politika

Trumpa se plaše, a Bidenu se nadaju

Donald Trump se nada da će za njega glasati polovina Amerikanaca koji ne gledaju CNN i ne čitaju New York Times, nego u njemu vide ideal lidera

Hairudin Somun

Ko bi pomislio da može biti ovako drukčije samo tri dana pred američke izbore od onih prvih novembarskih dana 2016? Tada je sve bilo izvjesno – da će Hillary Clinton lako pobijediti, a da Donald Trump nema ni zrno šansi. Tako je predviđao svijet, ali ne i taj Amerikanac. On je osjetio da je došao pravi trenutak kada može ostvariti svoj san da Amerikom vlada kao svojom korporativnom firmom. Kada ga je jedna britanska novinarka još krajem 1980-ih nešto slično upitala, da li bi se jednog dana mogao kandidovati za predsjednika, odgovorio je: “Zašto da ne, ali za sada to nemam na umu.”

Nuklearni sporazum s Iranom

Danas je sve neizvjesno, pa je, umjesto predviđanja, bolje reći da svijet ustvari ne shvata Ameriku, da je bolje poznaje jedan Donald Trump. S njim se svijet šprda, ismijava ga i američki demokratski establišment, ali on mu je doskočio 2016, kao što i sad možda čuva u rukavu neku kartu koju će izbaciti ovaj dan-dva. Bilo pošteno ili ne, važno je da ostane na čelu firme u čijem je upravnom odboru – čitaj Vrhovnom sudu Amerike – stekao većinu pomoću koje bi mogao čak poništiti izbore. Još se nada da će za njega glasati polovina Amerikanaca koji ne gledaju CNN i ne čitaju New York Times, nego u Trumpu vide ideal lidera koji se vrtoglavo obogatio, a onda postao i predsjednik. Bilo pošteno ili nepošteno. Takvih je sve više i u ostalom svijetu, pa i na našem Balkanu. Trump se više obraća Amerikancima bez maski na licu zbog koronavirusa koji ih može sutra pogoditi, ali vjeruju, ako glasaju za njega, da će ih izliječiti od te kineske urote. Nada se da je uspio pridobiti tu polovinu Amerike kojoj je opasnost od Kine nametnuo kao vanjsku i socijalizma kao unutrašnju prijetnju. Tako ih je prije četiri godine privukao parolom “Amerika prije svega” da bi ih spasio od svjetskog terorizma.

Lakše je, dakle, držati se formule “ili-ili”, Donald Trump da će ostati ili Joe Biden postati predsjednik SAD-a. Pa predviđati šta će jedan ili drugi uraditi da bi svijet učinili mirnijim, sigurnijim i čistijim, jer to uveliko zavisi od Amerike koja još drži primat vodeće svjetske sile. Za ovu priliku pridružujem se takvim predviđanjima na području mog posebnog zanimanja i iskustva, na Srednjem istoku. Možda i zato što sam već onog utorka 8. novembra 2016, kad je svijet bio zabezeknut Trumpovom pobjedom, pokušao umiriti i sebe i one koji su me slušali mogućnošću da upravo takvi ljudi mogu učiniti neki prodor prema konačnom miru upravo na prostoru Srednjeg istoka. Poveo sam se za njegovim obećanjem da neće voditi ratove po svijetu i da su do tada najhrabriji korak prema rješenju bliskoistočne krize preduzela dva izrazito ratoborna i nepomirljiva lidera, egipatski Anvar Sadat i izraelski Menahim Begin. I u nekim drugim ratnim stanjima takvi tipovi političara pravili su drastične rezove, a Hillary Clinton nije posjedovala takvu ljudsku vrijednost ili nevrijednost. Sadat se pomirio s Izraelom da bi vratio okupirani Negev, a ne da bi doprinio konačnom, ali pravednom miru na Srednjem istoku koji prije svega drugog podrazumijeva pravedno rješenje palestinskog pitanja.

