politika

Šta svirati za dejtonski rođendan?

Da sviramo “nešto narodno”? Ili možda nešto od klasike sa Inzkovog lijepog plavog Dunava? Ili bi ipak bilo najbolje da pozovemo Gorana Bregovića i njegov Orkestar za svadbe i sahrane?

Bliži se 25. rođendan Dejtonskog mirovnog sporazuma, a on bi, kako danas u Bosni i Hercegovini i oko nje stvari stoje, mogao biti tužniji od svih dosadašnjih. U to valjda nikoga ne treba posebno uvjeravati. Richard Holbrooke je dakle, prije četvrt stoljeća, pribavio slavu američkoj diplomatiji time što je u ovoj zemlji zaustavio krvavi, skoro četverogodišnji rat, i na razvalinama socijalističke republike sklepao dozlaboga komplikovanu i skupu državu kakva ne postoji ni u jednom drugom dijelu svijeta. Podijelio je zemlju razderavši njenu “leopardovu kožu” i ostavio vlast zaraćenim nacionalističkim oligarhijama, pošto je usvojio njihov opsesivni zahtjev da etnički kolektiviteti budu vlasnici svih relevantnih prava, po cijenu potpune marginalizacije građanina kao pojedinca. Većina ratom napaćenog stanovništva, strpanog u nacionalne torove i lišenog svakog demokratskog iskustva, nije imala svijest o tome kakva mu je kaša skuhana u Daytonu. Ipak, bilo je neke nade. Šezdeset hiljada vojnika NATO-a ušlo je u BiH kao garant mira, došlo je na hiljade raznih humanitaraca i diplomatskih predstavnika, ogroman novac u vidu međunarodnih donacija slivao se mahom u sarajevsku kasu, koju je kontrolisala vodeća bošnjačka stranka, restorani su bili puni, taksisti su radili danju i noću i, sve u svemu, život je počeo pulsirati novim, ubrzanim ritmom. Ovih nekoliko činjenica iz naših pokradenih života navodim samo zato da se podsjetimo gdje smo bili na samom kraju 20. stoljeća, a gdje smo danas, dvadeset godina kasnije – u siromaštvu i beznađu.

Bolji život je trajao četiri ili pet godina, da bi potom iščezao isto onako brzo kao što je i došao. Novac koji je pristizao iz bijelog svijeta brzo je kopnio, a opća grabež i korupcija postali su jedna od karika nakaradnog političkog sistema. Pojavile su se i prve ozbiljne kritike na račun Holbrookeove dejtonske građevine u kojoj su uočene ozbiljne projektantske greške. Više niko nije mogao garantovati njenu stabilnost. Vremenom smo shvatili da živimo u jednoj obezglavljenoj državi na Balkanu, sa troglavim predsjedništvom i smiješno velikim brojem vlada, premijera, ministara i ministarstava, sa tri ekskluzivno etničke policije, sa principima odlučivanja koji su toliko zamršeni da su čitav sistem pretvorili u parodiju. Kad je Paddy Ashdown, u pokušaju da spasi stvar, objavio da BiH počinje prelaziti iz dejtonske u briselsku fazu, što je značilo da kreće u EU, koliko god taj put bio težak, mučan i dug, malo ko ga je shvatio ozbiljno. Pokazalo se da je Ustav oktroisan u Daytonu kamen o vratu ove zemlje i da nema tih ruku koje će ga skinuti s njenog vrata. Ivan Lovrenović je u jednoj od svojih kolumni u Danima uporedio dejtonsku tvorevinu pod imenom Bosna i Hercegovina sa pripetim konjem kojeg se bičem tjera da krene na put. Nekoliko godina kasnije, tada već bivši visoki predstavnik u BiH Wolfgang Petritsch nazvao je Mirovni sporazum “luđačkom košuljom” što je dugo bilo medijski šlagvort. Možda su i Lovrenovićeva i Petritscheva metafora bile pomalo prenategnute, ali su predstavljale plastičan opis jednog istorijskog dokumenta.

Njegov tvorac Richard Holbrooke još je bio u punoj snazi kad su kritike počele pljuštati na njegov račun. Nije ih odbacivao, nego je priznao vlastite greške, među kojima i onu najveću – kumovanje naziva Karadžićevoj tvorevini Republici Srpskoj. Pravdao se time što je, navodno, vjerovao da će njegova rješenja imati rok upotrebe od najviše 15 godina, a da će nakon toga neka nova politička pamet odriješiti taj Gordijev čvor. Međutim, stvari su već bile otišle predaleko da bi o bilo kakvim ozbiljnijim promjenama dejtonskog ustava uopće moglo biti govora.

Zločinačke tvorevine

Istina je da je dejtonska knjiga, kad je već i vrapcima na granama postalo jasno da živjeti po njenim pravilima nije nimalo ugodno, mogla biti metnuta u neku policu, a političari neka rade ono što život nalaže. Ali i Holbrookeov rok njene upotrebe i Ashdownova najava “briselske faze” bili su račun bez krčmara, oličenog u domaćim političkim garniturama. Shvativši da akrobatika na talasima nacionalizma produžava njihov politički život na neodređeno vrijeme, one raznim opstrukcijama čine sve da postojećem stanju ničim ne naškode. Milorad Dodik nikome ne želi prepustiti zvanje državnog neprijatelja broj 1, i zato stalno smišlja nove, sve provokativnije političke pakosti, kakva je ova o tobožnjem pravu Srba iz Republike Srpske na samoopredjeljenje; Dragan Čović lukavo slijedi svog političkog pajdaša, kao što je Tuđman oprezno slijedio bahatog Slobodana Miloševića, dok Bakir Izetbegović i Željko Komšić u svom borbenom stilu održavaju balans sa Dodikom i Čovićem. Nema nikakvih izgleda da će se ti ljudi iz temelja promijeniti i biti sposobni za kompromis. Naravno, u odmjeravanju krivice za sve što nas snalazi i od čega se možda nikada nećemo oporaviti, nipošto ne treba zaboraviti činjenicu da su najveće političke štetočine, počev još od devedesetih godina, imale podršku dominantne većine svojih etničkih birača. Ovdje moram navesti za mnoge šokantnu tezu istaknutog filozofa kulture Borisa Budena: “Jako je rašireno mišljenje da narodi nisu ni za šta krivi. Svima nama to zvuči jako demokratski. Ja mislim da bismo trebali potpuno obrnuti taj koncept. Nije u konačnici problem u tome da su krivi pojedinci, a da su narodi nevini. Već upravo suprotno. Nacije, ovakve kakve mi imamo na ovim prostorima, u sebi su uspostavljene u svom zločinačkom karakteru. Nacije su, da tako kažem, zločinačke tvorevine. Koje onda u jednom potpuno slučajnom i nevažnom smislu čine od pojedinaca zločince”.
I recite mi sad, poštovani čitaoci: Kakvu bismo muziku trebali svirati za 25. rođendan Dejtonskog mirovnog sporazuma? Da sviramo “nešto narodno”? Ili možda nešto od klasike sa Inzkovog lijepog plavog Dunava? Ili bi ipak bilo najbolje da pozovemo Gorana Bregovića i njegov Orkestar za svadbe i sahrane?

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close