politika

Tuđmanova salveta i Bakirova kolona

Vučić o miru, Dodik o komisiji, Izetbegović o genocidašima: treba li više ikome objašnjavati zašto Čović likuje?

VILDANA SELIMBEGOVIĆ

Nije majka karala Janšu što se kockao, nego što se vadio, tako bi otprilike izgledao epilog priče o non-paperu koga se jednako odriče i njegov distributer u liku i (ne)djelu slovenskog premijera. Naravno, u ovom trenutku ne postoje šanse da se obznani način na koji je papir koji to nije, sa granicama Zapadnog Balkana koje to nisu, dospio do diplomatskih kanala, no zato se – kao i uvijek kada se sa priče pređe na djela – poprilično raspetljavaju čvorovi pa i prepoznaju njihovi autori. Non-paper nije naišao na veliki interes Skoplja, Prištine i Tirane, službeni Zagreb je najviše mudro ćutao, čak i domaći HDZ, ali su se zato koplja lomila na srpsko-bošnjačkoj relaciji, onoj koja je – šta god ko o tome mislio – vjerovatno i najvažnija za dugotrajnu stabilnost kako ove zemlje, tako i Balkana. Ne tvrdim da ko šuti i muti, samo kažem da ni prije nego se ukazao mirotvorac Aleksandar Vučić nije bilo dileme kome treba pritisak na aktuelne aktere pokušaja da se promijeni Izborni zakon BiH i u skladu s njim tokom ove godine obave djelimične ustavne promjene u našoj zemlji, a ako ih je iko i imao – raspršene su pismom američkog državnog sekretara Antonyja Blinkena, koji je nedvosmileno i jasno pozvao vlasti u BiH da naprijed idu korak po korak, bez velikih ambicija, podsjećajući na ranije propasti bilo kakvih uvećanih apetita.

SVE JE NA TRPEZI

E sad, druga je priča što na Balkanu, a naročito u BiH, političke elite svoj uspjeh duguju insistiranju na dnevnopolitičkom pamćenju, uostalom, to je recept svih populista (uključujući i Janšu). Možda je baš i zbog toga nastup srbijanskog predsjednika u show programu Senada Hadžifejzovića dodatno razgolitio lokalne ambicije, da ne kažem pokazao – po ko zna koji put – prirodu političkog braka Vučića i lidera SNSD-a Milorada Dodika, ove sezone zaposlenog u Predsjedništvu BiH. Ne, zaista se ne slažem sa tezama da Dodik uvijek govori ono što Vučić misli, ne zato što to Vučić negira nego naprosto zato što je živa istina da svaki put kada Dodik progovori o okupljanju srpskog sveta, upravo Vučić nedvosmileno i naglas kaže kako Srbija poštuje teritorijalni integritet BiH, ali i zato što je Dodik slično pričao i stojeći uz ranije srbijanske predsjednike (sjećamo se vremena kada je ovog istog Vučića, zarad podrške Borisu Tadiću, nazivao političkim pobačajem). Hoću zapravo reći da je daleko opasnije potcjenjivati Dodika – ma kako se to kome dopadalo – pripisujući mu srbijansko trbuhozborstvo nego se suočiti s realnošću koja u ovom času znači formiranje entitetske komisije o mirnom razlazu?! Šta god ko o tome mislio, Dodik svoje političke ciljeve stavlja na trpezu i svojim insistiranjem na njima jednako stvara sve veći (politički) prostor.

Zašto na njegove komisijske ambicije nisu reagirali visoki predstavnik, evropski i ini međunarodni zvaničnici? Odgovor je krajnje jednostavan: zato što je – u međuvremenu – na bezbroj puta ponovljenu Vučićevu mantru da Srbija nema aspiracija prema BiH, odnosno RS-u, na njegovu staru (dobru) priču o ekonomskim potencijalima cijelog regiona, na njegova insistiranja o boljim putnim, željezničkim i inim infrastrukturnim vezama, lider SDA Bakir Izetbegović uzvratio obećanjem da će osobno stati na čelo kolone da bi odbranio BiH?! Da, govorio je Izetbegović i o potrebi regionalnog razvoja, no malo ko je htio da ga čuje zato što je njegova tvrdnja kako bi “radije umro nego dopustio da genocidaši zavladaju dijelom BiH” uz prijetnju da “mogu početi, ali neće znati kako će to završiti” prepoznata kao prijetnja ratom, ali i potvrda svih onih optužbi iz RS-a kako SDA insistira na unitarnoj BiH. Vučić o miru, Dodik o komisiji, Izetbegović o genocidašima: treba li više ikome objašnjavati zašto Čović likuje? Znamo mi – barem oni koje hoće da pamte – da je Janšin papir koji to nije, sa granicama Bosne i Hercegovine koje to nisu, najsličniji modelu Tuđmanove salvete i famoznom dogovoru s Miloševićem iz Karađorđeva, znamo također koliko je nakon te salvete krvi proliveno na ovim prostorima, ali bi – makar Bošnjacima, koji su nesumnjivo najgore prošli – činjenica da je Armija RBiH najzaslužnija što je ova zemlja opstala u svojim granicama morala biti dovoljna satisfakcija da se krene naprijed. Rat je završen u Daytonu, koji je bio – kako nas mudro podsjeti Mladen Ivanić na istom Faceu – posljednji dogovor Evrope, SAD-a i Rusije.
Danas je Dayton naša realnost s kojom se očito vladajuće garniture ne umiju nositi, već im služi kao alibi za manjak puteva, pruga, vakcina, boljeg školstva, zdravstva i ozbiljnijeg ekonomskog progresa. I potpunog odustajanja od bilo kakvih reformi. Naš Ustav čak i dobronamjerni analitičari kolokvijalno zovu luđačkom košuljom, a zapravo je puno više u pitanju košulja čiji svaki rukav vuče na svoju stranu.

KONAKOVIĆEVO PRIZNANJE

Rasprave o Daytonu dobra su podloga da košulja ne ode na pranje, da ne kažem popravljanje zajedničkim snagama, a koketiranje s Rusijom, Evropom, ponekad Turskom i danas nezaobilaznom Kinom dođe kao modno osvještavanje. U suštini, vrtimo se u balkanskoj kaljuži od koje je gora samo ova bosanskohercegovačka (opet Ivanić!) i za koju ovih dana združena opozicija razmišlja da ponudi svoj recept. Ako se to dogodi, neće biti uopće iznenađenje da Janša naknadno prizna autorstvo nad non-paperom i protumači ga kao motivacijski faktor, no to i dalje ne znači da pozicija ima pravo da odustane od svojih obaveza vladanja ovom zemljom i ne pokuša napraviti neophodne dogovore. Kako god ih oni zvali. Uostalom, imamo iskustvo ANP-a koji je – bez obzira na ime – prihvaćen u sjedištu NATO-saveza, imamo i onih 14 zahtjeva Evropske komisije koje valja razumjeti kao bačenu rukavicu: ako neće vlast, hoće opozicija. A priznanje Dine Konakovića, lidera NiP-a, da su upravo međunarodni zvaničnici kod opozicionih lidera lobirali da se ne uključuju u debatu o papiru koji to nije, savršen je pokazatelj da je riječ o ambiciji koja će do narednih izbora imati podršku koja jeste mjerljiva onim istim principima koje eventualni koalicioni partneri već najavljuju – dogovorimo se o onom u čemu se slažemo da nam svima bude bolje, pa nek’ se naredne generacije usaglašavaju oko onog o čemu se 26 godina dokazano ne slažemo.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button