zdravlje

Vasvija Dedić Bačevac: Covid-19, strah i sloboda

Kako nešto što je malo i bestjelesno može cijeli svijet i ovu našu lijepu planetu Zemlju satjerati u mišiju rupu i tako zlurado se poigrati sa našim egzistencijama?

Vasvija Dedić Bačevac

Da su se vodili strahom, čovjek i čovječanstvo ne bi nigdje stigli, zapravo nestali bi. Prah i zemlja ili plankton. Čovjek je u svojim prapočecima živio vrlo, vrlo blizu prirode i ona je u potpunosti vladala svim njegovim egzistencijalnim potrebama. U toj predivnoj, čudesnoj, ali i punoj zvijeri prirodi, čekalo je naše praoce i pramajke puno opasnih životinja s kojima nije bilo nikakve priče kao one u bajci o Crvenkapici.

Nije naš praotac ni trepnuo, a već je bio u stomaku neke životinje ili je uz mrvu sreće uspio pobjeći od zloduhog vuka, tigra, leoparda, medvjeda ili kakve zmijurine. Bilo je tu svega i svačega, puno više nego danas jer su se naši čupavi preci kroz historijsku borbu uspjeli dobro obračunati i naplatiti im sve one bjegove i strahove. Nekako se i nosilo sa zvijerima, ali trebalo se nositi i sa drugim grupama i plemenima i tući dok krv ne poteče potocima.

Surova stvarnost

I kada pogledaš, cijela ljudska historija je historija borbi sa krdom zvijeri, raznim nemanima, sa prirodnim nepogodama, boleštinama, sukobima, ratovima i svim što dolazi u paketu. Umiralo se i ginulo do besvijesti. Tekle su rijeke suza i krvi i bola, rađalo se i umiralo, ali u svoj toj egzistencijalno zamršenoj i teško prihvatljivoj frtutmi opstajali su ON i ONA, čovjek i žena, naše pramajke i praočevi. Hrabro su kročili ti naši Adami i Eve, Ademi i Have i ništa ih nije moglo slomiti. Pucali su im gromovi i munje u glavu, kamenja i strijele, a poslije meci i topovi, ali džabe. Stajali su i prkosili. Umirali i sanjali. Plovili morima i oblacima i otvorenog srce kročili kosmičkim stazama vječnosti.

A onda sve se nešto obrne i okrene kao u dobroj detektivskoj priči koju skraja neki Sherlock Holmes i zadovoljno puši svoju egzotičnim duhanom napunjenu lulu i viri iza zavjese. Viri i smije se. Upalilo je i napravljen je preokret u priči. Strah sije glavni junak koji je bezobličan i nevidljiv. On je neprijatelj koji je možda kilometrima daleko od tebe ili je možda baš tu kraj tebe i dahće ti kraj uha. Nije vuk ni tigar, nije ni metak ili ne daj Bože top, ali je opasan. Zbog te neuračunljive lukavosti i veličine zbog koje ga ne možeš onako ljudski ni odalamiti jer je on brži. Mali ali opaki Bruce Lee, bezličan i bestjelesan. Kako nešto što je malo i bestjelesno može cijeli svijet i ovu našu lijepu planetu Zemlju satjerati u mišiju rupu i tako zlurado se poigrati sa našim egzistencijama? Može, itekako može, jer je to hladnokrvni kockar koji igra na sigurnu kartu zvanu strah. I što bi rekao naš mudri narod kojeg je tralo sve moguće i nemoguće, u strahu su velike oči. U strahu su nenormalne oči. Znamo da je strah prijeko potreban osjećaj da izbjegnemo opasnosti i da se spasimo, ali ako to nadvlada sve druge emocije u čovjeku, onda poput sipe ispušta crnu tečnost i pomračuje nam um paralizujući sve što bi nam moglo upaliti svjetlost i izvući da se ne izgubimo u mraku.
Da su ti naši praoci i pramajke pustili da im strahovi upravljaju životom, sve bi davno prije završilo, prije i nego što bi i počelo.
Ovo je slikoviti intermeco uvoda o Covid-19, nevidljivom i bezobličnom duhu koji upravlja našim životima i cijelom planetom. Možeš se ti sakriti, izolovati, sve brave zaključati, ali te on čeka. Strpljivo i neumorno. Čeka te da te nauči ono što su znali svi naši preci – da se trebaš i moraš kad-tad suočiti sa opasnošću jer je to dio života. Dio one surove stvarnosti koja je za neke surova od kada su otvorili oči i ugledali lijepo i vedro nebo, ali i glad, siromaštvo, ratove i raznorazne boleštine. Za veliki dio svijeta to nije normalno jer se živi u svim blagodatima konformizma koje su od ljudi napravili velike debeljuškaste i razmažene robote. Robote koji žele sve, ali istovremeno ne žele da puno misle ili osjećaju. Žele da im bude komforno i dobro u automobilima, foteljama, avionima, na plažama, u kafićima, na tulumima, u prirodi…

Strah je pozitivan i on je naš spas od opasnosti kojima smo svakodnevno izloženi. Da nije straha, mi bismo stalno bili kaskaderi, skakali bismo iz automobila, sa naših balkona, gutali vatru, lokali alkohol iz flaše, hvatali zmije i zvijeri golim rukama i radili sve što bi moglo itekako da nas ugrozi, ali ne da ona crvena lampica straha. Kada je u pitanju Covid-19, ona je neprestano upaljena i ne da da svijet prodiše, da se vrati u staru komfornu poziciju. Ta crvena lampica ostavlja ljude bez posla, bez planova, bez kontakata, bez emocija. Ta upaljena lampica zaustavlja svaki napredak i iskorak jer crveno u saobraćaju znači stop. Stoj i ne kreći se. Taj strah postaje džinovsko čudovište koje raste i raste. Ono raste jer ga mi puštamo da bude veliko i mračno i da upravlja našim životima.

