politika

Šta je pozadina sukoba za Nagorno-Karabah?

Aktuelni sukob izbio je kada su armenske snage upale u regiju, dok se SSSR raspadao, te izvršile masakr nad civilima azerbejdžanskog grada Hojali i izvršile etničko čišćenje

Robert M Cutler

Sukob Armenije i Azerbejdžana oko Nagorno-Karabaha nije ni vječan niti zasnovan na prastaroj mržnji. Dva naroda su živjela zajedno i u miru stoljećima do dolaska Ruskog Carstva.

Porijeklo današnjeg sukoba potiče od armenske vojne okupacije suverene azerbejdžanske teritorije. Armenija je pokušala odigrati „kršćansku kartu“ prikazavši situaciju kao „sukob civilizacija“ sa muslimanskim Azerbejdžanom. No, propaganda se nije dobro prodavala. Azerbejdžanski je danas muslimanski koliko je i Holandija kršćanska. Dakle, sukob nema nikakve osnove u vjerskim razlikama.

Početkom 20. stoljeća, Azerbejdžanci i Armenci su imali velike okršaje koji su u određenom obliku formirali aktuelni sukob: od 1905. do 1907. godine, nakon ruske ustavne revolucije i tokom perioda 1918-1920 kada su formirane azerbejdžanska i armenska sovjetska socijalistička republika. Početkom 1920-ih, Autonomna oblas Nagorno-Karabah (NKAO) je stvorena sa većinski armenskim stanovništvom unutar granica Azerbejdžanske Sovjetske Socijalističke Republike (AzSSR).

Nekad se tvrdi kako je Josif Staljin, koji je u to vrijeme bio čelnik Sovjetskog Kavkaskog Komiteta „dodao“ ili „predao“ NKAO AzSSR-u. Međutim, dokument kojim se naređuje formiranje NKAO-a navodi kako regija treba „ostati u“ Azerbejdžanu – što znači kako je regija već bila u toj zemlji.

Referendumi i raspad SSSR-a

Tokom 1988. godine, tri godine prije raspada SSSR-a, regionalno vijeće NKAO-a je glasalo da se ujedini sa Armenskom Sovjetskom Socijalističkom Republikom. To glasanje je bilo protiv zakona, kao i referendum o nezavisnosti 1991. godine. Prema sovjetskom zakonu, referendum u Nagorno-Karabahu je mogao ponuditi izbor ili da ostane dio SSSR-a ili da ostane dio Azerbejdžana koji se kretao ka svojoj nezavisnosti. Referendum o nezavisnosti, pa ni o pridruženju Armeniji, stoga nije bio pravno moguć.

Nakon raspada SSSR-a, Azerbejdžan i Armenija su bili priznati kao nezavisne države unutar svojih sovjetskih granica. To znači kako međunarodno pravo priznaje Nagorno-Karabah kao dio teritorije Azerbejdžana, a prisustvo armenskih vojnih snaga kao okupatore. Azerbejdžan ima pravo, prema Članu 51 Povelje UN-a, da djeluje u samoodbrani. To je polazna tačka za Baku u ovom sukobu.

Aktuelni sukob izbio je kada su armenske snage upale u regiju, dok se SSSR raspadao, te izvršile masakr nad civilima azerbejdžanskog grada Hojali i izvršile etničko čišćenje prostora od Azerbejdžanaca. Armenske snage i dalje drže pod okupacijom skoro 20 posto azerbejdžanske teritorije. Vijeće sigurnosti UN-a je 1993. odobrilo četiri rezolucije kojima se pozivaju armenske snage na hitno povlačenje sa okupiranih teritorija Azerbejdžana. Sve su bile ignorirane.

Na kraju, blizu 780.000 Azerbejdžanaca je prognano iz područja NKAO-a, obližnjih azerbejdžanskih okruga i armenske teritorije. Također, bilježeno je nasilje nad Armencima u Azerbejdžanu u znak osvete za progone. Posljedično, blizu 250.000 Armenaca je iz Azerbejdžana preselilo u Armeniju. Danas, približno 10.000 Armenaca živi u Bakuu, Ganji i drugim azerbejdžanskim gradovima koji nisu na okupiranoj teritoriji.

