politika

Spojene posude balkanskih nacionalizama

HAJRUDIN SOMUN

Razumljivo je što je američki predsjednik usmjerio glavne poluge svoje svjetske politike prema Kini, ali meni nije zašto je Balkan i Bosnu prepustio EU. Kao i 1990-ih, EU ne zna šta bi s Balkanom
Ne znam da plivam u začaranom krugu bosanskohercegovačkih nacionalizama kao što znaju mnogi koji se njima bave. Znam samo da ne pripadam nijednom, ali i to da se oni hrane bližim ili daljim nacionalizmima koji ovim našim pune svoje velenacionalne bunare i ambare. Prelijevaju se iz Dunava i Save preko Drine, Bosne i Une kao u zakonu o spojenim posudama. Ovo bi se vjerovatno bolje izrazilo terminom korelacije političkog stanja u Bosni i Hercegovini, njenom susjedstvu, na širem balkanskom i najširim svjetskim prostranstvima. Čak i ovlašan pogled je dovoljan da se vidi kako je BiH danas okružena regionalnim nacionalizmima agresivnim gotovo kao početkom 1990-ih. Naročito jednim. Velikosrpskim, naravno. I naročito jednim dalekim, ali sve bližim, velikoruskim. Osnovni cilj im ostaje isti, a to je teritorijalno širenje vlastitog plemena ili naciona – Vukovar je prvi pao na tom putu.

OHRABRENJE IH HRVASKE
Današnji nacionalizmi su možda i opasniji. Oni su u tijesnoj sprezi sa desnom, često profašističkom teorijom i praksom, a mase pridobijaju religijom, mnogo privlačnijom i “vječnijom” od komunizma. Pogledajmo samo ko sjedi u Ljubljani, umjesto Milana Kučana, tamo je Janez Janša. Na Cetinju kolo vodi SPC. U Beogradu vladu vode, kao i skupštinu, ljudi koji su vjerno služili Slobodanu Miloševiću. Malo dalje, Bugare vode oni koji ne priznaju makedonski jezik, a to znači ni narod. U Skoplju je nekada Kiro Gligorov s Alijom Izetbegovićem smišljao asimetričnu Jugoslaviju, a ovih dana zamalo da nije pobijedila stranka čiji lider Nikola Gruevski uživa azilsko gostoprimstvo kod Viktora Orbana, koji voli da se miješa u balkanske zemlje, iako Mađarsku ne smatra Balkanom. Nacionalizam Milorada Dodika glavnu podršku dobija iz Moskve, otuda je vjetar u leđa – ne volim ovu banalnu frazu, ali ovdje baš leži – možda i prodorniji nego onaj iz Srbije. Dodikov nacionalizam, uzgred, iz Zagreba ohrabruje predsjednik Milanović. Prihranjuje se Janšinim prekrajanjem Balkana i Orbanovim otporom sankcijama protiv RS-a u EU. A ko zna, možda je Orban nedavno u Laktašima ponudio Dodiku da se pridruži Makedoncu Nikoli u mjestašcu Pecel kod Budimpešte, gdje je ovaj otvorio firmu. Zlu ne trebalo.

Ima nešto zajedničko u tretmanu Zapada prema nacionalnim vođama nekadašnjih jugoslovenskih republika, a danas nezavisnih država. Opet u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. I tada se vjerovalo da će opstati neka labava federacija ili konfederacija i da će se politički lideri složiti ili mirno razići. Mahalo se i čekom od pet milijardi dolara, jedinim sredstvom kojim se raspolagalo, ali uzalud. Tako se i danas radi sa BiH. Očekuje se da će se od nasrtaja vanjskih nacionalizama ona spasiti iznutra, pa se vrši veliki pritisak da se nacionalni lideri dogovore i postignu kompromis.

Razumljivo je što je američki predsjednik usmjerio glavne poluge svoje svjetske politike prema Kini, ali meni nije zašto je Balkan i Bosnu prepustio Evropskoj uniji. Kao i 1990-ih, EU ne zna šta bi s Balkanom, a danas ni sama sa sobom. Razumljivo je i što je i državni sekretar Antony Blinken ovih dana u istočnoj Africi, gdje bukte građanski ratovi. Ali na Balkan, koji ključa gotovo kao Etiopija, šalje svoje savjetnike. Jedan po jedan se smjenjuju, koji prestrašen narod uvjeravaju da neće biti rata, ali da se on može spriječiti samo kompromisom. A to znači ustupcima Miloradu Dodiku. Evo ovaj posljednji, Derek Chollet, kaže da je “na liderima da vode, da idu izvan svojih uskih interesa, pojedinačnih potreba radi boljitka svih u ovoj zemlji”. Ma kakva naivnost!

I POSLIJE SVEGA, VLAST IMAJU ISTI
Ne, ne može se Bosna i Hercegovina spasiti iznutra, ni kompromisima. Nije moglo ni 1990-ih, pa i onaj koji je postignut u Daytonu, stiskanjem ruke čak Miloševiću, čak Tuđmanu, čak Izetbegoviću, nije joj donio sreću ni stabilnost. Svi ti koji žele dobro Bosni trebalo bi da čuju šta im poručuje Kurt Bassuener, koji poznaje Balkan i BiH bolje nego ijedan od tih emisara, a koji kaže za Oslobođenje: “Kada imate direktnu prijetnju Dejtonskom sporazumu i prijetnju miru, odgovor ne bi trebao biti kompromis. U tom smislu je i američki angažman u najmanju ruku razočaravajući…” I da bolje od Dejtonskog sporazuma prouče Memorandum 2 Srpske akademije nauka od 2010. godine. A i ne moraju da se muče ako odu u Rakovicu kod Sarajeva i sjednu s Bogićem Bogićevićem, koji je spriječio realizaciju Memoranduma 1, a za ovaj drugi je još prije tri godine rekao u Senadovom CD-u: ‘’Devedesetih godina sve je počelo Memorandumom SANU-a. Nacionalne stranke su pobijedile na izborima. Teško je shvatljivo da nakon krvavog rata, Srebrenice i Daytona ponovo vlast imaju iste, nacionalne stranke. Ako su isti akteri, rezultati ni danas ne mogu biti drugačiji. Uprkos svemu, mislim da rata neće biti.”

Dragi Bogiću, i danas vjerujem da rata neće biti. Ali je li im vjerovati? Tako smo i onda mislili.
Izvor

Show More

Leave a Reply

Back to top button