politika

Trump ponovo dokazuje da biznismen ne bi trebao biti predsjednik

Odgovor američkog predsjednika na krizu s korona virusom pokazuje da se nacijama ne može upravljati kao kompanijama.

Nacije su kompanije.

Nacijama treba upravljati kao da su kompanije.

Nacijama trebaju upravljati muškarci ili žene koji su posjedovali kompaniju – poželjno bi bilo veliku kompaniju.

Generacijama je već ovo neoliberalna mantra o tome kako su nacije organizirane, ko je najbolje kvalifikovan da vodi i kako građani trebaju igrati snishodljivu ulogu po naredbi vlasnika koji su postali predsjednici ili premijeri.

Donald Trump je personifikacija ideje da direktori mogu s lakoćom i oštrinom preskočiti put do Ovalnog ureda iz sporednog ureda, uprkos sumnjivim načinima na koje su možda ostvarili svoj korporativni “uspjeh”.

Rezultat ove putanje od direktora do predsjednika SAD-a je taj da, jednom kada zauzme poziciju, bivši biznismen će stručno zavitlati mačetu da sasiječe otpadak, birokratiju i udvostručavanje koje postoji u “napuhanim” vladama.

Libertarijanski refren
Ovo je preraslo u krug sa oslabljujućim krugom rezova socijalnih i zdravstvenih usluga od strane niza zapadnjačkih vlada u fleksibilno ime smanjenja deficita nastalih zbog velikih paketa pomoći finansiranih iz javnih fondova, a izdanih od strane neodgovornih banaka i drugih korporacija onima koji su smatrani “isuviše velikim da bi propali”.

To je poznat libertarijanski refren: osnažite mitskog korporativnog spasioca sa nužnim mitskim menadžerskim vještinama da skresa veličinu i obim vlade i “oslobodi tržište” i sve će biti prosperitetno i dobro.

Zakašnjeli, nespretni i na istinu alergični odgovor najnovijeg američkog direktora-predsjednika na globalnu pandemiju bolesti COVID-19, je ponovo iznio na vidjelo koliko je apsurdno i štetno za javno dobro ovo pojednostavljeno razmišljanje o prirodi upravljanja i liderstva.

Dok pandemija raste eksponencijalno i širi se kroz SAD dan za danom i postaje rizik da preplavi sposobnost infrastrukture da reaguje, izraz bogatog biznismena kao zapovjednika je jednostavno i jasno diskreditovan.

Svako ko ovo poriče nije gledao kako Trump, biznismen za pokazivanje koji je postao političar za pokazivanje, opetovano tvrdi da on i njegova jednako nespremna administracija imaju pandemiju “sasvim pod kontrolom”.

Za vikend je Trump čak izašao iz svoje od činjenica slobodne čahure da likuje kako je “veoma sretan” jer su američke Federalne rezerve srezale kamatnu stopu na gotovo nulu i da bi se Amerikanci koji se bore oko toalet papira i namirnica, trebali “opustiti”.

Dan kasnije, u odgovoru na pitanje o tome kako bi ocijenio svoj performans tokom krize COVID-19 od jedan do deset, Trump je rekao: “Deset”. Samo su lakovjerni osjetili olakšanje i bili impresionirani.

Trumpov šareni brend
Ipak, dugo, predugo je većina korporativnih medija koji sada propituju Trumpovu podesnost da bude predsjednik uzimajući u obzir njegovu nekoherentnu neaktivnost usred rastuće pandemije, bila impresionirana njegovim korporativnim referencama koje su ga učinile idealnim kandidatom za gospodina predsjednika.

Ali kao i Trump, tako i korporativni mediji ne samo da su poricali, već su i raspršili historiju svog saučesništva u uzdizanju njega kao kulturne ikone i u konačnici, do predsjedničke pozicije.

Trump i njegov šareni brend su slavljeni u knjigama, časopisima i drugom naslijeđu i novim medijima kao klasičan primjer uspješnog “američkog sna” – koji se mjeri brojem nula koje zarađuješ.

Osim svog grubog rijalitija, koji je pojačao predstavljanje Trumpa kao vještog biznismena, on je iskoristio svoje prisustvo na kablovskim mrežama kako bi se ukorijenio u nacionalnu psihu, što je, bez sumnje, pojačalo njegove političke aspiracije i ubijeđenost da bi mogao pobijediti. Imao je mnogo pomoći u tome.

Trumpa su do besvijesti intervjuisali zabrinuti voditelji daleko šire od ugodnih ograničenja Fox Newsa, gdje je pozvan da podijeli svoje pojednostavljene ideje za rješavanje američkih problema i njegovu neinformisanu, otrovnu osudu tadašnjeg predsjednika Baracka Obame. To je uključivalo i lažima zaražene teorije zavjere o Obaminom mjestu rođenja.

Tada Trumpove laži nisu provjeravane. Iznova su ih ponavljale TV ličnosti koje ga sada kritikuju u kolumnama ili drže klišeizirane monologe o hitnoj potrebi da se Amerikanci “drže zajedno”, uprkos predsjednikovom nemaru spram korona virusa.

Ovaj revizionizam je poučan koliko i predvidiv. Niko ne bi trebao biti iznenađen što biznismen kojemu je navika da laže jednako tako laže i kao predsjednik. Niko se ne bi trebao iznenaditi što je nespretni biznismen nespretan i kao predsjednik. Niti bi ikoga trebale iznenaditi duboke, čak i fatalne posljedice Trumpovih laži i nekompetentnosti.

Jasno, Donald Trump nije prvi predsjednik koji je iskoristio hvaljenu neoliberalnu titulu “biznismena” da postane predsjednik.

Naroužan diplomom s Harvarda, direktor naftne kompanije i vlasnik kluba Texas Rangers, bivši predsjednik George W. Bush prvo je služio kao guverner Texasa, a onda ušao u Bijelu kuću.

Bushov predsjednički mandat je definiran neprilikama, jednom za drugom. Svaka je bila nepriznavanje nezrele ideje da je vođenje biznisa i malo slično upravljanju vladom sa kompleksnim, iznijansiranim dužnostima kod kuće i u inozemstvu.

Letimičan pogled na njegov mandat ovo potvrđuje. Bush je uvjeravao sebe, Amerikance i svijet da će invazije na Irak i Afganistan koje su uslijedile nakon 11. septembra biti brze, jeftine i efikasne. Bio je u krivu po svakom osnovu. Uzvičnik njegove katastrofalne geopolitičke ludosti pamtljivo je poručivao: “Misija obavljena”.

U augustu 2005, uragan Katrina je pogodio Louisianu, probijajući pregrade, opustošivši bezbroj zajednica i usmrtivši hiljade. Bush, tadašnji američki direktor-predsjednik, nevoljko se vratio u Washington sa svog odmora od 29 dana na teksaškom ranču. Distanciran i na visini, Bush je letio iznad katastrofom pogođenih dijelova u helikopteru i hvalio se, slično Trumpu, a daleko od realnosti, da glavni zvaničnik za pomoć “radi odličan posao”.

I konačno je 2008. zapreprašteni Bush sveden na lutku koja govori dok se američka ekonomija urušila i išla ka depresiji nakon što se odjednom otkrila prevara u vezi primarnih izbora.

Dakle, Trump i Bush su zajedno ustanovili:

Nacije nisu kompanije.

Nacijama ne treba upravljati kao da su kompanije.

Nacijama ne bi trebali upravljati muškarci i žene koji su posvetili svoje živote zarađivanju novca.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close