Mišljenja

U BiH dozvoljeno prodavati (vlastitu) djecu?!

Priznajte, ovaj je naslov toliko daleko od zdrave pameti da ste zakolutali očima i poželjeli odskrolati dalje bespućima društvenih mreža da niste pomislili da ima zrnce istine u njemu jer ste navikli da u ovoj divnoj zemlji razum odavno ne stanuje. Ali, istina je. Ako planirate zaraditi 1.000 konvertibilnih maraka od prodaje vlastitog djeteta, možete. Sud to neće smatrati spornim, barem neće Okružni sud u Banjoj Luci koji je suprotno zakonima, ustavima, međunarodnim poveljama, konvencijama, protokolima i pameti, presudio da NIJE KRIV otac A.A. (51) koji je svoju 13-godišnju kćer A. prodao M.B. (47) koji također NIJE KRIV što je maloljetnicu kupio za svog 19-godišnjeg sina I.B. koji također NIJE KRIV što je zasnovao prinudni brak s maloljetnicom. Umjesto u zatvor sva trojica su nakon čitanja presude nedavno odšetala u slobodu, po okončanju ovog slučaja iz prošle godine.

Nevjerica… i nakon višekratkog čitanja vijesti na portalu Udar, uvjerili smo se još jednom da je bh. stvarnost često gora od hipotetičkih bizarnijih scenarija, ali ova presuda je potpuno novi nivo u cirkusu zvanom sudstvo u BiH. Teška kvalifikacija? Bila bi diskutabilna da je u pitanju odluka koja spašava od zatvora lopove, narkodilere, provalnike ali ne za presudu koja odobrava, samim tim ohrabruje i potencijalno potiče sklapanje brakova s maloljetnicima, mizoginiju, seksualno zlostavljanje djece… Pravnici bi sigurno imali još štošta dodati, ali i ovo je previše.

Nismo spomenuli da je mlada 13-godišnjakinja Romkinja. Jesmo li to trebali reći već na početku? Da li je to važno za ovu priču i presudu? Držimo da nije, ali Okružni sud u Banjoj Luci misli da jeste. Mediji su od prošle godine pratili ovaj slučaj. Navodno je maloljetnica bila u vezi sa 19-godišnjim I.B. za kojeg se željela udati, otac je za njenu udaju, opet navodno, dobio 1.000 KM a kasnije je tražio još i zlatni prsten s logom Armanija i 500 m2 zemljišta. Kako nisu bili zadovoljni dobijenim, porodica 13-godišnjakinje je uputila prijavu policiji, a policija Tužilaštvu RS. Sve se dešavalo od 21. decembra 2018. do 10. januara 2019. Na sudu se svi negirali krivicu, navodno niko novac nije dao ni primio, a maloljetnica je završila u dječijem domu.

Ne ulazimo u fine detalje, važne su činjenice: maloljetna Romkinja završila je u braku, uz odobrenje roditelja, i sud tu ne vidi ništa sporno. Sve i da je željela stupiti u brak, po Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima pristanak ne može biti „slobodan i potpun“ kada jedna od strana nije dovoljno zrela da može donijeti promišljenu odluku o životnom partneru. Dok je prema Krivičnom zakonu Republike Srpske za punoljetnu osobu koja živi u vanbračnoj zajednici s osobom mlađom od 16 godina predviđena novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine, a za roditelja, odnosno staratelja koji je omogućio vanbračnu zajednicu predviđena je jednaka kazna, u slučaju koristoljublja roditelj-staratelj može se kazniti zatvorom od jedne do pet godina i novčanom kaznom.

Čini se da je zato što je riječ o Romima, sud donio oslobađajuću presudu koja uz sve već nabrojano potvrđuje i promovira predrasude prema Romima i njihovoj tradiciji, branioci optuženih su tvrdili da je riječ “o postupanju u skladu sa običajima koji su stari hiljadama godina”. Potpuno je neshvatljivo da Sud zanemaruje zakon i prihvata da za Rome važe drugačija prava nego za ostale.

Komentarišemo i podržavamo Black Lives Matter u SAD-u, ali u Bosni uskraćujemo osnovna ljudska prava romskoj djeci, zgražavamo se dok čitamo o obrezivanju žena u Africi i na Srednjem istoku, ali sudskim presudama odobravamo brak s maloljetnicom, iščuđavamo se kako žene u Iranu ne smiju na stadione i fudbalske utakmice, a u 21. stoljeću domaći sud djevojčice Romkinje smatra manje vrijednim… Ili smo samo naivni što očekujemo pravdu za 13-godišnju djevojčicu, pravdu u zemlji u kojoj se ženama koje se ne libe javno iznijeti svoj politički stav, poručuje “udaj se”, sad se Romkinjama iz banjalučkog suda poručuje da su njihovi životi manje vrijedni i da muškarci mogu/smiju beskrupulozno odlučivati o njima kao robi, i praktično njima raspolagati, bez krivične odgovornosti.

Presuda još uvijek nije pravosnažna, ali je presedan koji se ne smije tolerirati. Ako kao društvo dozvolimo i ovakvu moralnu kapitulaciju saglasni smo da se moralno proizvoljno nastave određivati naše sudbine. Ni ovaj put nije do zakona, u njemu je sve jasno barem kada je ovaj slučaj u pitanju, nego je do tumača, koji nam jasno i glasno kaže da pred zakonom zaista nismo svi jednaki. A pored nejednakih svjedoci smo da postoje i jednakiji, drugo ime za političare kod nas.

A znamo li, možda, kako je danas 13-godišnja A?

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close