politika

Ustaški uzrok i partizanska posljedica

O tome da li se možemo odmaknuti od vječitog ponavljanja istog

 Nerzuk Ćurak 

U subotu, 16. maja, Sarajevo je, kao grad koji to još uvijek očigledno može, svjedočilo dvjema istovremenim, oprečnim egzistencijama. Jedna je, na široko postavljenoj antifašističkoj platformi (koja je uključila kako one sklone nijansiranom tumačenju i razumijevanju bratoubilačke povijesti, tako i one koji svijet motre samo u crno-bijelim kategorijama našega Dobra i njihovog Zla), zahtijevala suočavanje sa uzrokom, zločinačkim ustaškim režimom; Druga, crkvena egzistencija, preskačući uzrok, bavila se, kao i svih ovih godina, posljedicom, nemajući snage za uzročnost, iako je upravo uzročnost (Bog) mjera svih stvari u beskrajnim prostranstvima crkvene dogme.

Institucija, sazdana od principa kauzaliteta, zaobilazi uzrok u širokom luku, što kod ljudi sklonih “logici moralne argumentacije” u tumačenju povijesti (ostavimo po strani ostrašćene ideološke pretorijance) proizvodi pitanje – da li je partizanska posljedica (krivi ali i nevini ubijeni ljudi u ustaškoj orgiji instrumentalizacije sopstvenog naroda za potrebe organiziranog bijega najvećih zločinaca u modernoj hrvatskoj povijesti) nastala sama od sebe, kao ahistorijska, ni sa čim povezana djelatnost? Da li je Bleiburg poljana bez prethodne historije? Budimo precizni: zločinačke historije ustaškog pokreta kao ubilačkog stroja Židova, Srba, Roma, Hrvata, Bošnjaka i drugih ranjivih grupa? Naravno da nije.

Ako šta u prethodnih tridesetak godina izbacuje iz cipela ljude koji pokušavaju što objektivnije motriti našu tešku zajedničku južnoslovensku povijest i ako šta onemogućuje zbiljsko pomirenje, onda su to travestije apstraktnog govora o miru, bez snage da se vrata mira otvore, u ovom slučaju, konsenzualnom crkvenom osudom ustaša kao antihrvatske (a ne hrvatske) vojske, kao vrlo konkretnih jahača apokalipse. U sferi mog vjerovanja, koje može biti naivno – a jesmo li ikada bliže istini nego kada smo naivni? – takva gesta, ne samo da bi otvorila nove kreativne puteve izgradnje mira, već bi olakšala i zagriženim dogmatskim ljevičarima crno-bijele slike svijeta da prihvate Titove partizane kao ljude koji su, iako jedina vojska između Triglava i Đevđelije koja se približila suncu, ipak ubijali nedužne.

Taj uvjet je potreban, kako bi se iz registra antifašističke interpretacije poraženih fašističkih pokreta i na ovaj ili onaj način njima pridruženih civila, makla neselektivna figura nema nevinih i kako bi zbiljski smisao zadobila važna mirovna intervencija franjevačke provincije Bosne Srebrene, u inače neočekivano grubom, lojalističkom i nepotrebno agresivnom saopćenju male braće povodom sarajevske blajburške mise: “Ne smije se dopustiti da ratno nasilje preraste u povijesno nasilje nad nekom stranom zaustavljajući tako povijest u njezinom toku i onemogućujući da se dogodi nova, bolja budućnost.”

Bez toga, bez priznanja “primarnog grijeha”, (a primarni grijeh je zločinačko nasilje) teško da ćemo prekoračiti “zamrznutu sliku povijesti” koja se reproducira kao trijada neprijateljskih narativa. Kako da očekujemo suočenje Srpske pravoslavne crkve (SPC) sa svojom kolosalno nečasnom ulogom u predratnom i ratnom vremenu devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je doživjela onespokojavajući etički sunovrat afirmirajući matrice kulturnog nasilja koje su izvođači radova na terenu mogli doživljavati i doživljavali su kao legitimnu dozvolu za ubistva, ako aveti Drugoga rata još nismo spremni jasno uokviriti u odnos uzrok-posljedica?

Kako da se Islamska zajednica (IZ), čiji su vjernici pokošeni kao snoplje u posljednjem ratu protiv Bosne i Hercegovine, suoči sa tamnim mjestima svog “nesporazuma s Bogom”, ako to suočavanje izostaje kod snažnijih entiteta religijske moći u evropskoj duhovnoj trajektoriji?