Iz svega što je Trump činio po svijetu, a posebno u tom regionu protekle četiri godine, ispada da su se iza parole “Amerika prije svega”, u njegovom tviterskom stilu, krili samo američki interesi. Baš kao u neoliberalnim korporacijama, samo grubi interesi profita, čisti od ljudske pravednosti i ljudskih prava. Te vrijednosti Barack Obama je nastojao da poštuje, a drži ih se i njegov potpredsjednik Joe Biden u svojoj kampanji, istovremeno s očuvanjem interesa SAD-a kao svjetske sile. Trump jeste, mora se priznati, na Srednjem istoku učinio veliki korak kakav nije učinio nijedan američki predsjednik od prvog izraelsko-arapskog rata 1948. koji su tadašnji arapski vladari poveli da bi tobože oslobodili Palestinu od tek proglašene izraelske države. Ovo “tobože” bi trebalo čitati kao da su dobro uvećana slova, jer je Trump shvatio s kim treba sklapati sporazum da bi se postigao mir na Srednjem istoku: sa Izraelom kakvog vodi premijer Netanyahu i arapskim kupcima američkog naoružanja s Arabijskog poluostrva, ali bez Palestinaca. Dovoljno je podsjetiti da je za “sporazum vijeka” koji su Trump i Netanyahu objavili prošlog januara bivši izraelski ministar pravde Yossi Beilin rekao da je to “biblijska razbijena trstika iz Knjige o kraljevima”, a veteran izraelskog liberalnog žurnalizma Akiva Eldar da će se pokazati kako to nije “deal of the century”, nego “blef milenija”. To jeste, dakle, bio veliki korak, ali u potpuno suprotnom pravcu od onoga kakav je očekivao svijet izvan Srednjeg istoka.

Kao što je Trump Amerikance plašio Kinom, koja im je eto poslala i smrtonosni virus, tako je arapske saveznike oko Perzijskog zaliva plašio Iranom, koji im, ako se ne obori njegov islamski režim, može poslati nuklearnu bombu. Zato im je učinio najveći dar raskidajući u ime Amerike međunarodni nuklearni sporazum s Iranom. A pošto je taj sporazum smatrao velikim svjetskim dostignućem svog prethodnika Obame, u tadašnjoj kampanji je poručio i njemu i arapskim vladarima: “Spalićemo taj most kad do toga dođemo!” Koliko je za pridobijanje ili odbijanje američkih glasača mnogo važnije šta predsjednički kandidati namjeravaju da rade u Americi nego u svijetu, vidjelo se i u posljednjem TV duelu Trumpa i Bidena. Suprotstavljali su stavove o koronavirusu, ekonomiji i socijalnom osiguranju, gotovo ne dotičući svijet, a Iran su spomenuli samo jednom. Oni iz Teherana su, zajedno s Rusima, kako Trump misli, hakerski ometali njegovu kampanju.

neka nam je Bog na pomoći

Ako ostane u Bijeloj kući, Trump će na Srednjem istoku nastaviti istim putem kojim je krenuo na ona dva pravca: pritiska na Iran kao glavnu smetnju američkim interesima u tom regionu i daljeg približavanja Arapa i Izraela. Ako pobijedi Biden, on će Ameriku vjerovatno “vratiti” u nuklearni deal s Iranom, ali će tražiti njegovo prilagođavanje novim okolnostima, što ne znači veliko udaljavanje od Trumpovog pristupa. On može zaobići sporazum s Izraelom o palestinskom pitanju, ali ga neće poslati u istoriju. Neće moći tražiti da se američka ambasada vrati iz Jerusalima u Tel Aviv, ili da se Izrael odrekne aneksije sirijskog Golana. Ili da traži od Netanyahua da zaustavi izgradnju jevrejskih naselja na Zapadnoj obali. Poznata je Bidenova čvrsta, ali odmjerena podrška Izraelu. On može biti manje ljubazan prema Netanyahuu, kao što bi bio oštriji kritičar autoritarnih regionalnih lidera, od turskog Erdogana, egipatskog Sisija do saudijskog princa Ibn Salmana. A sve je to, na kraju krajeva, u okviru američkih interesa prisustva na Srednjem istoku, pogotovo što se u međuvremenu od četiri godine na taj region svom snagom spuštala Rusija. Bez obzira na to, Palestinci očekuju Bidenovu pobjedu. Predsjednik njihove vlade u Ramalahu Muhamed Štaja se nada da Biden ne bi pokopao njihov san da tu vladu jednom presele u Istočni Jerusalim, ali se ipak plaši da bi Trump mogao dobiti drugi mandat. “U tom slučaju”, rekao je pred Komitetom za vanjske poslove Evropskog parlamenta 12. oktobra, “moraćemo da živimo s njim druge četiri godine – neka nam je Bog na pomoći, vama kao i cijelom svijetu.”

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close