religija

Što je nama Aja Sofija, a što Erdoğanu?

I na Zapadu su svjesni Erdoğanovog uspona na krilima religije islama, pa su reakcije bile i ostale samo na verbalnim iskazima, zapravo bile su mlake, neobvezujuće. Gotovo pa čestitke

IVAN MARKEŠIĆ,

Već smo se bili navikli živjeti s nekim “uspješnim” rješenjima povijesnih političkih nadmetanja na pravo prvenstva na religijske simbole, kao, na primjer, s Atatürkovom prenamjenom crkve pa džamije Svete mudrosti u Istanbulu u muzej, u prostor u kojem se od 1934. nije smjelo moliti, u prostor koji od tada nije služio kao bogomolja samo jedne religijske zajednice nego kao prostor koji je u novome sekularnom okruženju omogućivao ne samo kršćanima i muslimanima nego svima – bez obzira na ispovijedane vjerozakone – da uživaju u djelu koje su stvorili ljudi vjerujući u Nadnaravno.
Tako je Aja Sofija Atatürkovom željom prestala biti simbolom nadmoći “jedne emotivne veze u odnosu na druge emotivne veze” i postala simbolom susreta religija, kultura i civilizacija.

Univerzum Hagija Sofije

Time je, kako to u svom zajedničkom osvrtu na stranicama Oslobođenja od 15. srpnja 2020. “Aja Sofija: sporna odluka” lijepo rekoše profesori Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu: sociolog i filozof Hilmo Neimarlija i teolog Enes Karić: “Univerzum Hagija Sofije, u svome singularitetu i svome pluralitetu, (bio) upleten u geografski, povijesni i mentalni krajolik Istanbula, koji je jedinstveni civilizacijski krajolik Turske, Mediterana, svijeta”.

Međutim, Recep Tayyip Erdoğan, turski predsjednik, upozori nas ovih dana na to da to tako i ne mora biti i da Univerzum Svete Sofije nije vječan, da ima svoj početak i svoj kraj, da dosadašnjim “muzejskim” rješenjem stoljetnoga kršćansko-islamskog spora mnogi u Turskoj, ali i u islamskome svijetu, nisu zadovoljni, pa je stoga bilo potrebno mijenjati postojeće Atatürkovo rješenje.
Zapravo, Erdoğan je prenamjenom muzeja Aja Sofije u džamiju želio pokazati svima, posebno zapadnim Europljanima, da jači, snažniji, moćniji određuje čija to “emotivna veza” – kršćanska ili islamska – ima pravo prvenstva u jednoj islamskoj državi kao što je Turska?
Želio je, zapravo, pokazati ono što je Zapad stoljećima pokazivao Istoku, da je nadmoćniji i jači na svim područjima kulture, znanosti, tehnologije, privrede, religije.
I na Zapadu su svjesni Erdoğanovog uspona na krilima religije islama, pa su reakcije bile i ostale samo na verbalnim iskazima, zapravo bile su mlake, neobvezujuće. Gotovo pa čestitke.
Čak i reakcija pape Franje je bila, rekli bismo, u pomirljivome tonu.
A takva je zacijelo i morala biti iz barem triju razloga: prvo, katolička zajednica u Turskoj je jako mala, zapravo ekonomski i politički beznačajna; drugo, zapadnoeuropski kršćani svojim križarskim pohodima na Konstantinopol nisu bili “nevini” kad je riječ o Aja Sofiji; treće, u tome zdanju – koje neki nazivaju zdanjem “moći i mizerije kršćanstva” – dogodio se 1054. godine raskol Istočne i Zapadne (Rimske) crkve, ali se isto tako u tome zdanju 1967. dogodio u tada “sekularnoj” Turskoj pomirbeni molitveni susret dvojice kršćana: za mnoge Turke tada nepoželjnog novog “križara”, rimskog pape Pavla VI., i mrskog i omraženog carigradskoga patrijarha Athenagore, grčkoga pravoslavca, za kojeg se tražilo da zbog tog sudjelovanja u molitvi u Aja Sofiji bude protjeran iz Turske.
Ne čudi stoga da, s druge strane, u Erdoğanovo doba reakcije ekumenskog patrijarha Bartolomeja nisu bile preoštre, iako su bile oštrije negoli pape Franje, jer je i Bartolomej svjestan da je njegova pravoslavna zajednica u Turskoj također mala i da je on tek samo turski državljanin kojemu, kao pripadniku Grčko-pravoslavne crkve, ne preostaje ništa drugo nego pomiriti se s onim što čini Erdoğan.
Isto onako, kako su se i mnogi kršćanski zapadnoeuropski vladari mirili s rušenjem i nestankom mnogih bosanskohercegovačkih džamija tijekom posljednjega rata u BiH (1991-1995), na što su već upozorili i Neimarlija i Karić: “Nažalost, reakcijama (zapadnih kršćanskih zemalja, op. I. M.) nedostaje uvjerljivost uzvraćanja sa stajališta univerzalnog odnosa i vjerodostojnost koju su njihovi zastupnici izgubili kada su šutnjom odobravali ili neposrednom potporom pomagali nedavno rušenje i paljenje džamija u Bosni i Hercegovini”.
Ipak, u mnoštvu kakvih-takvih reakcija na spomenutu Erdoğanovu odluku začuđuje šutnja i reisu-l-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Huseina ef. Kavazovića i još više “gromoglasna” šutnja predsjednika Stranke demokratske akcije Bakira Izetbegovića.
Ako reisovu šutnju može opravdati zajednički istup Neimarlije i Karića kao članova Islamske zajednice u BiH, teško je naći riječi opravdanja za Izetbegovićevu šutnju. Posebno stoga što je upravo on Erdoğana znao nazivati “Božjim izaslanikom”, ali i “predsjednikom svih Bošnjaka” kao, na primjer, u prigodi turskih predsjedničkih izbora 2014. i 2018. godine.

