politika

Treslo se Brdo, rodila se deklaracija

Vrata EU ostaju samo odškrinuta, ali toliko škripe da će se kroz njih biti teško provući

Hairudin Somun

Vrata EU ostaju samo odškrinuta, ali toliko škripe da će se kroz njih biti teško provući. Čak i onima, poput Crne Gore i Sjeverne Makedonije, koje su prve na redu da prime vakcinu članstva EU. A šta tek reći za BiH?
Zašto su se uopšte lideri Evropske unije i šest balkanskih zemalja koje teže prema evropskoj zajednici sastali na Brdu kod Kranja? Zašto je sve ovo što se događa na Balkanu uoči, za vrijeme i poslije njihovog sastanka što će se nastaviti? Naoko sitan problem oko automobilskih oznaka između Srbije i Kosova doveo je do usijanja odnosa Beograda i Prištine, pa je premijer Aljbin Kurti tražio da se na EU-balkanskom samitu osudi let srbijanskih MIG-ova 29 duž granice sa Kosovom. Da smire srbijanske i kosovske duhove i vrate ih za pregovarački sto, EU šalje jednog po jednog izaslanika, tamo ide čak i predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen, ali se na Jarinju pojavljuje i ruski ambasador iz Beograda Aleksandr Bocan-Harčenko. Tu negdje istih dana Bugarska prijeti novim vetom prijemu Sjeverne Makedonije u EU, frcaju varnice između vodećih ljudi Hrvatske i Srbije, mjesec ranije se na Cetinju čini novi udar protiv pristupanja Crne Gore Uniji i pokušava je vratiti u okrilje Srbije. A svakog dana Milorad Dodik bar po jednom zaprijeti otcjepljenjem entiteta Republika Srpska od matične države Bosne i Hercegovine, sjedeći u njenom Predsjedništvu.
“ODVJETNICA PROŠIRENJA…”
Očito je neka šira slika bila u pitanju kad se u tako zatrovanom balkanskom političkom ozračju cijela Evropska unija uputila na Brdo kod Kranja. O toj slici se govori baš kao na nekoj umjetničkoj izložbi kad ljudi stanu i šapuću da im se djelo nimalo ne sviđa, ali da to ne čuje autor. Oni će mu malo zatim čestitati i hvaliti njegovu umjetnost i proricati svijetlu budućnost. Upravo tako sam zamišljao samit kojem je domaćin bio slovenski premijer Janez Janša, a i bio sam na nekim sličnim. I na taj način čitam njihovu završnu deklaraciju. Ona je sastavljena tako da zemljama Balkana ostavi otvorena vrata prijema u EU, ali da im ne obeća da će se to dogoditi do kraja ove decenije, ili ikada. Tako da vrata EU ostaju samo odškrinuta, ali toliko škripe da će se kroz njih biti teško provući. Čak i onima, poput Crne Gore i Sjeverne Makedonije, koje su prve na redu da prime vakcinu članstva EU. A šta tek reći za BiH koja nema ni kandidatsku karticu?
U završnom dokumentu ovog samita nije, ipak, izostao termin proširenja EU za koji su se Balkanci plašili da će biti izbačen na zahtjev Francuske. Tako se kaže da su “lideri Evropske unije, uz saglasnost lidera Zapadnog Balkana, usvojili Deklaraciju kojom se potvrđuje posvećenost Unije procesu proširenja i najavljuje intenziviranje zajedničkog angažovanja u cilju sveukupne transformacije regije”. Ne može biti praznije od pravog sadržaja i obaveze.