Hoće li naši životi postati online egzistencija robotiziranih zemaljaca koji će svojom paranojom razoriti budućnost mladih, razoriti porodice zbog nezaposlenosti i ekonomskih problema, razoriti putovanja kao najljepši relaks za dušu i tijelo, razoriti prirodu tonama maski i rukavica, razoriti susrete sa našim dragim i milim, razoriti onu socijalnu i emotivnu zlatnu mrežu koja čovjeka čini čovjekom. Hoće li Covid-19 biti naša svetinja pred kojom ćemo padati na koljena i biti jedno veliko ništa? Hoće li taj nevidljivi duh biti moćno oružje vladarima država i svijeta da narode drže u vlastitim tamnicama i zatvorima bez prava na zrak, sunce i kišu? Bez prava na kretanje, život i demokratiju.

Covid je možda opasni vanzemaljac koji ima oko kao reflektor, oko koje osvjetljava nešto što treba da vidimo ili da se nečemu vratimo. Da se možda vratimo sebi, dobru i ljubavi. Da vratimo čovječnost čovjeku. Da se vratimo sličnostima, a ne razlikama, zajedništvu, a ne podjelama. Zvuči nemoguće i bajkovito. I Covid-19 je bio nemoguć i da nam je neko pričao da svijet može stati i promijeniti se zbog jednog virusa, niko ne bi vjerovao. Svako bi rekao – Ala lažeš! I skoro da bi bio u pravu jer Covid je i istina i laž koja upravlja našom psihom i egzistencijama.

Sloboda je uvijek bila velika i skupa iako je nevidljiva poput Covida. Ne možemo je opipati prstima, ali je osjećamo u sebi i oko sebe. Nevidljive stvari imaju značajne i vidljive poruke ako znamo da čitamo jezik znakova i simbola. Covid je znak predaha i preispitivanja političkih, ekonomskih, emotivnih, filozofskih i svih drugih. Ko s kime upravlja? Da li je svako od nas krojač svoje sudbine ili imaju veliki šnajderi planetarnog kalibra koji znaju kako da nas ubijede da smo slobodni iako smo zatvoreni, da nam je dobro iako nam je možda loše, da nas treba pelcovati kad mi ne želimo, a oni zbog nečega žele? Covid je čudo. Zlo koje zazire u svaki segment života, ali nas i uvodi u neke nove sfere za koje nismo znali ni da postoje. Uvodi nas i u jedan novi život koji mi suludo prihvatamo i pridajemo zlu bezgraničnu nadmoć i samim time izdajemo našu pramajku i praoca, njihove borbe i uspjehe, izdajemo vjeru u nauku i njena dostignuća i vjeru u pobjedu dobra nad zlom.

Na kraju neće biti ni čovjeka i žene, ni države i kontinenta koji će izbjeći da stanu pred zid koji je zaključan dok sam ne doneseš odluku da ga moraš otvoriti, kao u onoj bajci o Ali Babi i četrdeset razbojnika, i sam ne usklikneš: Sezame, otvori se!

Covid-19 je opasna i teška borba, ali još je teže biti izolovan od života. I kada bi nas zatvorili u najljepši dvorac od zlata i srebra sa puno meda i mlijeka, mi bismo poželjeli izaći napolje jer ništa nije ljepše i vrednije od čistog zraka, sunca i kiše. Ništa nije vrednije od slobode. Znali su to naši praočevi i pramajke i zato nikada nisu ni odustajali od borbe i slobode. Znali su to i hrabri Vikinzi kada su otplovili u svijet svojim čuvenim brodovima. Da to nisu uradili, ne bi ni znali da na nekim drugim mjestima sunce sija drugačijim i ljepšim sjajem, da ima divnih i očaravajućih svjetova i krasnih žena i muškaraca, što se kupaju i mirišu esencijama ruža i jasmina. Da iza brda i mora ima ljepota i avantura, inspiracija i nadahnuća, da ima svile i kadife i egzotičnog voća.

Šveđani slobodu ne daju

Da se nisu usudili i otplovili, ne bi ni znali, ne bi ni doživjeli. Ta njihova hrabrost i ljubav prema slobodi nije ih napustila ni do danas, kada su izašli na megdan sa Covid-19. Nije bilo lako jer sve ima svoju cijenu. I ništa nije vrednije od ljudskog života osim slobode. A nju Šveđani ne daju nikome, pa ni Covid-19.

Mogu političari i stožeri zaključavati zemlje i svoj narod, mogu zabraviti sve brave i u fabrikama naštancati milijarde maski i rukavica, koje će na kraju napraviti veliku ekološku katastrofu, ali će stvarnost, statistika i budućnost ipak reći da li su naši praotac i pramajka i Šveđani ipak bili u pravu.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close