Analizavijesti

SENADIN LAVIĆ: Zašto se potiskuje i skriva pojam građanina i čemu služi ta mistifikacija?

U halabuci svakodnevlja, čini se, puzajući odnekud prikriveno dolazi “poruka” da Bosna i Hercegovina ne može biti nacija?

SENADIN LAVIĆ

Iz raznoraznih razloga privlači pažnju aktuelno korištenje ili upotreba nekih pojmova i suštinsko istraživanje njihove povijesno-logičke i lingvističke evolucije. Uz to treba imati u vidu da pokušaj fiksiranja “pravog jezika” znanosti ili svakodnevlja, s definitivno datim značenjima, ukazuje na tendenciju da se društvena stvarnost “zaledi” ili “skameni” u okviru uniformne političke hegemonije. To je hvatanje društvene zbilje u totalitarni sklop. Stoga je pravi zadatak onaj u kojem se zahtijeva promjena svakodnevlja ili, drugim riječima, koji cilja na to da izopačenu realnost, koja lomi i dehumanizira ljudsko biće, mijenja iz osnova.

U halabuci svakodnevlja, čini se, puzajući odnekud prikriveno dolazi “poruka” da Bosna i Hercegovina ne može biti nacija? Podmeće se naracija da je Bosna nešto posebno, sasvim specifično, drugačije i da se mora organizirati prema drugačijim obrascima, a ne kako je to uredio cijeli moderni evropski svijet! U svjetlu toga treba posmatrati spornu odluku o promjeni dijelova Izbornog zakona BiH u noći kada su završeni izbori!

Značenja pojmova koje koristimo u znanosti ili u svakodnevlju uvijek je kontekstualno, to jeste određena su izvjesnim “filozofskim koncepcijama”, “znanstveno-disciplinarnom teorijom”, “paradigmom” (Th. Khun), “standardima racionalnosti i razumljivosti” (S. E. Toulmin) ili “idealom prirodnog reda” koji leži u njihovoj osnovi. Pri tom procesu pojavljuje se problem procjenjivanja ili pitanje osnove za procjenu koja teorija ili koncepcija “igra” u stvarnosti. Tako je s upotrebom pojma “nacija”.

Iz upotrebe pojma “nacija” mi iščitavamo cjelokupnu metafiziku i dogmatizam koji stoje u njegovoj pozadini i bitno utiču na mistifikacije u realnoj povijesnoj situaciji. Nije moguće fiksirati značenja i etablirati definitivne semantike jer povijesna pragmatika bitno određuje konfiguraciju kulturno-povijesnih semiotika ljudskih zajednica.

Ideja nacije povezuje se s nastajanjem epohe kapitalizma u Evropi. Na Balkanu je, također,  važno imati na umu dvije razine procesa nacije: 1. proces nastajanja (smišljanja) ideje nacije u određenom povijesnom kontekstu od strane određene grupe ljudi i 2. proces procjenjivanja njezine validnosti i postepenog prihvatanja (udomaćivanja u određenoj društvenoj grupi) u govoru ili praktičnoj egzistencijalnoj djelatnosti. Prvu razinu procesa (proces nastajanja ideje) pokazuje socioekonomska situacija i društveno-tehnološka razvijenost određenog društvenog sklopa. Ako je, naprimjer, neki društveni sklop na niskom stupnju razvijenosti, onda je moguće pretpostaviti da u njemu dominiraju ideje koje proizlaze iz religijske svijesti ili feudalnih odnosa. Ideje koje se javljaju u takvom sklopu moraju u sebi nositi neizbrisivo trag tog stanja! Tako je religija postala osnova stvaranja “nacija”  na ovim prostorima Evrope.

 

Iz takve osnove nastala je mistifikacija koja neprestano producira zbunjenost i nerazumijevanje u komunikacijskoj zajednici. Zašto se etničko pretvara u “nacionalno” ili definira kao sinonimno s nacionalnim sadržajem? Zašto se, dakle, etničko/narodno izjednačava s nacionalnim? Kakva su to mistifikacije? Etničko, prije svega, nije identično s nacionalnim. U ovim mistifikacijama, kao prvo, smatra se da je religijsko-etnička karakteristika (kulturni element) osnova nacije.

Drugo, u ovoj mistifikaciji se ne priznaje nacija kao politička zajednica slobodnih građana države bez obzira na njihovo etničko ili neko drugo određenje. Kao treće, mistifikacija se pojavljuje zato što se ne priznaje država nacija kao polity ili organizacijski oblik upravljanja. Četvrto, na tragu prethodnih uvida, etnička grupa je mišljenja kao “definitivna kategorija”, vječna i nepromjenljiva. U petoj mistifikaciji, država može biti samo etnička, homogena i religijski kongruentna – i nikako drugačija.

Šesto, etničko je odlučujuće za cjelinu života na osnovu religije, jezika i konstrukcije povijesti. Sedma mistifikacija – nacionalnost se, naprimjer, svjesno krivotvori i mistificira kroz namjerno podmetanje etničko-religijskog, jer nacionalnost je pripadanje državi, primjerice, Bosni i Hercegovini, a ne nekoj etničkoj kulturnoj formi. Kao osma značajna mistifikacija, narod se tumači kao monolitna, homogena, uniformna, samorazumljiva i neupitna forma, te onda i poželjna “izborna jedinica”. I deveta mistificirajuća crta – nepriznavanje države nacije koja nije monoetnička!