Premijer Andrej Plenković je izjavio da je Hrvatska percipirana kao “zagovarateljica, odvjetnica proširenja EU” i da se “prvi put u ovoj deklaraciji spominje riječ proširenje”, jer je to ranije bio tabu za neke članice. Nije spomenuo koje su to članice protiv proširenja. Bio je diplomatski učtiv kao što i jeste čak kad se brani od šefa svoje države, ali nije propustio da pred cijelom Evropom ponovi mantru o Bosni i Hercegovini na kojoj ne baš diplomatski jašu vodeći ljudi Hrvatske gdje god se pojave. Kaže da se Hrvatska založila “za reformu izbornog zakonodavstva u BiH”…”naravno, na način da se osigura legitimna zastupljenost svih konstitutivnih naroda u najvišim tijelima BiH”, dodao je hrvatski premijer. Ipak se rukovao sa Željkom Komšićem, pored koga hrvatski vrh prolazi kao pored turskog groblja – čak i bukvalno ga smatrajući bošnjačkim članom Predsjedništva BiH – koji se na tom istom samitu zalagao za obnovu EU integracija kroz jednakost svih građana BiH. Drugim riječima, za poštovanje osnovnih evropskih demokratskih vrijednosti za koje se zalaže i Hrvatska, osim kad se radi o BiH.
Jedna druga izjava može lakše da dovede do glavnog motiva ovog skupa. Predsjednica EK-a Ursula von der Leyen je rekla da “Evropa nije potpuna bez Balkana”, da je “Balkan dio iste Evrope kao i EU”, da je “naš cilj proširenje”, ali da će do tada trideset milijardi eura investicija na Balkanu “biti u srcu našeg djelovanja”. Naime, gospođa Von der Leyen je gotovo prepričala ono što je prije odlaska u Sloveniju čula od američkog predsjednika Bidena. Iz Bijele kuće je javljeno da su “lideri razgovarali o Zapadnom Balkanu i da je predsjednik Joe Biden izrazio snažnu podršku nastavku procesa pristupanja sa zemljama u ovom regionu”. Što se i proširenje probilo u deklaraciju samita, očito je, dakle, da je američka bila posljednja. Još očitije je da Balkan sve više ulazi u sferu interesa Rusije i Kine, a ostaviti ga trajno izvan euroatlantskih integracija značilo bi otvoriti prostor za slobodnije privlačenje regiona u njihovu orbitu. Na sličnim linijama interes Bidenove administracije da se Balkan ne ostavlja izvan EU komentariše i Wall Street Journal, koji piše da “apstraktne prijetnje iz regiona posljednje evropske ratne zone ne ushićuju baš javnost velikih evropskih zemalja koje se sve više protive proširenju EU”.

TEMELJ SIGURNOSTI
Briga za sigurnost Balkana blago je izražena u deklaraciji samita. Ne spominje se NATO, ali je poznato da se vodeći ljudi evropskih institucija više brinu za jačanje evropskih mehanizama sigurnosti nego za proširenje EU. Nije slučajno da je upravo za vrijeme samita u Sloveniji predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel rekao da je “NATO temelj sigurnosti EU”, a dobar dio članica se zalaže za osnivanje “odbrambenih snaga” EU. Ni u zainteresiranosti Bidenove administracije za proširenje EU na cijeli Balkan se ne spominje sigurnosni aspekt, ali on se više nego podrazumijeva ako se želi spriječiti da neke od napetosti koje su prethodile EU-balkanskom samitu ne izmaknu kontroli i prerastu u neku novu balkansku Ukrajinu. Tako je bilo na Kosovu 1999, kad zamalo ruske trupe nisu prve stigle na prištinski aerodrom. Možda bi nekim radikalnim Srbima na sjeveru Kosova i danas to odgovaralo da ih ne smiruje Aleksandar Vučić. A možda bi to poželio i naš Milorad Dodik da ga taj isti Vučić ne obuzdava, a ruski predsjednik Putin ohrabruje. Ko bi ga znao ko koga ohrabruje, a ko obuzdava.

Deklaracija s Brda kod Kranja će, bez obzira na to što je u nju ušao taj sporni termin proširenje, vrlo brzo izblijedjeti. To je samo deklaracija, nikakva obaveza. Ni dosadašnjih se EU nije pridržavala. Meni je draže što je američki državni sekretar Antony Blinken ponovo pozvao u State Department Matthewa Palmera, visokog intelektualca, onda i onog Gabriela Escobara, finog latinoameričkog lika, i poslao ih na Balkan i u Sarajevo, nego da nam vršljaju razni Bildtovi koji samo još više zamute Bosnu i druge balkanske vode.

Izvor

Show More

Leave a Reply

Back to top button