U junu 2001. godine pokopan je Faisal al-Husseini, u to vrijeme ministar za pitanja Jerusalema Palestinske uprave (PA) i visoki zvaničnik PLO-a. Dženaza je započela u Muqata'i u Ramallahu i stigla preko kontrolnog punkta Qalandia do džamije al-Aqsa na sahranu.
Kovčeg je bio prekriven palestinskom zastavom, a palestinske zastave vijorile su se duž rute njegovog posljednjeg putovanja ulicama okupiranog istočnog Jerusalema i nad njegovim posljednjim počivalištem u al-Aqsi.
Bili su to dani Druge intifade , kada je palestinska zastava predstavljala organizaciju, PLO, odlučnu da što prije uspostavi palestinsku državu na Zapadnoj obali, Pojasu Gaze i Istočnom Jerusalemu.
Izrael iz 2001. se dobro nosio sa palestinskim zastavama. Pa kako to da je danas – kada se mahanje palestinske zastave pretežno radi o identitetu, pojava palestinske države u skorije vrijeme vrlo je malo vjerojatna, a sigurnosne prijetnje, koliko god bile ozbiljne, mnogo su manje zastrašujuće nego u krvavim danima Drugog Intifada – izraelska policija smatra da je potrebno poslati teško naoružanu silu da otkine palestinsku zastavu koja prekriva lijes novinarke Shireen Abu Akleh , dok nasilno napada ožalošćene koji su pratili lijes sve dok ga nosači palice nisu zamalo ispustili?
Zašto se Izrael 2001. osjećao sigurnim kada se suprotstavio palestinskim zastavama koje su se vijorile iznad ulica njegove “vječne prijestolnice” tokom pogrebne povorke visoke palestinske političke ličnosti, ali je 2022. godine zastava žalosti navučena iznad lijesa novinara smatrana prijetnjom postojanju Izraela?
Prije nego što pokušamo odgovoriti na to pitanje, vrijedi nakratko zastati i razmotriti nerede policije protiv Abu Aklehovih paljača i slike nasilja koje su sigurno predodređene da se dugo zadržavaju u medijima i sjećanju.
Bile su to scene koje su izazvale muku ne samo milionima Palestinaca koji su gledali procesiju uživo, i stotinama miliona Arapa i drugih širom svijeta koji su ih također gledali, već i više od nekoliko Izraelaca Jevreja, od kojih mnogi nisu radikalni ljevičari.
Drevni tabu
Tabu protiv obeščašćenja mrtvih i obaveza da se obezbedi dostojanstveno raspolaganje pokojnikovim telom su među najstarijim ljudskim običajima. Čak iu ratu mrtvi se odvajaju.
Sofokle, u Antigoni , govori o tragičnim posljedicama kada kralj Tebe odbije da dozvoli sahranu Antigoninog brata Polineika, koji je umro nakon što je uzeo oružje protiv čovjeka koji je uzurpirao njegov prijesto.
Judaizam, također, čini ovaj proces svetim. U traktatu o “blagoslovima” u Mišni, kaže se da su nosioci palmi “i njihovi zamjenici, i zamjenici” izuzeti od recitovanja Šeme, nošenja filakterija “i svih drugih zapovijesti u Tori” koje bi mogle smetati sa svojim obavezama.
Obaveza da se dozvoli sahrana nečijih palih neprijatelja dio je svake međunarodne konvencije o zakonima ratovanja. Društvo koje izbjegava svoju odgovornost da poštuje mrtve, svoje ili neprijatelje, odriče se fundamentalnog principa koji dijele svi ljudi i odriče se vlastite ljudskosti.
Možda je zato ovaj događaj, svakako ne najnasilniji ili najokrutniji u istoriji izraelsko-palestinskog sukoba, izazvao tako snažan emocionalni odjek. Kao iu priči o Antigoni i njenoj braći, prošle sedmice je sam vladajući režim prekršio tabu o obeščašćenju mrtvih.
To što se ovaj policijski nered dogodio pred kamerama, kada je policija umiješala i sigurno njihovi komandanti dobro znali da cijeli palestinski narod gleda scenu, samo je još gore. Ne zato što je stvorio PR katastrofu za Izrael, ili zato što je ujedinio palestinski narod, iako je to učinio; nego radije zato što postoji grozna sumnja da su ova djela namjerno izvedena pred kamerama kako bi se poslala poruka Palestincima: u našim očima, očima Izraela, ništa što je njima sveto nije sveto za nas. Čak nas ni drevna dužnost poštovanja dostojanstva pokojnika neće – sve dok su pokojnici Palestinci – obuzdati.
Kao da se govorilo: posmatraj i pamti.
Jači Izrael, ali s kojim ciljem?
Izrael iz 2022. je mnogo jači od Izraela iz 2001. godine, svakako u odnosu na Palestince. Izrael je ekonomska, vojna i politička sila, dok su Palestinci siromašni i međusobno podijeljeni, a svjetska podrška za njih je urušena.
Čak je i nasilna akcija Palestinaca protiv Izraela uveliko smanjena. U terorističkom napadu na Delfinarijum u Tel Avivu na dan kada je sahranjen Faisal al-Husseini ubijeno je više ljudi nego u svim posljednjim terorističkim napadima u posljednja dva mjeseca. Bez obzira na to, ponašanje Izraela tokom pogrebne povorke Abu Akleha odavalo je zbunjenost i nesigurnost, do te mjere da su čak i palestinske zastave viđene kako vire iz džepova ožalošćenih u povorci doživljavane kao prijetnja koja zahtijeva suprotstavljanje.
