politika

Tragedija Srebrenice nas poziva na novi model razmišljanja

Drago Pilsel

Umjesto izjave iz vrha SPC-a, koja nažalost nije pravovremeno stigla, a mogla je, trebala je, u povodu 25. godišnjice masakra srebreničkih Bošnjaka (a takve su izjave moguće, eno kazali su svoje i njemački katolički biskupi prije nekoliko tjedana), donosim priču koju je na Facebooku objavio jedan zaista čestit Srbin, k tomu i vjernik, kulturni radnik i diplomat, ambasador Slobodan Šoja.

Činim to da pokažem kako prava, dubinska Bosna i Hercegovina zaista funkcionira, onkraj svih budalaština i negativnosti koji nam o njoj ili iz nje govore.

Prenosim:

Marta 1996. godine u selo Osijek kod Ilidže doselilo se mnogo izbjeglicanaročito iz srebreničkog krajaVećina srpskih kuća napuštene su prvih dana marta, a do juče je tamo život vrio. Svijet se razbježao gdje je stigao, ostavivši ono što se ne može nositi osim u srcu jer cijeli život je u to bio utisnut i utkan. Svi koji su se uselili u napuštene srpske kuće bili su naravno samo privremeni stanari jer nisu bili vlasnici.

Kuću uz naše imanje neko vrijeme koristila je čestita mlada majka Fatima s dvoje male djece. Rođena oko 1970. godine, pojavila se pored nas s bolom u duši i brigom za djecu. Muž nije mogao doći jer je ubijen crnog jedanaestog jula hiljadu devetsto devedeset i pete. Poslije potucanja po Bosni, sudbina ju je dovela tamo gdje nije mogla ni sanjati da će doći. Mi smo joj bili najbliži.

Uzimajući u obzir neizrecivu patnju svih ljudi Bosne i Hercegovine, a ne samo onih iz Srebrenice o kojima sada intenzivno razmišljamo… Imajući pred sobom neodgodivu obavezu da stvaramo strukture pomirenja i povjerenja, imao sam potrebu da utvrdimo gradivo

Od prvog dana naša prva susjeda vrijedno je radila da što je moguće normalnije odgoji svoju djecu, jedino što joj je ostalo. Ništa joj nije bilo teško jer je znala za koga se bori. Iako joj je sudbina bila pretragična, djecu je odgajala uz osmijeh i nadu, da tragika i depresija, a naročito mržnja, ne postanu sastavni dio života njene djece. Uvijek je bila nasmijana, a samo ona zna koliku – za druge nevidljivu – bol je nosila.

Sasvim prirodno i spontano Fatima se odmah sprijateljila s mojom mamom, rođenom 1941. i mojom sestrom, njenom starijom vršnjakinjom, rođenom 1965. godine. Po svakoj logici ona joj je trebala biti bliža. Ali brzo se vidjelo da je Fatima svoje društvo i najbližeg sugovornika našla u mojoj mami, a ne u mojoj sestri i da su zapravo ona i mama bile dvije srodne duše koje se i razumiju i koje imaju jedna drugoj šta kazati ili se povjeriti.

Ostavši rano bez muža, naša mama je znala šta znači brinuti se sama o djeci u neimaštini i bolu. Kako je vrijeme prolazilo Fatima je uglavnom o životnim pitanjima razgovarala isključivo s našom mamom.

Posmatrajući ih kako razgovaraju i kako se razumiju, kao da sam osjetio jednu novu dimenziju ljudske tragedije. I zasta, možda jedna od dubokih dubina srebreničke tragedije počiva baš u tome što su djevojke između 20 i 30 godina s djecom preko noći postajale najmanje duplo starije i što im je život više sličio na zavjetnu obavezu nego zadovoljstvo.

Jednog dana, najbolje drugarice morale su se rastati. Zemlja i kuća bile su prodane i Fatima je prije dvadesetak godina otišla. Poslije novog lutanja vratila se u rodni kraj. Tamo se najljepše osjećala. Prerijetko navrati do Sarajeva, ali svaki put kad se pojavi posjeti našu kuću i s mamom se slatko ispriča, nasamo. Na rastanku se poljube rasplakane i srećnije.

Mnogo nam znače Fatimine posjete koje svjedoče da čestiti ljudi ne znaju mrziti i da mržnju prepuštaju onima koji su zatrovani ili onima koji od te zatrovanosti dobro žive.

Naša porodica svakog jedanaestog jula uvijek je u mislima s našom Fatimom i njenom sad odraslom djecom koje sve ovom prilikom i na ovaj dan posebno grlimo.

A prenosimo i gorku konstataciju kolege i dobrog druga, beogradskog novinara i dramaturga Rade Radovanovića:

Svi ratni zločinci… osuđeni i neosuđeni… koji su dirigovali izvođenjem genocida u Srebrenici – bivši oficiri JNA – bili su plaćani iz Beograda. Srbija je zločince izvršioce genocida pomogla materijalno i tehnički … autobusima, bagerima i kamionima… iz Užica, Loznice, Šapca… kao i konc-logorima Mitrovo Polje i Šljivovica…

Stradalnike Srebrenice koji su izbegli Mladićeve i Karadžićeve ubice … pa uspeli da pređu preko Drine u Srbiju … hvatali su i zarobljavali srpski vojnici pod komandom majora VJ Ljubiše Dikovića … Zarobljenike su najčešće vraćali sabraći preko Drine… a ovi su ih likvidirali po kratkom postupku…

Čitajte sećanja dragog mi Ćamila Durakovića, čoveka Srebreničanina. koji sve čini da ljudske i civilizacijske norme vrati u Podrinje istočne Bosne.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close