Alex MacDonald
Već dugi niz godina turski pisac u egzilu Ragip Zarakolu smatra Švedsku svojim domom.
“Voleo sam prirodu i mirno okruženje Švedske. Oženio sam se bibliotekarkom Monikom Astrom Zarakolu. Zasnovao sam porodicu”, rekao je za Middle East Eye.
Tokom posljednjih 50-ak godina, novinar nominiran za Nobelovu nagradu za mir bio je u zatvoru u Turskoj i izlazio iz njega pod nizom uprava. Otkako je otišao u Švedsku 2013. godine, nije mogao da se vrati u zemlju svog rođenja, strahujući od ponovnog hapšenja.
Sa 74 godine i sada švedskim državljaninom, zemlja je postala njegov jedini dom i on se oslonio na njen mnogo cijenjeni princip neutralnosti, koji je doveo do toga da je zemlja postala utočište za političke disidente iz cijelog svijeta.
Međutim, sada će se stvari možda promijeniti.
Zaakoluovo ime bilo je jedno od onih koje su turski državni mediji pominjali kao traženo za ekstradiciju od strane Turske u zamjenu za to da ta zemlja dozvoli Švedskoj da se pridruži NATO vojnom savezu.
Nakon višesedmičnog prepucavanja u javnosti, Turska je u utorak navečer objavila potpisivanje memoranduma sa Finskom i Švedskom koji otvara put dvjema zemljama da postanu članice NATO-a.
U strahu od ruske agresije nakon invazije na Ukrajinu , dvije zemlje su najavile da su spremne da odustanu od svoje dugogodišnje politike neutralnosti i da se uključe u zapadnu alijansu.
Glavni faktor prigovora Turske da se Švedska pridruži NATO-u bio je to što je zemlja ugostila nekoliko turskih i kurdskih prognanika, uključujući neke povezane s Kurdistanskom radničkom partijom (PKK), organizacijom koja se bori protiv turske države od 1984. godine.
Trilateralnim memorandumom potpisanim u utorak, prema riječima finskog predsjednika Saulija Niinista, zemlje će “pojačati našu saradnju u borbi protiv terorizma, izvozu oružja i ekstradicijama”.
Niinisto je također rekao novinarima da, iako memorandum ne navodi pojedince za ekstradiciju, opisuje principe za ekstradicije u vezi s terorizmom.
Iako precizni detalji o tome šta će to značiti tek treba da budu navedeni, Zarakolu je prilično siguran da će ostati bezbedan u Švedskoj.
“Ne mislim da će Švedska izručiti mene ili druge disidente”, rekao je on.
“Vlada o tome ne može odlučivati, to je u nadležnosti nezavisnih sudova – zahtjev za izručenje protiv mene odbio je i švedski Vrhovni sud.”
Ipak, Turska je u srijedu objavila da će tražiti izručenje 33 osumnjičena za “teror” prema novom sporazumu NATO-a, dok je švedski list Dagens Nyheter objavio da obavještajne službe zemlje imaju spisak ljudi koji bi potencijalno mogli biti deportovani zbog navodnih veza s PKK .
MEE je kontaktirao švedsko ministarstvo vanjskih poslova za komentar, ali u vrijeme objavljivanja nije dobio odgovor.
‘Vrlo glupo’
Među onima koje su turski mediji spomenuli kao tražene za ekstradiciju prošlog mjeseca bili su, osim Zarakolua, kurdski pjesnik Mehmet Sirac Bilgin (iako je umro 2015.) i navodni članovi PKK Cemil Kadir Aygan i Halef Tak.
Provladin list Daily Sabah navodi da su pomenuti “svi povezani s terorističkom grupom PKK”.
Iako u Švedskoj postoje neki politički disidenti sa nepobitnim vezama sa PKK, Zarakolu – čija je karijera novinara prethodila postojanju grupe – odbacio je optužbe.
“Smatrao sam to vrlo glupim”, rekao je, opisujući potragu turske vlade za njim kao “čisto ideološku”.
” Ne podržavam nijedan kurdski ili jermenski, grčki, sirijski ili jevrejski politički pokret ili državu. Oni odlučuju koju politiku će podržati, a ja samo poštujem njihov izbor.”
Zahtjev za izručenje protiv Zarakolua se navodno odnosi na konferenciju kojoj je prisustvovao 2009. godine, čiji je domaćin bila Stranka mira i demokratije (BDP), ljevičarska, prokurdska politička stranka koja je bila prethodnica Partiji narodne demokratije (HDP), trenutno treća najveća stranka u turskom parlamentu.
Protiv njega je prvobitno pokrenuta tužba 2011. zbog tog događaja i on je priveden zbog navodnih veza stranke sa PKK.
Nakon što je pušten na slobodu, pobjegao je u Švedsku 2013. godine, gdje je i ostao. Njegova imovina u Turskoj je od tada zaplijenjena , a Interpolova crvena obavijest je protiv njega izdata .
“Ja sam novinar koji je navršio 50 godina u profesiji, zasnovanoj na ljudskim pravima i pravima manjina. Ja sam novinar koji je prvi raspravljao o kurdskom pitanju, genocidu nad Jermenima, i zbog toga je procesuiran”, rekao je.
“Vijeće za nacionalnu sigurnost u Turskoj doživljava temu genocida i manjinskih prava kao prijetnju. [pozivajući se] na njih, smatra se da ugrožavam nacionalnu sigurnost Turske.”
NATO i Turska
Turska je članica NATO-a od 1952. Kao druga po veličini vojska u alijansi, zemlja je stajala na čelu odbrane Zapada od komunizma i straha od ruske ekspanzije u Evropu.
Važnost Turske za alijansu dovela je do toga da je NATO spreman dok su vojni udari u više navrata rušili izabrane vlade u zemlji. Mnogi od vođa tih puča i sami su obučeni od strane NATO-a.
Zaakolu je dobio prvu veliku zatvorsku kaznu 1971. nakon državnog udara te godine. Suđeno mu je zbog optužbi za “tajne” veze s Amnesty International i proveo je pet mjeseci u zatvoru.
Od tada je odslužio još nekoliko zatvorskih kazni, dok su aktivisti krajnje desnice zapalili njegove kancelarije, a knjige su mu zaplijenjene.
Njegovo iskustvo, međutim, dijele bezbrojni političari, aktivisti i novinari u Turskoj. Danas je zemlja rutinski označena kao “najgori zatvor za novinare na svijetu”.
Uloga NATO-a u podržavanju ili aktivnoj saradnji u ovoj represiji dugo je učinila da naprednjaci u zemlji budu duboko neprijateljski raspoloženi prema alijansi.
Uprkos tome, Zarakolu je rekao da vjeruje da će okolnosti natjerati Švedsku da odustane od neutralnosti.
“Naravno, šteta je što je ova tradicionalna politika, koja se održavala čak i tokom [Hladnog rata], napuštena”, rekao je on.
„Ali potrebno je okriviti Putinovu Rusiju, koja je objavila rat Ukrajini … nije bilo moguće da ostanu neutralni suočeni s invazijom na Ukrajinu.
Iako Zarakolu i dalje vjeruje da se neće suočiti s ekstradicijom, rekao je da je memorandum pobjeda turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.
“Erdoganova politika je mentalitet win/win,” objasnio je. “Neka Švedska i Finska postanu članice NATO-a, u redu, ali šta će oni donirati Turskoj? Šta ću ja dobiti od toga?”
