Mišljenja

Vanja Stokić: Migranti su trenutno glavna meta mržnje u BiH

"Svi su se okomili na njih, a oni nisu ni svjesni šta se dešava. Znaju da ih dio ljudi ne voli, ali nisu svjesni da pozivaju na njihov linč", kaže urednica portala eTrafika o sve izraženijem govoru mržnje prema migrantima u BiH

Maja Isović Dobrijević

 

Vanja Stokić, novinarka i urednica portala eTrafika, za portal BUKA govori o tome zašto su bh. mediji pogodno tlo za govor mržnje i kako da se borimo protiv takvog govora. Ona je i sama često meta napada, jer izvještava o ljudima u pokretu i uređuje portal koji otvara teme koje su još uvijek tabuizirane u društvu u kojem živimo.

Vanja, koliko je govor mržnje prisutan u bh. medijima, da li se ovom problemu dovoljno ozbiljno pristupa?

On je svugdje oko nas, u medijskim sadržajima, komentarima na te sadržaje, objavama na društvenim mrežama, svakodnevnom govoru… Mislim da niko od nas nije svjestan koliko je govor mržnje zapravo obuzeo sve oko nas. Uvjerena sam da većina ljudi i ne zna da ga prepozna, što nam daje odgovor na to pitanje o ozbiljnom pristupu. U novinarskoj zajednici se jako mnogo priča o govoru mržnje, često se organizuju edukacije na tu temu, ali mi se čini kao da to zanima samo jedan dio zajednice, dok ostali misle da su najpametniji i da im dodatno usavršavanje nije potrebno. Takođe, ne mogu se samo mediji baviti ovom temom, potrebno je uključiti i druge.

Zbog čega su naši mediji pogodno tlo za govor mržnje, a sa druge strane kako se boriti protiv takvog govora?

Novinari šire govor mržnje koji dolazi od njihovih sagovornika, a to opravdavaju nekakvim stavom da nemaju pravo da se miješaju u tuđe izjave i da nisu odgovorni za ono što sagovornik kaže. Tačno je, novinari ne mogu biti odgovorni za nešto što neko drugi kaže. Međutim, i te kako su odgovorni za to što omogućavaju toj osobi da širi svoje sporne ideje. Oni su ti koji im daju prostor i omogućavaju im da dođu do šire publike. Recimo, prije nekoliko dana, većina medija u RS prenijela je kako je Milorad Dodik izjavio da „u Sarajevu u kontinuitetu živi mržnja prema Srbima i svemu što je srpsko, a sve s ciljem majorizacije Republike Srpske“. Koja je svrha prenošenja te izjave, osim podizanja tenzija, raspirivanja mržnje i prikupljanja klikova?

Zatim, tadašnji ministar sigurnosti Fahrudin Radončić imao je izrazito huškačku retoriku protiv ljudi u pokretu, koju su mediji nekritički prenosili. On je jednom prilikom izjavio da se ovdje ne radi o ratnim migrantima već „ilegalnim ekonomskim migrantima iz Pakistana, Afganistana i mnogih zemalja koje se bogatije od BiH“. Novinari su to prenosili kao apsolutnu istinu samo zato što je to rekao jedan političar. U Afganistanu rat traje već 20 godina, kako ti ljudi nisu izbjeglice? Dalje, ne postoje ilegalni migranti. Kako čovjek može biti ilegalan? On može raditi ilegalne stvari, kao što je ilegalan prelazak granice, ali on kao osoba ne može biti ilegalan, što je Radončić konstantno potencirao. I na kraju, novinari su trebali barem da na internetu potraže informacije o stanju u ovim zemljama koje tadašnji ministar spominje. Ako Pakistan nije siromašna zemlja, što pokazuju brojni izvještaji svjetskih organizacija, ne znam šta se onda smatra bijedom.