Naravno, prevažno je kada se u svim našim crkvama i vjerskim zajednicama pojave ljudi koji (iako pripadnici uzročnih struktura) djeluju po Wittgensteinovom principu – vjera u uzročnost je praznovjerje – jer ne mogu dočekati da njihove ključne religijske vođe konačno prihvate uzročno-posljedični poredak stvari i u interpretaciji masovnih zločina, pa hrabro prekoračuju granice institucionalne šutnje o sopstvenom grijehu i kažu – da, moja crkva je iznevjerila Boga! Ali, to su uglavnom autsajderi, suočeni s nerazumijevanjem svojih institucija, koje ih “žive kopaju”, koje će ih “institucionalno zapamtiti” i u strahu od gubitka privilegija degradirati, jer tako to traži nacionalna politika kojoj su vrhovi religijskih zajednica odani do granica neukusa.

Da, sada bi oni koji se mogu prepoznati u ovim persiflažama, mogli postaviti pitanje – zašto se ove naporne intelektualne individue bave vjerskim zajednicama kada nisu dio našega svijeta? Ali, tu zamku konačno treba prevladati. Povratkom religije u javni život, njenom radikalnom deprivatizacijom u našim postateističkim krajevima, uklonjene su ekskluzivističke prepreke; inkluzija religije u javnost, traži i inkluziju javnosti u religiju, što svih ovih godina ohrabruju i najprestižniji intelektualci – teolozi, zazivajući religijske zajednice kao otvorene, pluralne teritorije a ne kao zatvorene zajednice monaha. Važno je naglasiti da se ova upućenost sekularne javnosti i religijskih zajednica jednih na druge tiče pitanja koja tangiraju obje strukture i generalno ih zovemo politička pitanja.

Tako se i subotnja sarajevska misa otkriva kao političko pitanje par excellence (pa zaboga, sve je započelo političkom intervencijom predsjednika Sabora Republike Hrvatske!) pa bi, baš u političkom kontekstu, bilo od neprocjenjive važnosti za jedan novi mir na bosanski način da buduće blajburške mise započnu sjećanjem na Uzrok i molitvom za ubijene stanovnike bivše endehazijske marionetske tvorevine, kojima je, na pravdi Boga, presudio ustaški režim.

E sad, za ovakvo nešto potrebna je “moralna mašta” na svim našim stranama. Šta podrazumijevam pod tom sintagmom koju pozajmljujem od jednog kršćanskog znanstvenika? Moralna mašta uključuje nove, kreativne pristupe najtežim pitanjima koja opterećuju zajednicu s ciljem da ta pitanja prestanu opterećivati zajednicu.

Ako sve nakon sarajevske majske subote ostane isto, ako se rovovske bitke nastave, ako bilo koja etnonacionalna zajednica s razlogom ili bez razloga osjeti strah, ako samoljublje, inat i ideološke fantazme ostave ključne aktere društvene igre zarobljene u svojim početnim pozicijama, ako izostane razgovor između projiciranih konfrontacijskih subjekata, ako na lijevoj strani ideološkog spektra trijumfuje dogmatski antifašizam pun novih, starih predrasuda, sa žezlom etičke superiornosti u rukama i statičkim razumijevanjem lijeve ideologije koja se ne miče dalje od odigrane historije, neće doći do promjene koju, vjerujem, mnogi odgovorno zazivaju: potrebe za suočenjem sa sopstvenim zlom, prije svega, na način koji poštuje obrazac pravde.

To je onaj obrazac koji još uvijek radikalno izostaje u redovima svih Crkava i religijskih zajednica, pa tako i konkretne, naše Katoličke crkve. Ali, taj obrazac pravde izostaje i na antifašističkoj strani ako, kako tvrdi talijanski povjesničar Traverso, “jednostavna moralna osuda ‘fašističkog’ čina… (u ovom slučaju stravičnih zločina ustaškog režima nad sarajevskim Jevrejima, Srbima, Romima i ostalima) ostaje površna i neučinkovita, jer ne zahvata prirodu problema”.

A priroda problema je takva da nas čeka dugi put do okončanja antisemitizma, ekstremnog desničarenja, islamofobije, straha malih zajednica da mogu izgubiti svoj komad raja… Čeka nas dugo putovanje u budućnost u kojoj se neće skrnaviti groblja Drugih, u kojoj će naslijeđeni načini mišljenja i djelovanja biti zamijenjeni stvaralačkim gestama koje su s onu stranu razdora i trijumfalnog negacionizma.

Treba nam maštoviti antifašizam koji prekoračuje dosegnute granice, koji će raditi na stvaranju socijalnih i obrazovnih uvjeta da, primjera radi, katolička mladež u Mostaru jednoga dana počinje čuvati Partizansko groblje od neoustaških grafitno-rušilačkih ofanziva smatrajući to moralnom gestom visokog vrijednosnog nivoa; treba nam antifašizam koji ne zatvara raspravu u prošlost, koji pokazuje snagu okupljajućeg širenja, koji će stvoriti društvene i kulturne uvjete da proizvodnja rata bude zamijenjena proizvodnjom mira.