Nakon svega mnogi su skloni zaključiti da dosadašnja zbivanja kroz ljudsku povijest daju za pravo Erdoğanu da ispuni želju onih koji su mu omogućili da bude ono što on jest, bez obzira na to što pored tolikoga broja džamija u Istanbulu muslimanima Aja Sofija uopće nije potrebna kao molitveni prostor.
Međutim, ona je potrebna kao simbol moći, što je ona to zapravo uvijek i bila: i kad je građena i kad je osvajana i kad je prenamjenjivana.
Stoga bismo temeljem onoga što je Erdoğan činio i učinio, mogli mirne duše reći da je na djelu instrumentalizacija religije islama u političke svrhe, da je zapravo riječ o političkome islamu, o korištenju religijskih simbola u svrhu postizanja sasvim jasno postavljenih političkih ciljeva.
A islam je, to nam je jako poznato, krajem 20. i početkom 21. stoljeća postao jako vidljiv u javnome prostoru i to u bezbroj različitih pojavnih i ponekad proturječnih oblika.
Svjedoci smo također da islam ima sve veće značenje u društvenom, političkom i religijskom životu suvremenih i ne samo islamskih društava i da današnji globalizirani islam u bitnome odudara od zapadnih shvaćanja islama kao religije koja nije razvijena i koju je potrebno sekularizirati da bi bila prihvatljiva sekulariziranim Europljanima.
Ne treba stoga čuditi da su takvi pristupi islamu potaknuli pojavu islamizma i političkog islama kao protestnog pokreta protiv pozapadnjačenja islamskih društava, islamske kulture i islama kao religije i time kao protestnog pokreta protiv nedovoljne islamiziranosti islamskih društava što je Erdoğanu poslužilo da sekularizacijom izazvanu nevjernost pravoj religiji islamu i nedostatnu islamsku praksu preinači u snažnu kritiku Atatürkovog skretanja s pravog islamskog puta i umjesto toga proklamira temeljna islamska načela kao najsigurniji put očuvanja islamskog identiteta Turske kao društva i države i Turaka kao muslimana.
Time je, kako rekoh, “politički islam” postao protestni pokret čiji cilj je bio povratak izvornome islamu, kao što je to u kršćanstvu početkom 20. stoljeća bila pojava fundamentalističkih kršćanskih pokreta radi povratka kršćanskim izvorima (fundamentima) i kada se zapravo prvi put i počinje upotrebljavati riječ fundamentalizam.
U oba slučaja, i u slučaju političkog islama i političkog kršćanstva, nije riječ o kolonizatorskim pokretima nego o pokretima unutar kršćanstva i islama, o njihovoj unutarnjoj obnovi.
U tome smislu politički islam turskoga predsjednika Erdoğana predstavlja poziv na reislamizaciju ne samo turskih muslimana i ne samo turskoga društva.
A to što Erdoğan čini, sviđalo se to nekome ili ne, nije ništa novo i ništa drukčije negoli što čine predstavnici i promotori političkoga kršćanstva u svojim težnjama za novom kristijanizacijom “kršćanskih” društava.
Zbog toga se Erdoğanov poziv na povratak k pravome islamu može i treba razumjeti i kao poziv na vraćanje muslimanima određenih snažnih, ali do danas deislamiziranih simbolskih zdanja.
On to ne čini radi nasušnih religijskih potreba istanbulskih muslimana, jer muslimani u Istanbulu imaju sasvim dovoljno džamija da mogu bez ikakvih problema moliti se Bogu, nego radi pokazivanja mišića Zapadu, ali i velikome broju onih Turaka koji su još pristaše Atatürkove politike, da i neke institucije koje su u određenome vremenu doživjele, kazano Weberovim riječima, “odčaravanje” od islama treba vratiti u krilo islamske zajednice.
Prenamjena Aja Sofije u džamiju potiče i govor “o povratku religije u društvo”, a time i u politiku.

Deklaracija o ljudskom bratstvu

A sve veće društveno i političko značenje islama u mnogim zapadnoeuropskim zemljama doveli su do pojave islamofobije, do stvaranja novih antiislamskih fundamentalističkih pokreta koji ističu da je islam za zapadnoeuropsko kršćanstvo “strana”, “neprijateljska” religija, a muslimani neželjeni vjerski fanatici koji svojim djelovanjem žele nadvladati i pobijediti kršćanstvo ne samo u Zapadnoj Europi nego i u cijelome svijetu i preuzeti one uloge koje je do sada imalo kršćanstvo.
Takvo “europsko” razgraničavanje s islamom naišlo je zasigurno na plodno tlo s druge strane Bospora pa su tako formulacije “Zapad protiv islama” i “islam protiv Zapada” postale i na Istoku i na Zapadu općeprihvaćene.
Bez obzira na to što je Sveta mudrost unutarnje pitanje Republike Turske, njezina religijska (emotivna) neutralnost jamčila je barem malo nade da će se međureligijski razgovori nastaviti i donositi plodove.
U tome smislu i treba razumjeti blagu reakciju pape Franje koji nikada, pa ni u ovome pojedinačnom slučaju, ne gubi nadu da će doći do provedbe načela iz “Deklaracije o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot” koju su on i veliki imam džamije Al-Azhar, Ahmad al-Tayyib, potpisali u Abu Dhabiju 4. veljače 2019.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close