Ovo su sve elementi koji dezavuiraju tribalističko-etnicistički pristup organiziranju nacionalnih formi i svode ga na jednu usku, prilično reduciranu dimenziju koja pripada “plemenskoj svijesti” nemoćnoj da misli povrh vlastitih predrasuda i povijesno prevaziđenih “idola” postojanja. Dug je put do sekularnog društva!

Pitanje je za sociopsihološku analizu upravo to pogrešno i netačno korištenje termina u medijskom i svakodnevnom iskustvu. Govornici se samoobmanjuju i obmanjuju svoje sagovornike i slušaoce – oni nemaju preciznu semantičku referencu, odnosno oni često ne znaju na što se odnose njihove riječi. To je puko brbljanje i s etničke strane “žargon autentičnosti”.

Slobodni građanin/građanka!

Izgraditi put političkog uma između sterilne “ljevice” i konzervativne “desnice”, odnosno između spornih narativa lažnih revolucionara i patoloških izlijeva mržnje desničarskih neofašista, nije nimalo lagan zadatak za bilo koji umni pothvat ili organiziranu grupu slobodnomislećih entuzijasta. Naravno, ne smije se gubiti svijest o dualističkoj bezizlaznosti koja nije primjerena pluralistic societies današnjice.

 

Možda je 19. stoljeće dostiglo vrhunac u Marxovoj političkoj ekonomiji i konceptu klasne borbe kao pokretaču povijesti, ali je sasvim sigurno da u 21. stoljeću moramo ići dalje od pokušaja da se preko jednog fenomena objasni ljudska povijest i da se sve podvede pod to jedno jedinstveno objašnjenje kakvo je, naprimjer, borba suprotstavljenih klasa. Kontaminirani vokabular današnjice ne može sakriti pojmove pravde, pravičnosti i korektnosti koji omogućavaju svakom pojedincu da postigne i ostvari svoje ljudsko pravo da bude slobodan i zaštićen u okviru društveno-političke forme kakva je država.

Govoriti o građanskom društvu znači govoriti o slobodi čovjeka i vladavini prava u društvenom poretku. Ovdje se precizno misli na slobodnog državljanina jedne države. U tom smislu podrazumijeva se pluralnost identitetnih oznaka ili sadržaja pojma “građanina” koji uvijek živi u nekom povijesnom kontekstu (etničkom, jezičkom, religijskom, ekonomskom, epistemičkom, ekološkom, zdravorazumskom, porodičnom itd.).

Građanin je uvijek dio neke postojeće etničke  kulturno-povijesne forme, ali i brojnih drugih identitetnih elemenata. Građanstvo ne znači brisanje identitetnih karakteristika čovjeka (nekog Bošnjaka, Hrvata, Slovenca, Srbina, Čeha, Mađara…). Identitetni slojevi u čovjeku su  rezultat kulturnog postojanja i pripadanja određenoj društvenoj grupi. Etnonacionalizam plaši svoja “klasificirana stada” da građanska politika i ideologija hoće da uništi identitet etničkih grupa, naprimjer, Hrvata, Srba ili Bošnjaka u Bosni. To nije moguće budući je građanin ukorijenjen u društveno-povijesnom sklopu. On ne može postojati bez neke kontekstualne povezanosti. On ne može biti samodovoljna monada ili apstraktna metafizička mušica. Građanin ne može postojati bez zajednice – to je već znao Aristotel! On ne može biti mistifikacija nekog odvažnog etatizma. Građanin nije samolebdeća i samodovoljna monada, nego svjesno živo biće koje je nezamislivo bez slobode. Društvo je njegov prostor slobode – nad društvenim poretkom stoga mora biti uspostavljena vladavina prava.

Ali, građanin se ne može neprestano podvoditi pod etničku grupu ili držati u magnetnom polju etnocentričke nadređenosti grupnog identiteta kao da on sam po sebi nema nikakvu vrijednost. Etnicizam nas “podučava” da svaki pojedinac ima vrijednost samo ako pripada nekoj odabranoj ili nametnutoj grupi. “Bez kolektiva si ništa” – kaže etnicizam.

Treba primijetiti da zavnobihovska teza o “tri naroda”, uz formulu diobe “ni-ni-ni”/“i-i-i”, potiskuje Bosnu i bosansku supstanciju u korist etničkog i tako skriva dominaciju etničko-religijske paradigme te nameće troplemensko nadmetanje. U njoj se čuje dijeljenje, a ne objedinjavanje! Bosna je podvedena pod tri etničke grupe koje se pojavljuju kao njezini vlasnici što bi moglo biti iskorišteno u spornoj postavci da su “narodi suvereni”, a ne građani Bosne.

Zato je potrebno danas nadograditi ratni dogovor iz 1943. godine novom idejom koja kazuje “Bosna je bosanska” – to je objedinjavajuća etatistička paradigma. Zavnobihovska teza o tri naroda služila je da se pomire interesi Srbije i Hrvatske i da se Bošnjaci na neki način priznaju. U jednom povijesnom času ona je odista odigrala veliku i važnu ulogu u konsolidaciji Bosne koja je bila gotovo uništena od 1918. do 1939. godine.

Pitanje, da li su narodne grupe suverene ili građani u jednoj modernoj multietničkoj državi, jasno je odgovoreno u pravnoj i političkoj teoriji. Stalno se, međutim, podmeće teza da su “narodi” glasali na referendumu ili da “narodi” glasaju na izborima! Zašto se potiskuje i skriva “pojam” građanina i čemu služi ta mistifikacija? Ovdje pojam treba misliti  u značenju “posmatrati vlastiti imanentni razvoj same stvari”. (G. W. F. Hegel)

Izvor

Related Articles

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
%d bloggers like this: