rad onih revizionista koji brane tezu o ”trostrukom logoru Jasenovac”. Prozvao je i svađao se s povjesničarima kao što je spomenuti Ivo Goldstein: ”Sada se piše nekakva povijest u kojoj bi se relativizirala stradanja, jer tobože treba graditi povjerenje i stabilizaciju u regiji”. Masu je puta osudio partizane, niti jednom ustaše!

Ostaje, kako sam odmah nakon mise komentirao, gorak okus premda je na kraju te sarajevske mise budući vrhbosanski nadbiskup, sadašnji nadbiskup koadjutor Tomo Vukšić, citirao pismo biskupa iz BiH u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata.

Šteta, baš šteta što Vinko Puljić nije imao u sebi adekvatnog duha da kaže, ponovi, ovako: ”Ovdje ne molimo samo za Hrvate katolike biskupe, svećenike, redovnike, redovnice i tolike vjernike – nego molimo i za sve nevine žrtve u drugim narodima koji stradaše u okrutnosti ratnog vihora”.

Nema kolega kolumnist Markovina, nemam ni ja, nema nitko normalan ništa protiv molitve za žrtve rata i poraća. Ali se mi bunimo protiv dvostrukih mjerila, protiv nedosljednosti Crkve na ovim prostorima, protiv nedistanciranja od ustaških zločina, kada već tako furiozno crkveni prvaci osuđuju ”komunističke zločine”

Šteta, baš šteta, što Vinko Puljić ima dvostruke aršine, što je nedosljedan, što manipulira, što se ne distancira od svih zločinaca (kako, pitate se, kad Darija Kordića drži kao malo vode na dlanu?!), što, kad mu je već toliko stalo pozivati se na svetog Ivana Pavla II. (koji ga je postavio za nadbiskupa i imenovao kardinalom) nije imao snage, kao papa Wojtyla u Auschwitzu, kleknuti u znak poštovanja prema žrtvama hrvatskog nacizma i fašizma – ustaštva.

Šteta što nije pokazao duh krotkosti i mudrosti, pa čak i u ”javnoj zahvali” objavljenoj nakom mise u subotu ima potrebu biti superioran, docirati, oholim diskursom. Šteta, baš šteta.

Kada se bude pisala povijest uprave Vinka Puljića vrhbosanskom nadbiskupijom, a koju možemo uokviriti između dvaju emblematičnih momenata: njegove nespremnosti da se (premda su to od njega tražili Ivan Lovrenović, Mile Stojić, Ivo Komšić, fra Petar Anđelović, Ivan Markešić i drugi iskreni b-h patrioti) 1992. jasno suprotstavi zločinačkoj politici Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini te ove sarajevske mise u povodu 75. godišnjice ”Bleiburške tragedije”, bojim se, zaključit će se da je bio jedan biskup, Vinko, koji nije znao čitati one prevažne Kristove riječi: ”Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25, 45).

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close