politika

Što nam je to važan Azerbejdžan?

Najviše ljudske pravde i međunarodnog prava u ovom ratu na strani je Azerbejdžana, koji ne može dovijeka trpjeti da je već 26 godina dobar dio njegove teritorije oko enklave Nagorno-Karabah pod okupacijom Armenije

Hajrudin Somun

Pored toga što se kavkaski i balkanski narodi mogu pohvaliti da se nisu mogli mirno rastati od socijalističkih državnih zajednica, ima još jedna podudarnost koja se može izvući iz priča Azera i Armena pogođenih novim međusobnim ratom. I Armeni iz enklave Nagorno-Karabah na ruševinama svojih domova i Azeri pod vatrom artiljerije iz Armenije kažu kako su u kakvom-takvom sovjetskom sistemu živjeli mirno jedni pored drugih, išli u iste škole i radili u istim fabrikama, a čim se SSSR raspao, oni su se počeli ubijati i proganjati sa tla koje su smatrali svojim ekskluzivnim nacionalnim zabranom. Pa da li je slučajna svaka sličnost s narodima bivše Jugoslavije iz 1990-ih godina? Rat Azerbejdžana i Armenije zaustavljen je 1994, a ni do danas nisu riješili spor zbog kojeg je izbio, nego su ponovo potegnuli za oružjem.

Ima i drugih analogija, ali one su za raspravu koja bi mogla voditi pravim, ali i pogrešnim pravcem. Ljudi su zbunjeni, sve im je to tamo zamršeno. Momak Rijad s benzinske pumpe iz Rakovice mi kaže: “Slušao sam Vas, jelde da je to kao kad bi u nas jedan kanton htio da postane država?”. Drugo je kad o tome govore ljudi s pumpe, a drugo oni s vrha jedne države ili naroda. Zanimala me reakcija svijeta na izbijanje rata, ali i moje zemlje. Iz Predsjedništva BiH su javili da je predsjedavajući Šefik Džaferović uputio pismo predsjedniku Republike Azerbejdžan Ilhamu Alijevu u kojem je “osudio armenski artiljerijski napad koji je doveo do eskalacije sukoba u oblasti Nagorno-Karabah”. On je, kao i većina šefova država u svijetu, “izrazio nadu da će se oružani sukobi, koji predstavljaju prijetnju miru u cijeloj regiji, što prije zaustaviti te da će se pregovorima doći do mirnog rješenja u skladu sa relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a”. Istog dana javio se i Bakir Izetbegović, predsjednik SDA, sa dužom, emotivnijom i odlučnijom izjavom. Smatrajući da Azerbejdžan “ima puno pravo da brani svoj teritorijalni integritet”, dodao je: “Scene iz Azerbejdžana po svemu podsjećaju na iskustvo Bosne i Hercegovine, kada je i naša zemlja bila izložena brutalnoj vojnoj agresiji s ciljem protjerivanja stanovništva i komadanja njene teritorije”.

