svijet

Summit osuđen na (ne)uspjeh

Tomislav Jakić

Rušiti i razgrađivati vrlo je lako. Pothranjivati stereotipe i predrasude, širiti očite laži, jednako je lako. Naći put prema izlazu iz situacije koja nije daleko od toga da bude bezizlazna, vrlo je teško. Za to su potrebni razum, iskustvo, mudrost i politička volja. Koliko god se činilo malo vjerojatnim, valja se nadati da će Biden i Putin u Ženevi demonstrirati barem nešto od toga. Pri čemu se ne smije zaboraviti ona poznata: za ples je potrebno dvoje.

U srijedu, 16. lipnja/juna sastaju se u Ženevi američki predsjednik Joe Biden i ruski predsjednik Vladimir Putin. Mnogo je razloga zbog kojih bi trebalo – u interesu cijeloga svijeta – željeti da njihov sastanak pridonese poboljšanju bilateralnih odnosa, a kroz to i smirivanju klime na svjetskoj sceni. Još je više razloga, međutim, zbog kojih treba strahovati da će jedini konkretni rezultat summita biti to da je održan (ne dogodi li se repriza “Pariza”, odnosno američko-sovjetskog susreta na vrhu u vrijeme predsjednika Eisenhowera i šefa sovjetske Partije Hruščova, koji je propao i prije no što je počeo, mada su oba državnika doputovala u glavni grad Francuske).

Uoči summita američki predsjednik najprije kaže za svoga ruskog partnera da je ubojica, potom – govoreći pred pripadnicima oružanih snaga (što nikako nije slučajno) – decidirano ustvrdi kako će se sastati s Putinom “zato da mu kaže ono, što on želi da Putin zna”, drugim riječima da mu održi lekciju. I dodatno usmjeri svoje napore da na skupu G7 i susretu na vrhu sa čelnicima EU i NATO učvrsti “zajedničku frontu” u prvome redu protiv Kine, ali i protiv Rusije (koja je s Kinom u sve tješnjem savezu upravo zbog zapadne politike stalnih i rastućih pritisaka na Moskvu).

S druge strane, Putin uoči odlaska u Ženevu daje dva intervjua – jedan ruskoj, a drugi američkoj televiziji. Osnovna je poruka tih intervjua: odnosi dviju zemalja na najnižoj su točki. Pri tome valja imati na umu da je jedna od njih super-sila s više od 800 vojnih uporišta širom svijeta, ali je druga velika sila s nekoliko tipova najsuvremenijeg oružja, kakvo Zapad nema, niti mu se može oduprijeti. Na toj pesimističnoj (ali vrlo realnoj) ocjeni Putin gradi drugu poruku, zapravo ispriku svima onima u Rusiji koji ga kritiziraju zbog toga što je uopće prihvatio sastanak s Bidenom. Kaže, naime, da ide u Ženevu kako bi utvrdio može li se otvoriti dijalog Moskve i Washingtona, a u funkciji popravljanja njihovih odnosa. Samo to i ništa više. I pri tome pohvali Donalda Trumpa, Bidenovog prethodnika koji uporno i sada tvrdi kako je Biden ušao u Bijelu kuću samo temeljem neviđene izborne prijevare. Tako nešto od Putina kojemu se može prigovoriti svašta, ali ne i nedostatak inteligencije i iskustva, može se ocijeniti samo politički neinteligentnim. A kako je to od njega teško očekivati, preostaje samo još jedna druga interpretacija: vraća Bidenu za epitet ubojice što mu ga je šef Bijele kuće dao, odgovarajući na pitanja jedne američke novinarke.

Ukratko: ni jedna, ni druga strana ne trude se ni najmanje da uoči summita stvore atmosferu što bi obećavala neki, bilo kakav pomak u njihovim odnosima. Otpada i interpretacija kako će to biti prilika da se Biden i Putin osobno upoznaju, jer oni se poznaju, sretali su se u vrijeme kada je Biden bio Obamin potpredsjednik. Iz toga vremena pamti se Bidenova izjava kako je pogledao Putina u oči i rekao mu da nema dušu. Dakle, politički barometar uoči srijede stoji na oznaci: burno, ako je i olujno nevrijeme.

Poznati su Putinovi susreti s Trumpom, zbog kojih je Trump redovno dolazio pod baražnu vatru kritičara na američkoj unutarnje političkoj sceni, a koji nisu donijeli ama baš nikakve konkretne rezultate. Osim što se činilo da dvojica političara razgovaraju u ležernoj atmosferi, o sadržaju razgovora uglavnom se nije saznalo ništa (osim iz njihovih izjava za medije, pri čemu je Trump, da bi smirio kritičare u Americi, čak morao naknadno korigirati dio svoje izjave nakon susreta u Helsinkiju, odnosno poreći ono što je rekao). Putin se vraćao u Moskvu praznih ruku, a Trump se u Washingtonu hvalio kako je on američki predsjednik koji je proglasio najviše sankcija protiv Rusije (što je, iznimno, bilo i točno). Osim toga Trump je srušio konstrukciju američko-sovjetskih ugovora o ograničavanju nuklearnog naoružanja. Posljednji od tih ugovora Biden je, netom što je ušao u Bijelu kuću, produljio ipak za još pet godina.

