politika

Što je to erdoganizam?

Jedna od istaknutih značajki erdoganizma je da je to prije svega režim samovolje. Režim je to koji ne poštuje ni vlastita pravila i izmišlja nova u skladu s potrebama u datoj situaciji

Ahmet Insel

Ovaj članak temelji se na predavanju koje je autor održao tijekom prvog sastanka NORIA-e o Turskoj, održanog 19. i 20. 10. 2020.


Trenutni režim u Turskoj autokracija je po mjeri jakog vlastodršca. Ovaj režim može se nazvati erdoganizmom. To je izrazito predsjednički režim koji obesmišljava razdvajanje ovlasti i djeluje s vertikalnom strukturom moći. Taj termin, koji Vladimir Putin koristi kao opis arhitekture moći u Rusiji, savršeno je pogodan za opis političke i institucionalne arhitekture erdoganizma. Ovo je vertikala moći u turskom stilu, puno je neurednija i primjenjuje se više metodom pokušaja i pogrešaka. Slijedom toga, proizvoljnost i slučajnost mnogo su prisutniji nego u klasičnim autokratskim režimima.

Jedna od istaknutih značajki erdoganizma je da je to prije svega režim samovolje. Režim je to koji ne poštuje ni vlastita pravila i izmišlja nova u skladu s potrebama u datoj situaciji. Zlouporaba represije od strane pravosuđa, te općenito odsustvo pravne sigurnosti najvidljivije su posljedice erdoganizma: masovno otpuštanje učitelja i državnih službenika jednostavnom upravnom odlukom, bez službenog razloga i bez mogućnosti žalbe, imenovanje administratora umjesto kurdskih gradonačelnika, zatvaranje odvjetnika, novinara, pa čak i parlamentarnih zastupnika, neke su od manifestacija ove represivne samovolje.

Parlament je ispražnjen od svojih ovlasti, u korist predsjedničkih dekreta. Vlast i sudstvo nasumično slijede zakone. Ova represija izvodi se izravno iz predsjedničke palače. Naravno da postoje klanovi i borbe za vlast unutar nacionalističkog islamskog saveza, ali Erdoganov klan uvijek ima zadnju riječ.

Situacija je vrlo slična onoj koju je opisao njemački pravnik Ernest Fraenkel u svojoj knjizi Dvojna država, napisanoj 1941. godine, koja opisuje funkcioniranje njemačkog pravosuđa u nacizmu. Hijerarhija normi u pravnom smislu ponekad djeluje, a ponekad ne. Najnoviji primjer nestanka hijerarhije normi je odbijanje da kazneni sud prizna pravnu zakonitost odluke ustavnog suda. Ovakva praksa, slična metodama koje koriste totalitarne države, ne provodi se sustavno već gotovo slučajno.

Samovolja moći znači gubitak pozitivne predvidljivosti, te vladavinu slučaja i nesigurnosti. Režimu omogućuje da po potrebi pokaže privid demokratskog procesa, naročito postojanje parlamentarne oporbe, ali s parlamentom koji je jako ograničen u svojim ovlastima. Stvarno izborno natjecanje, ali s velikom nejednakošću u korist predsjednikove stranke. Sloboda govora koja se krši često, ali ne sustavno. Želja za konzervativnim ideološkim okvirom, ali bez ozbiljnijeg sadržaja osim vjerskog nacionalizma.

Unatoč masovnim proizvoljnim uhićenjima, nepravednim suđenjima i presudama, zabranama koje sve više pokrivaju društveni prostor i centralizaciji sve vlasti u ruke osobe koja je istodobno šef države, šef vlade i šef najjače stranke, situacija u Turskoj i dalje je paradoksalna. Niti je totalna diktatura, iako joj se približava, niti neliberalna demokracija.

Represija koju provodi vlada besprijekorna je, jaka i pretjerana jer erdoganizam nije uspio uspostaviti hegemoniju u Gramscievom smislu riječi. Ta represija nije uspostavila kulturnu dominaciju koja modificira kolektivna uvjerenja i kolektivne prakse kako bi uspostavio novi sustav dominacije. Otprilike polovica društva odbija se pokoriti Erdoganovoj ideološkoj dominaciji i nada se da će ga potjerati s vlasti putem izbora. Stoga imamo masovnije pribjegavanje kaznenopravnom sustavu s ciljem represije, kriminalizacije i poticanja šutnje.

Suočavamo se sa situacijom koja sliči onoj koju je opisao Fraenkel. S jedne strane, funkcioniranje države koja slijedi pravila utvrđena ustavom, zakonima i propisima, a s druge strane funkcioniranje države koje je u velikoj mjeri oslobođeno svih zakonskih i institucionalnih ograničenja. Prava dualna država. Turska ima dugu tradiciju autoritarne moći i jednu vrstu države u državi: takozvanu duboka državu.

Dvojna država erdoganizma i njena vertikala moći funkcioniraju drugačije od tradicionalne države u državi. Potonja je bila diskretna, smještena unutar institucija i, iznad svega, opsjednuta trajnošću državne vlasti.

Erdoganizam je bučan, pričljiv i opsjednut posljedicama gubitka moći na članove vladajućeg klana. To je moć koja vodi projekt deinstitucionalizacije, uništavanja institucija naslijeđenih iz prošlosti, ali bez koherentnog projekta nove institucionalizacije. U tom smislu, erdoganizam je autokratski režim koji smatra da su sva njegova politička djelovanja u najširem smislu izvan zakonske kontrole.

Pravosuđe može funkcionirati u skladu s potrebama ove politike (zatvaranje Selahattina Demirtasa, Osmana Kavale ili odvjetnika Cagdasa Hukukcula , Ahmeta Altana i mnogih drugih), zakoni i propisi mogu se donijeti prema potrebama ove politike, kao npr. kontroverzni zakon (usvojen u srpnju 2020.) kojim se omogućava stvaranje više odvjetničkih komora u svakoj provinciji kako bi se favoriziralo prorežimske odvjetnike i odvjetničke komore i njihova nacionalna krovna organizacija stavila pod veću vladinu kontrolu. Državni proračun može se donijeti bez većih parlamentarnih ili pravosudnih kontrola. Narodna demokratska stranka (HDP) može se kriminalno inkriminirati. Profesionalne organizacije poput udruge liječnika optužiti za terorizam.

Erdogan često tvrdi da država na čijem je čelu nije ‘plemenska’ država. No, spektakl erdoganizma mnogo je bliži plemenskoj nego pravnoj državi.

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close