To ne može ići po obrascu mir, mir niko nije kriv. Ali, ne može ni po obrascu da je neko 100% u pravu a neko drugi skroz u krivu. U takvoj kulturi nema debate ni progresa. Antifašizam zahtijeva debatu i progres. Sjećam se kako je veliki Nelson Mandela, u jednom javnom predavanju narodu Irske, (jedne, poput Bosne, komplikovane države) kazao: “Kada nasilje postane preovlađujuće, bespredmetno i naizgled nerješivo, tada izrecite neizrecivo, mislite nezamislivo, promjenite svoje nepromjenjive stavove i razgovarajte. Može se dogoditi čudo.

Čudo kritike ustaškog režima i fašizma kao takvog od strane onih koji to nikako ne mogu prevaliti preko usana, jasno, razgovjetno, bez eufemističkih eksurzija u ugodu apstraktnih bezličnosti. Čudo priznanja zvaničnog Zagreba da je nad Srbima u Drugom svjetskom ratu izvršen genocid.

Čudo priznanja zvaničnog Beograda da su srpske nacionalističke formacije i režimi izvršili genocid nad bosanskim Muslimanima /Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu i posljednjem ratu protiv Bosne i Hercegovine. Čudo priznanja zvaničnog Beograda da je izvršio ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u Hrvatskoj, nad građanima Hrvatske. Čudo priznanja zvaničnog Zagreba da su u oslobodilačkoj ofanzivi, neki pripadnici Hrvatske vojske počinili zločine nad Srbima a Tuđmanov pobjednički režim participirao u egzodusu hrvatskih Srba iz njihove domovine.

Čudo priznanja Sarajeva da su u odsudnom odbrambenom ratu počinjeni zločini od strane paravojnih postrojbi ali i pripadnika regularne bosanske armije nad nedužnim građanima srpske i hrvatske nacionalnosti u Sarajevu, Grabovici, Konjicu, Vozući, Križančevom Selu.

Čudo priznanja Zagreba i HDZ-ovog Mostara da je nad hercegovačkim Bošnjacima vršena sustavna tortura, zločini i ubistva kroz sistem koncentracijskih logora ili na neki drugi način tokom posljednjeg rata. Čudo plakanja zbog Ahmića i crkveni prezir Darija Kordića.

Neka moguća čuda sam sigurno izostavio ali ne zamjerite, nema zle namjere.

Sva ova čuda (govorimo o moralnoj, ne o pravnoj sferi) mogu biti rezultat sistemske afirmacije inkluzivnog, neideološkog antifašizma. A on dolazi s razgovorom. Koji, ustvari, još nije započeo u našim zemljama. Mandela je u zatvoru proveo 20-ak godina da bi ga režim aparthejda čuo, da bi konačno imao uši za njegove riječi. Mi u Bosni, uglavnom i još uvijek, nemamo uši za tuđe riječi. Da li ih imamo nakon Velike Subote? Da li većina misli da ih i dalje ne trebamo imati?

Velika bi stvar bila da posljedica sarajevskog procesa civiliziranja dva ipak suprotstavljena narativa, bude izdizanje na novu, višu kotu međusobnog razumijevanja po temeljnom obrascu logike i etike: da uzrok uvijek ide prije posljedice! Naravno, s uvjerenjem svih aktera, da je odlazak u daleku povijest i traženje opravdavajućih uzroka u dalekoj povijesti samo način da se banalizira živa stvarnost.

A živa stvarnost je dejtonska država koja ove 2020-e “slavi” 25 godina proizvodnje sopstvenog smisla. Još uvijek ga nije pronašla, između ostaloga, i zbog suprotstavljenih povijesnih naracija koje su u subotu ipak započele novu dionicu rješavanja. I to je jako dobro. Meni se čini da izvan zidina dejtonske kleptokratske države, u kojoj do sudnjeg dana nije moguća promjena, nama treba jedan veliki, megagigantski razgovor istomišljenika i neistomišljenika o budućnosti zemlje, sa samo jednim prethodnim uvjetom: da Bosna i Hercegovina jeste. S nadom da, za razliku od političara, možemo ponuditi novi društveni ugovor. S antifašizmom kao podrazumijevajućom, ali ne u nos ubadajućom vrijednosnom odrednicom, koja, uvažavajući prošlost, ipak dolazi iz budućnosti.

Koja može biti samo zajednička. Ako nije zajednička, nije budućnost, već vječito vraćanje istog. Onog istog koje je pokosilo ovu zemlju i 1941-e i 1992-e. Klanje kroz gusto granje. Nikada više, nikada više.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close