Najviše ljudske pravde i međunarodnog prava u ovom ratu na strani je Azerbejdžana, koji ne može dovijeka trpjeti da je već 26 godina dobar dio njegove teritorije oko enklave Nagorno-Karabah pod okupacijom Armenije. Ta autonomna pokrajina je proglasila svoju državnost, ali je po rezolucijama UN-a integralni dio Azerbejdžana i nije je priznala čak ni matična Armenija. Iz Nagorno-Karabaha i tih teritorija s kojih ga je armenska armija štitila prebjeglo je ili protjerano 700.000 Azera. To Azerbejdžanu, međutim, još ne daje za pravo da svoje pravo vrati ratom. Iako ih je u bližoj i daljoj prošlosti bilo takvih, čak je i papa Franjo ovih dana rekao da nema više pravednih ratova. Rijetko je ko u prvi mah reakcija optužio Armeniju da je prva napala susjednu zemlju, jer su druga vremena od onih početnih 1990-ih kada su Armenici, tek stekli nezavisnost od SSSR-a, namjeravali da svojoj državi priključe i Nagorno-Karabah. U međuvremenu je Azerbejdžan postao mnogo jači, naoružaniji, a i svijetu važniji zbog novih izvora kaspijske nafte i plinovoda koji preko njegovog tla prolaze prema Evropi. Zadugo se neće tačno utvrditi ko je počeo ovaj rat, ali ima znakova da se Azerbejdžan za njega pripremao bolje, više i neposrednije od Armenije. Ako se i ne povjeruje da su neke dobrovoljačke, ali dobro plaćene jedinice pod komandom turske armije stigle iz Sirije u Azerbejdžan ovog prošlog ljeta, tačno je da su u julu tamo održani manevri turske i azerbejdžanske vojske, a ni u Tel Avivu se ne krije da su samo dva dana prije početka rata dva azerbejdžanska vojna transportera sletjela u bazu u pustinji Negev da pokupe, vjerovatno, izraelske dronove koji se baš tamo pokazuju kao najnovije efikasno i ubitačno naoružanje.
Zbog toga sam se začudio tako brzoj i nedvosmislenoj optužbi Armenije za početak rata objavljenoj s vrha Bosne i Hercegovine i vodeće stranke bošnjačkog naroda. Jedino su joj bile ravne izjave turskog predsjednika Erdogana, a ne znam je li i on pisao pismo predsjedniku Ilhamu Alijevu. On je na svom Twitteru objavio da je “turski narod i danas, kao i uvijek do sada, svim raspoloživim sredstvima uz svoju azerbejdžansku braću”. Začudilo me još više takvo emotivno svrstavanje, neuobičajeno za smirenu, promišljenu diplomatiju koja najprije odvaže stav o nekom tako važnom događaju, pa ga onda pusti svojoj i svjetskoj javnosti. Diplomatija, odnosno vođenje međunarodnih odnosa jedne zemlje, ima raznih oblasti, a ovakva bi mogla biti jedna posebna forma ishitrene diplomatije.
Iako su Bosnu i Hercegovinu rano priznale obje zemlje, Azerbejdžan među prvima, u februaru 1995, a Armenija 1997, s Azerbejdžanom su odnosi uzdignuti do izuzetnog prijateljstva koje su politički lideri isticali prilikom čestih susreta. Bili su u Bakuu jednom ili više puta članovi Predsjedništva, i Bakir Izetbegović i Šefik Džaferović i Milorad Dodik, i susretali se s predsjednikom Azerbejdžana. Uglavnom u okviru nekih širih skupova, biznis-foruma ili samita pokreta nesvrstavanja koji ta zemlja vodi ovih godina. Azerbejdžan je otvorio i svoju diplomatsku misiju koja još nije prerasla u ambasadu. Ambasador iz Beograda Eldar Hasanov dolazio je u BiH, ali uglavnom u Banjaluku, a ovog avgusta je naglo povučen i uhapšen zbog sumnje da je prisvojio veliku količinu novca i nenamjenski trošio sredstva iz budžeta. Slučajno sam bio svjedok njegovog razmetanja i odnosa prema BiH kad sam prije desetak godina bio u rumunskom Klužu na nekoj konferenciji. Kao ambasadora u Rumuniji, drugi po veličini univerzitet Babes-Bolyai je Hasanova proglasio počasnim doktorom, a on priredio raskošan prijem na kojem me gledao s visine tipične za sovjetske aparatčike. S BiH je Azerebejdžan potpisao dva-tri uobičajena početna sporazuma, a Aleksandar Vučić je u Baku poveo polovinu srbijanske vlade i sa Alijevim potpisao akcioni plan strateškog partnerstva. Na stranu oružje koje je Srbija prodavala objema zaraćenim zemljama, “ali mnogo više Azerbejdžanu”, što je priznao sam Vučić.

Obećanje Aliji Izetbegoviću

Predsjednik Ilham Alijev još nije ispunio obećanje dato Bakiru Izetbegoviću 2012. da će posjetiti BiH. Ja sam ga vidio samo jednom, na aerodromu u Bakuu, dok je vodio nacionalnu naftnu kompaniju. Ali zato jesam njegovog oca. U proljeće 1996, dakle ubrzo poslije Daytona, kada sam kao ambasador u Turskoj nerezidentno pokrivao i Azerbejdžan, otišao sam sa specijalnom porukom Alije Izetbegovića u Baku kod predsjednika Hejdara Aijeva. Da ne ponavljam kako me najprije pitao “Kako nam je Radmila?”, pa sam jedva odgonetnuo da je mislio na Radmilu Karaklajić, kojom je bio zadivljen kad je pjevala u Moskvi, gdje je tada služio kao jedini član Politbiroa s muslimanskim imenom. Ovo je zgodna prilika da se podsjetim na važniji dio tog susreta, o kojem sam davno pisao u Danima. Ponio sam u tašni veliku mapu postdejtonske BiH, znao sam da mi može zatrebati. Kad sam je razastro preko velikog stola i pokazivao mu dva entiteta obojena različitim bojama, on je, prelazeći svojom krupnom šakom preko dijelova Bosne i Hercegovine označenih crvenom bojom i preko koje su se protezala razmaknuta slova Republike Srpske, naglo upitao: “A koliko Alija ima kontrole nad ovim dijelovima Bosne?” Poslije kraćeg snebivanja, odgovorio sam: “Taman koliko i vi u Nagorno-Karabahu!” Nastao je muk. Pogledao me strogim pogledom, a onda se široko nasmijao i na rame mi spustio svoju tešku šaku.
Ne znam da li su ovi naši to spominjali njegovom sinu Ilhamu, ali tada sam javio da mi je Hejdar Alijev, pitajući me šta Azerbejdžan može učiniti za moju napaćenu zemlju, pa mu ja odgovorio šta mislim, obećao da će jedan od prvih brodova nafte čija se eksploatacija s novih izvora upravo spremala, biti poklonjen Bosni.

 

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close