politika

UCJENE NA EUROATLANTSKOM PUTU

KEMAL KURSPAHIĆ

Najnoviji intervju člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika, za Radio Slobodna Evropa (RSE), na površini nudi umirujuću sliku: lider bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, koji u domaćoj javnosti i međunarodnim diplomatskim krugovima uživa – i to nije slučajan izbor riječi – reputaciju najupornijeg poricatelja bosanskohercegovačke državnosti u ovoj prilici govori o potrebi domaće saglasnosti o ispunjavanju 14 prioriteta Evropske komisije za sticanje statusa kandidata za članstvo u Evropskoj uniji i kako disolucija bosanske države nije na dnevnom redu u Republici Srpskoj.

Ali, taj intervju ukazuje i na dva ključna nesporazuma između Dodika i međunarodnih partnera na projektu “mirne Bosne”.

Jedan je: Dodikova netrpeljivost prema ulozi stranaca u poratnoj Bosni i Hercegovini koje optužuje za “nekritičku podršku maksimalističkim ciljevima bošnjačke politike” i diplomatsku “okupaciju države”. Drugi: njegovo insistiranje da se može razgovarati i dogovarati o ispunjavanju obaveza na evropskom putu ali sve to pod prećutnom – a ponekad i otvorenom – ucjenom da se u tom dogovaranju “poštuju naši stavovi”.

Odbojnost prema “ino-faktoru” Dodik je nastavio da demonstrira i ovih dana svjetske zaokupljenosti pandemijom korona virusa. U najnovijem incidentu: protestovao je protiv sastanka svjetskih diplomata i predstavnika bosanskohercegovačkih institucija o domaćim nastojanjima i međunarodnoj podršci u nošenju s pandemijom pod okriljem Ureda Visokog predstavnika u Sarajevu.

Iako su, po izjavi Visokog predstavnika, pozvani da prisustvuju, predstavnici Republike Srpske nisu se pojavili na sastanku a sam Dodik je – dosljedno svom upornom insistiranju kako je riječ o međunarodnoj okupaciji i negiranju suvereniteta bosanske države – rekao kako tih međunarodnih predstavnika nije nigdje bilo za prošlih mjesec dana krize, “i nije ni trebalo da ih bude”, a sada “organizuju sastanke po Sarajevu” o međunarodnoj pomoći. Toga – kaže Dodik – nigdje nema u Dejtonskom sporazumu.

To je dobra ilustracija njegovog suženog insistiranja na “slovu a ne duhu” tog sporazuma: Dejtonskim sporazumom međunarodna zajednica obavezala se na podršku suverenitetu bosanske države i ona podrazumijeva i podršku u suočavanju sa svjetskom zdravstvenom krizom, u ovom slučaju pandemijom korona virusa, koja, naravno, nije mogla da bude navedena u “slovu sporazuma”.

Dodik je proteklih nedjelja međunarodnu solidarnost u vezi s korona virusom ispolitizirao u razmjerama koje mogu imati dugoročno štetne posljedice na odnose prije svega Republike Srpske sa zapadnim partnerima. Pored ostalog – javno je zamjerio Evropi pomanjkanje solidarnosti, posebno u odluci o ograničavanju izvoza zaštitne medicinske opreme, a najavio je i kako će se kad prođe pandemija “svijet mjeriti po tome kakve je bila solidarnost tokom epidemije”. Po tom kriteriju Dodik izdvaja solidarnost koju su pokazale Kina i Rusija, Srbija i Mađarska.

Zapadnim diplomatima nije naravno promaklo s kakvim se javnim demonstracijama solidarnosti, sa svečanim dočekom aviona s pomoći iz tih zemalja, promoviše taj “novi svjetski poredak”.

To je tačka na kojoj se Dodikovo uslovljavanje unutrašnjih dogovora “uvažavanjem naših stavova” pokazuje kao prepreka domaćem sporazumijevanju: iako je spoljna politika u nadležnosti države, a ne entiteta, Skupština Republike Srpske izglasala je deklaraciju o vojnoj neutralnosti koja potpuno ignoriše ranije ozakonjeno strateško opredjeljenje Bosne i Hercegovine za pristupanje NATO-u.

U tom projektu “novi svjetski poredak” savršeno funkcioniše u onemogućavanju volje većine bosanskohercegovačkog stanovništva: u raspravama o Bosni i Hercegovini bilo u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija ili u Savjetu za provedbu mira u Sarajevu ruski predstavnici rutinski blokiraju rezolucije o podršci euroatlantskoj budućnosti Bosne i Hercegovine jer “to nije njena jedina alternativa”.

Pod naizgled razumnim zahtjevom za dogovaranje uz “poštovanje naših stavova” politika ucjene već je proizvela blokade državnih institucija – od nepoštovanja presude Ustavnog suda o neustavnom karakteru obilježavanja 9. januara kao praznika Republike Srpske, preko blokade knjiženja perspektivne vojne imovine na državu do najnovije presude o knjiženju poljoprivrednog zemljišta. Entitetski pritisak – sve do bojkota učešća u odlučivanju u državnim institucijama dok se ne promijene ranije odluke Ustavnog suda – u suprotnosti je s Dodikovim izjavama o “spremnosti na saradnju” i njegovom uvjeravanju prije svega međunarodne javnosti kako “disolucija Bosne i Hercegovine” nije na dnevnom redu u Republici Srpskoj.

Nasuprot tim uvjeravanjima, i za vrijeme krize s pandemijom, zabilježeni su pokušaji i u Republici Srpskoj i u jednom od kantona s hrvatskom većinom da se uspostave kontrolne tačke na “granici” Federacije i Republike Srpske i da se zabrani ulazak građana Bosne i Hercegovine na područje livanjskog kantona. Sa iskustvom iz teritorijalnog prekrajanja i “etničkog čišćenja” širokih područja Bosne i Hercegovine i većina bosanskohercegovačkog stanovništva i međunarodni posmatrači u tim su manifestacijama obnove “država u državi” lako prepoznali duhove udruženih zločinačkih poduhvata devedesetih.

Na toj liniji, i Dodikovo zalaganje (u intervjuu s RSE) “da se prihvate opravdani zahtjevi Hrvata da budu autentično predstavljeni” u osnovi su suprotni “slovu Dejtona”: po dejtonskom ustavu u Predsjedništvo BiH se biraju jedan Bošnjak i jedan Hrvat iz Federacije i jedan Srbin iz Republike Srpske. Nigdje ne piše da bilo ko od njih mora bude sljedbenik međunarodno osuđenih politika devedesetih.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close