Kao prvo, novinari bi trebali da manje prostora daju političarima za ovakve izjave. Ako već odluče da ih prenesu, neka ih stave u odgovarajući kontekst, pozovu i drugu stranu za izjavu, objasne svojoj publici zašto ta izjava nije u redu. Kada sam to nedavno rekla na jednom javnom događaju, jedna koleginica je oštro reagovala, optužujući me za manipulisanje informacijama. Nije tu u pitanju nikakvo manipulisanje sa moje strane, već senzacionalizam i pokušaj skidanja odgovornosti sa druge strane.

To su neke stvari koje bi mediji mogli da urade, pored toga što bi trebali više pažnje da posvete čišćenju svog prostora, a pritom mislim na komentare čitalaca koji šire mržnju i pozivaju na nasilje. Država bi mogla da uvrsti ovu temu u nastavne planove i programe koji odavno trebaju da se prilagode novim tehnologijama. Djeca uče od nas, a mi im trenutno nismo najbolji primjer.

Prema podacima iz elektronske baze institucije Ombudsmena za ljudska prava BiH, od 1. januara prošle godine do danas zaprimljene su četiri žalbe koje su registrovane pod šifrom „govor mržnje“, ali i iz ove Institucije priznaju da prijave nisu stvarni pokazatelj govora mržnje koji je prisutan u javnosti i da je potrebno raditi na podizanju svijesti po ovom pitanju. Jesmo li kao građani uopšte svjesni problema kada je riječ o govoru mržnje?

Građani su toga najmanje svjesni. Oni čuju taj izraz u medijima, ali sam uvjerena da ga ne znaju prepoznati, a ako ga ne prepoznaju, znači da ga i ne prijavljuju. Primijetila sam da ga mnogi miješaju sa slobodom govora, većinom oni koji šire govor mržnje. To je zloupotreba. Izrazite svoje mišljenje na kulturan i pitom način, umjesto da druge omalovažavate i ugrožavate.

Da li se vi na portalu eTrafika susrećete sa govorom mržnje u komentarima, posebno jer se često bavite temama marginalizovanih grupa i ljudima u pokretu? Kako se borite protiv takvih komentara?

Susrećemo, ali ne toliko često. Mi i na portalu i na društvenim mrežama imamo znatno manje komentara nego drugi mediji, tako da je smanjen broj i onih spornih. Otprilike znamo na koje tekstove možemo očekivati takve komentare, to su teme u vezi ljudi u pokretu i LGBT zajednice. Kada primijetimo govor mržnje, odmah ga brišemo, ako je ta osoba uporna u ostavljanju takvih komentara, onda je banujemo sa stranice. Ukoliko komentar nije govor mržnje, ali jeste sporan u nekom drugom smislu, uključujemo se u raspravu kako bismo ostalim čitaocima pokazali zašto taj komentar nije u redu. Recimo, prije nekoliko dana je jedan od čitalaca krivicu za silovanje bacio na žrtve i njihov način oblačenja, što je nedopustivo. Upustili smo se u raspravu sa njim, ne da bismo njemu promijenili mišljenje, jer je to očigledno nemoguće, već da bismo ljudima koji to čitaju dali drugu perspektivu i objasnili da takvi stavovi nisu u redu.

Koliko si ti lično suočena sa govorom mržnje, bili smo svjedoci prijetnji po život koje si primila zbog objave fotografije sa ljudima u pokretu? Kako se ti nosiš sa takvim govorom?

Ja sam jako često meta tuđih frustracija i nezadovoljstva, pa i napada. To je posljedica koju ovaj posao nosi sa sobom. Čim si malo vidljiviji u javnosti, odmah postaješ meta, jer ljudi imaju tu potrebu da ti pokažu koje je „tvoje mjesto“. Na društvenim mrežama me često vrijeđaju i napadaju ljudi koje u životu nisam srela, a koji sebi daju za pravo da mi svašta izgovore samo na osnovu nekog mog teksta ili posta na Fejsbuku. Dešava se da objavim nešto na svom profilu što je barem malo škakljivo, recimo o ljudima u pokretu, i u roku od dva minuta tu je 30 komentara ljudi koji mi nisu prijatelji na Fejsbuku niti ih lično poznajem, a koji su složni u tome da sam strana plaćenica, da radim na štetu ove države, da ljude u pokretu treba protjerati… Naravno, oni to mnogo pikantnije napišu. Nakon nekoliko takvih iznenadnih hajki, shvatila sam da postoje grupe ljudi koji zajedno napadaju druge ljude na mrežama. Funkcionišu tako što neko od njih vidi post koji je po njima problematičan, zatim pošalje link ostalima i igranka može da počne.