Armenska unutrašnja politika

Tokom ove tri decenije, sukob se raspirivao povremeno. Jula ove godine, do borbi je došlo u azerbejdžanskoj regiji Tovuz, 100 kilometara od Nagorno-Karabaha. Tokom sukoba, Rusija je pružala vojnu pomoć Jerevanu, što je žestoko razočaralo azerbejdžansku stranu jer je pokušavao unaprijediti odnose sa Moskvom proteklih 15 godina.

Borbe su ponovo počele 27. septembra i od tada nisu prestale, uprkos ruskim pokušajima da dogovore prekid vatre. Pa, zašto smo ove godine vidjeli ove dvije veće eskalacije?

One u principu imaju veze sa domaćom armenskom politikom koja je pod žestokim utjecajem radikalne dijaspore. Nikol Pašinijan je 2018. postao novi premijer. Njegova početna retorika je izazvala velike nade da će sukob biti riješen. No, kada nije mogao ispuniti predizborna obećanja da će unaprijediti tešku situaciju Armenaca, njegovo političko preživljavanje je postalo upitno. Tada je njegov pristup postao veoma nacionalistički.

Govoreći pred grupom Armenaca u New Yorku marta 2019. godine, Pašinijanov ministar odbrane David Tonojan je rekao kako su, pod njim, armenske oružane snage odbacile raniju vojnu doktrinu „zemlje mira“ i usvojile novu ofanzivnu doktrinu pod imenom „novi rat, nove teritorije“. Tada je, augusta 2019. godine, Pašinijan proglasio okupirane azerbejdžanske teritorije integralnim dijelom Armenije. To nijedan armenski političar nije rekao od rata početkom 1990-ih.

U martu ove godine je armenski premijer jasno poručio kako ne priznaje više Madridske principe koje su Armenija i Azerbejdžan dogovorili sa OSCE-om prije 10 godina kao osnovu pregovora.

U julu je Pašinijan jednostrano objavio sedam novih uvjeta za pregovore sa Azerbejdžanom. Među njima je i zahtjev za hitno i direktno učešće Armenaca iz Nagorno-Karabaha u pregovorima, bez učešća raseljene azerbejdžanske zajednice. Ovo bi u biti promijenilo u potpunosti format pregovora, koji bi od bilateralnih postali trilateralni. Azerbejdžan je, predvidivo, odbio Pašinijanove pokušaje da promijeni okvir mirovnog procesa.

Proruski kamp

Šta je sada neophodno da dvije strane ponovo sjednu za pregovarački stol, u dobroj vjeri, kako bi postigli mirovno rješenje?

To pitanje sam postavio dr. Faridu Šafijevu, predsjedniku Centru za analizu međunarodnih odnosa u Bakuu. Odgovorio je: „Kao prvo, Armenija se mora povući sa sedam okupiranih regija oko Azerbejdžana oko Nagorno-Karabaha. To su dogovorile sve strane u sklopu Madridskih principa 2009., kao i prema rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a iz 1993. godine. Takav potez bi otvorio povoljne uvjete za dalje korake, kao što je povratak izbjeglica, otvaranje komunikacija između dvije strane i tako dalje.“

Nažalost, Pašinijan i dalje javno odbija razmotriti povratak bilo kojeg dijela okupirane teritorije Azerbejdžanu. Azerbejdžanske snage su 17. oktobra preuzele kontrolu nad strateški važnim gradom Fizulijem i okolnim selima na jugoistoku okupiranih teritorija. Fizuli predstavlja najjače utvrđenu armensku liniju odbrane u regiji.

Madridski principi su predvidjeli i dogovorili da Jerevan preda Azerbejdžanu okupirane teritorije oko Nagorno-Karabaha. Jasno je kako bi, da je Jerevan ispunio te uvjete, mnogi životi Armenaca i Azerbejdžana bili pošteđeni.

Ovi uvjeti su deceniju na stolu i nisu samo sa azerbejdžanske strane. Njih podržava međunarodna zajednica i stoga je malo vjerovatno da će se mijenjati. Azerbejdžan sada vodi glavnu riječ i ima vojni potencijal da preuzme sve okupirane teritorije.

Ako Pašinijan ne dođe do političkog dogovora na osnovu ovih uspostavljenih, međunarodno podržanih uvjeta, onda postaje moguće da će ga zamijeniti „proruski kamp“ koji je već vidljiv unutar polarizirane armenske političke elite. To bi moglo imati nepredvidive posljedice.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close