U 20 godina od Huseinijeve sahrane, Izrael je praktično u potpunosti “progutao” Palestince. Naselja i ispostave su se proširile i umnožile, a Palestinske vlasti su se od instrumenta za postizanje nezavisne države pretvorile u sigurnosnog podizvođača za Izrael.
Izraelska javnost je 2001. godine još uvijek bila svjesna da postoji granica između njih i Palestinaca, koji su bili na „drugoj strani“ nje. Danas je svaka svijest o Zelenoj liniji gotovo izbrisana.
2001. se činilo logičnim da će osvajanje palestinskih gradova, koje je Ariel Sharon ostvario godinu dana kasnije, okončati palestinsko nasilje; Činilo se logičnim da će se sigurnosna situacija stabilizirati kada je, četiri godine kasnije, Sharon nadgledao povlačenje Izraela iz Gaze.
Danas su palestinski gradovi već pod okupacijom, niko ne gaji iluzije da će “široka kampanja” u Dženinu zaustaviti sljedećeg usamljenog palestinskog napadača, nepovezanog ni sa jednom vojnom organizacijom, prije nego što uzme u ruke sjekiru i ubije civile u Eladu ili drugdje. Niti je iko sada dovoljno naivan da vjeruje da će ubistvo Yahya Sinwara poboljšati bilo šta u vezi sa situacijom u Izraelu. Najviše što bi takav korak mogao postići je osveta, bez postizanja bilo koje druge svrhe, vojne ili političke.
Držanje Palestinaca u limbu
Izrael nije baš shvatio činjenicu da su Palestinci postali “unutrašnji problem”, kako je napisao Menachem Klein . S jedne strane, zvanična politika vlade koju vodi Naftali Bennett prezire bilo kakve političke pregovore sa Palestincima, ma šta oni radili.
Benjamin Netanyahu je govorio u terminima “oni daju nešto, nešto dobiju”, ali Benet izbjegava čak i tu formulu.
S druge strane, postoji jevrejski konsenzus da bi davanje prava državljanstva – ili čak prava boravka – Palestincima, pod izraelskom vlašću, ugrozilo identitet jevrejske države. Ono što Izrael nudi Palestincima je da ostanu u limbu, bez nacionalnih ili političkih prava.
Ovaj limbo zapravo pojačava brisanje palestinskog identiteta – ne samo kao grupe, već i kao ljudskih bića; zahtijeva brisanje njihove ljudskosti. Ovo bi moglo objasniti kršenje tabua protiv obeščašćavanja mrtvih na Abu Aklehovoj pogrebnoj povorci. Jer, kako izraelska policija vidi stvari, Palestinci su manje od ljudi i nemaju prava na ono na što svako drugo ljudsko biće ima pravo: na odgovarajući sahranu.
Poslanik Ahmad Tibi podsjetio je da je režim aparthejda u Južnoj Africi poslao policiju da skine zastavu ANC-a sa kovčega ubijene mlade aktivistkinje Ashley Kriel 1987. godine, ali su čak i tada pustili nosioce kleveta da nastave svojim putem.
Kako izraelska policija vidi stvari, Palestinci su manje od ljudi i nemaju prava na ono na šta svako drugo ljudsko biće ima pravo: na odgovarajući sahranu
U jevrejskoj tradiciji, kada neko obeščasti mrtve, biva kažnjen, čak i ako je onaj koji je umro zgrešio. “Čak i ako je čovjek sagriješio i osuđen je na smrt vješanjem, i obješen o drvo – ne smijete objesiti njegov leš o drvo” već ga morate sahraniti (Ponovljeni zakoni). Grčki bogovi kažnjavali su svakoga ko ne poštuje mrtve.
Ali, bez obzira na nagradu i kaznu, ponašanje Izraela u aferi Abu Akleh pokazuje slabost. Ne zato što Izrael nije jak – Izrael je jači nego ikad, kao što je ranije navedeno – već radije zato što kaže da je Izrael potpuno izgubio svoj put. Izrael nema pojma kuda želi odvesti sukob sa Palestincima, ni dugoročno ni kratkoročno, a jedino što preostaje je da koristi svoju moć bez definisane svrhe. U Dženinu ili u istočnom Jerusalemu.
Teško je povjerovati da iko u izraelskoj policiji u Jerusalemu vjeruje da će se Palestinci u istočnim dijelovima grada ne vijoriti palestinskim zastavama odreći svog nacionalnog identiteta i prepustiti izraelskoj vlasti.
Čak ni izraelsko „postignuće“ u zatvaranju američkog konzulata u istočnom Jerusalemu i neotvaranju istog nije učinilo istočne četvrti grada manje palestinskim. Ali Izrael jednostavno ne zna drugi način da postupi osim ovog: nasilje i patetični pokušaji brisanja palestinskog identiteta dok sve manifestacije koje su uslijedile predstavljaju kao “teror”.
Sedam godina nakon što je policija iz doba aparthejda u Južnoj Africi otela zastavu ANC-a sa Krielovog kovčega, lider ANC-a Nelson Mandela ušao je u predsjedničku vilu u Pretoriji. To ne znači da će za sedam godina prestati izraelska okupacija, ali služi kao podsjetnik na činjenicu da višak moći ne garantuje pobjedu. Ponekad sasvim suprotno.