Takve naloge i komentare prijavljujem Fejsbuku i blokiram ih kako ne bi više mogli da dođu do mene. Jednu osobu sam prijavila policiji, jer mi je prijetila odsjecanjem glave. Taj slučaj je trenutno na razmatranju u Tužilaštvu, protiv tog muškarca je podnesena krivična prijava zbog ugrožavanja sigurnosti.

Koliko su upravo ljudi koji su u pokretu meta govora mržnje, to je naročito problematično jer ljudi u pokretu nisu u mogućnosti da se brane od tog govora?

Mislim da su oni trenutno glavna meta u BiH. Svi su se okomili na njih, a oni nisu baš ni svjesni šta se sve dešava. Prije nekoliko mjeseci se u Bihaću održao protest usmjeren protiv njih, građani su došli pred kamp Bira i galamili, mahali nekakvim zastavicama i natpisima. Ljudi u pokretu nisu znali šta se dešava niti šta okupljeni uzvikuju. Jedan od migranata je uzeo zastavicu sa antimigrantskim natpisom i mahao njom, jer nije znao šta na njoj piše, što je izazvalo još veći bijes lokalaca.

Oni su svjesni da ih dio ljudi ne voli, ali nisu svjesni da pozivaju na njihov linč. Pa pogledajte samo portal Antimigrant koji radi bez ikakvih problema i poziva na nasilje. Mada, ne zaostaju ni mediji koje smo donedavno smatrali koliko-toliko normalnim. Recimo, kada se otvorio kamp Lipa, jedna novinarka koju svi smatraju aktivistkinjom za ljudska prava, otišla je u to selo i napravila priču o mještanima koji strahuju za svoj život. U redu, ako se ljudi plaše, to treba objaviti, ali nije u redu njih ispitivati boje li se da će ih migranti ubiti na spavanju, a zatim migrante pitati kakva je hrana u kampu, što je ona uradila. Ako optužujemo migrante za napade i nasilje, dajte da se i oni izjasne o tim napadima i nasilju. Ili će nam to pokvariti tekst koji smo već unaprijed napisali, prije odlaska na teren?

Govor mržnje često se koristi u online komunikaciji, komentarima na društvenim mrežama, odnosno usmjeren je prema ljudima koje direktno ne vidimo. Da li ta virtuelna otuđenost olakšava situaciju onome ko koristi govor mržnje, jer ne vidi osobu kojoj su te riječi upućene?

Apsolutno! Ljudi su mnogo hrabri kada komuniciraju putem društvenih mreža i aplikacija, mnogo moralni kada treba suditi drugima, a ne sebi, dok su manji od makovog zrna kada se nađu licem u lice sa konkretnom osobom. Društvene mreže su nam donijele to da sudimo o ljudima na osnovu jednog komentara, etiketiramo ih kao ovakve ili onakve, sami određujemo ton i gestikulaciju osobi koja je komentar napisala, a oni su većinom najgori mogući… Ako na mrežama ljudi govore ono što zaista misle i što nemaju hrabrosti da kažu u stvarnom prostoru, strah me društva u kome živimo.

Koliko je važno shvatiti da svaka izgovorena i napisana riječ nosi svoju težinu, pa samim tim i posljedice i odgovornost za izrečeno? Čini mi se da se kod nas riječi olako shvataju?

To je beskrajno važno, ali rijetko ko to shvata. Ljudi misle da virtuelno nema nikakvog uticaja na stvarni život, a zapravo je ono dio stvarnog života. Svaka riječ može mnogo da zaboli i da povrijedi, kao i da nekoga ugrozi, bez obzira da li je napisana ili izgovorena. Čini se da svi želimo da budemo upečatljivi, moćni, prepoznatljivi, pametni… a uopšte ne razmišljamo o posljedicama.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close