Hoće li to biti dovoljno kao polazna točka za otvaranje novoga poglavlja u američko-ruskim odnosima, ostaje da se vidi. Danas, čini se malo vjerojatnim. Amerika, a pod njezinim utjecajem i Evropska unija u kojoj tu politiku zdušno guraju neke države, nekadašnji sovjetski sateliti, ne odustaje od širenja Atlantskoga pakta i okruživanja Rusije zemljama članicama NATO, a u funkciji “obuzdavanja” ruske opasnosti za Evropu. To što nema nikakvih konkretnih znakova postojanja te opasnosti, osim prisajedinjenje Krima (a što je dobrim dijelom bilo izazvano zapadnom operacijom “demokratskih promjena” u Ukrajini), to kao da nikoga pretjerano ne brine. NATO provodi u Evropi (pa i na području bivše Jugoslavije) višemjesečne manevre kako bi demonstrirao sposobnost obrane od “ruske agresije”, a kada Rusija odgovori manevrima svoje vojske na svojem državnom teritoriju, onda se to proglašava dokazom upravo te agresije.

Optužbe protiv Rusije, a u novije vrijeme sve više i Kine, zasnivaju se na procjenama tipa “sve ukazuje na . . .”, ili “došli smo do uvjerenja”, ili pak “niti tu mogućnost ne možemo isključiti”. Čvrstoga dokaza, onoga što se u američkoj kriminalistici zove “smoking gun” (pištolj iz čije se cijevi još dimi nakon ispaljenog metka), takvoga dokaza nema. Što opet nije zapreka ni političarima, ni propagandistima, bilo u Washingtonu, bilo u Bruxellesu, odnosno Evropskoj uniji i Atlantskom paktu, da uporno i dalje, iz dana u dan sve agresivnije ponavljaju priču o ruskoj opasnosti (kojoj je sada dodan i virus što je “pobjegao iz kineskog laboratorija”, kao da je Trump koji je uporno govorio o “kineskom virusu” tajni Bidenov savjetnik).

Bilo kako bilo, činjenica je da su američko-ruski odnosi na vrlo niskoj razini, da su takvi da realno prijete miru i stabilnosti u cijelome svijetu i da bi makar mali pomak na summitu u Ženevi bio više nego dobrodošao. Golema je šteta što danas praktično ne postoji Pokret nesvrstanih (mada formalno postoji), jer prilike su vrlo slične, a to znači i slično opasne kao i one u kojima se taj Pokret pojavio na svjetskoj sceni summitom u Beogradu godine 1961.; da bi nakon toga odigrao nezamjenjivu ulogu u prevladavanju blokovskih suprotnosti. Nema onoga što bismo mogli nazvati korektivnim faktorom, nema nikakve spomena vrijedne političke snage koja bi podigla glas i upozorila i Washington i Moskvu da upravo s obzirom na svoje arsenale imaju specifičnu odgovornost za mir u svijetu.

Razjedinjeni Zapad polako se, nakon Trumpa, opet svrstava u zajedničku formaciju, a liberalni kapitalizam – videći u Rusiji, ali još više u Kini – smrtnu opasnost za sebe, iz sve snage puše u ratne trube, pozivajući u “sveti boj” za demokraciju, slobodu i ljudska prava. Pri čemu se kao vodeća sila Zapada opet pojavljuju Sjedinjene Države (“Amerika se vraća”, kaže Biden), zemlja koja je tek u šezdesetim godinama prošloga stoljeća, uz upotrebu sile, dokončala rasnu segregaciju, zemlja u kojoj teško naoružana policija gotovo na tjednoj bazi ubija obojene građane Amerike (ne, o Indijancima nećemo) i u kojoj svako malo dolazi du nasumičnih, ali planiranih pucnjava s ljudskim žrtvama, jer Ustav jamči svakome Amerikancu pravo na posjedovanje oružja.

Ujedinjeni su narodi već davno gurnuti na marginu. Mehanizam funkcioniranja Vijeća sigurnosti omogućava velikim silama da vetom spriječe svaku izjavu (ne akciju, nego već i izjavu), što se ne bi poklapala s njihovim kratkoročnim interesima. Glavna je pak skupština postala svjetski forum u kojemu se čuje mnogo pametnoga, ali koji nikoga od ključnih igrača na međunarodnoj sceni više ne zanima. Svijet je u neredu, a oni koji su dovoljno jaki i utjecajni da bi taj nered mogli prekinuti, svojim akcijama samo pridonose tome da on bude još veći. Amerika, odnosno američki politički mentalitet nije sposoban prihvatiti činjenicu da nije više (jedini) čimbenik o kojemu ovisi što se događa u svijetu. Kada je ne tako davno na prvome susretu šefova diplomacije Amerike i Kine kineski ministar jasno poručio Sjedinjenim Državama: “Vi niste kvalificirani da s nama razgovarate s pozicije sile”, bio je to – doslovno – šok. Čuveni CNN još se od toga ne može oporaviti i povremeno ponavlja tu izjavu, svaki puta uz isti komentar: nikada još nitko nije s nama razgovarao na taj način.

Bilo bi više nego zloslutno kada bi Amerikanac u Ženevi doživio da mu Rus ponovi iste riječi, odnosno istu poruku. A nemoguće nije. Otrcana je fraza i u mnogo se prilika pokazala besmislenom: razum će pobijediti. Nerazum nas je, cijeli svijet, doveo do toga da obje strane govore o crvenim crtama preko kojih oni drugi ne smiju prijeći, niti će im to biti dozvoljeno.

Rušiti i razgrađivati vrlo je lako. Pothranjivati stereotipe i predrasude, širiti očite laži, jednako je lako. Naći put prema izlazu iz situacije koja nije daleko od toga da bude bezizlazna, vrlo je teško. Za to su potrebni razum, iskustvo, mudrost i politička volja. Koliko god se činilo malo vjerojatnim, valja se nadati da će Biden i Putin u Ženevi demonstrirati barem nešto od toga. Pri čemu se ne smije zaboraviti ona poznata: za ples je potrebno dvoje.

I o tome ovisi je li ženevski summit osuđen na uspjeh, ili na neuspjeh.
Izvor

Show More

Leave a Reply

Back to top button