Analizavijesti

Senadin Lavić : Bosanci su ispali naivci i “topovsko meso” u ratnom ludilu koje su organizirali Milošević i Tuđman

Senadin Lavić

Nedostatak kvalitetnih istraživanja procesa socijalne diferencijacije, koji su doveli do pojave pojedinih društvenih grupa i stanja, proizveo je mehaniku obmanjujućih konstrukcija koje se gibaju nad ljudskim životima u svakodnevlju Bosne.

Ekspandirajuće mnoštvo neznanja, koje dominira u društveno-povijesnom ambijentu, skriva procese nastajanja i razvitka pojedinih političkih ideja, povijesnih činjenica, kolektivnih predrasuda, agresivnih ponašanja, zavodljivih ideologema, skamenjenih identitetnih oznaka, te društvenu svijest drži zatočenom u prevaziđenim modelima života i razumijevanja njegovog smisla. To je, nažalost, kontekstualna uslovljenost fašistoidnih i totalitarnih predstava o međuljudskim interakcijama. Takvo skaredno zatočeništvo se širi evropskim kontinentom od Balkana do Ukrajine!

Najčešća tema u procesu diferencijacije grupa je jezik. Razlika u jeziku (imenu jezika) često ne počiva na nekom jasnom jezičkom kriteriju, nego na pukoj etničko-religijskoj pripadnosti govornika i politici identiteta. Govornik Bošnjak, Hrvat i Srbin ne mogu prepoznati “razliku” između sebe u Trebinju, Sarajevu, Travniku ili Banjaluci dok govore međusobno. U Bosni se naravno ne radi o različitim jezicima, a još manje o različitim kulturama. Pritom, opet treba naglasiti da su “razlike u kulturi” ustvari fabricirane iz istog etnonacionalnog osnova kao i “razlike u jeziku”.

Većina autora u polju kulturnih studija bosanstva zanemaruje osnovnu činjenicu, postavljajući metodološki pitanja o “razlikama” ili politički insistirajući na razlikama, da se u Bosni radi o ujednačenom etničkom supstratu iz kojeg se povijesno, najvidljivije od početka 20. stoljeća, pojavljuju “tri naroda”. Bosna je suštinski monokulturna i multireligijska zajednica ljudi. Narativ o uniformnosti “multikulture” sakrio je jedinstvenu bosansku formu kulture i potisnuo je spornim ideologiziranim narativima pod kontrolom etničko-religijskog identificiranja i razvrstavanja grupa. Iz 19. stoljeća balkanski narodi nose jednu razornu ideju, to jeste shvatanje da država mora biti etnički homogena ili, drugim riječima, da u njoj može/mora živjeti samo jedan jedinstveni narod. Otud dolazi bolesno-destruktivna ideja “Svi Srbi u jednoj državi”

Ono što bitno određuje bosanski oblik povijesnog bivstvovanja  jeste činjenica da su ljudi uvijek živjeli zajedno bez obzira na religijska uvjerenja. Bosansko iskustvo zajedničkog života postalo je smetnja fašistoidnom hegemonizmu prvih susjeda koji od 19. stoljeća u vlastitoj balkanskoj provincijalnosti i kolonijalnim iskustvima razvijaju ideje o “velikim državama”, opasne destruktivne ideje u kojima nema pojma o heterogenim pluralnim društvenim zajednicama i slobodnim pluralnim društvima. Pogled osvajača sa strane nije mogao prihvatiti ni shvatiti da različita  religijska vjerovanja nisu učinila ljude Bosne međusobno stranim. Oni su međusobno prihvatili razliku i poštovali je što ih je zbližilo i čuvalo.

Nacionalistička napetost i katastrofa bosanskog života nije došla iz nutrine Bosne, nego je planski instalirana u procesima “nacionaliziranja Bošnjaka” koji  su pokrenuti iz Srbije i Hrvatske, a na osnovu društvene diferencijacije koju je pripremila religija i njezini nosioci. Religijska razlika je iskorištena za procese etničkog diferenciranja i nacionaliziranja stanovništva Bosne. Za te potrebe stvoreni su nevjerovatni mitovi etnopolitike, laži i obmane u kojima aktivno sudjeluju dijelovi znanstvenih i akademskih zajednica bošnjačkog, srpskog i hrvatskog nacionalističkog projekta “objedinjavanja naroda” u jednu homogenu državu. U somnambulnim konstrukcijama se pomiješala povijest i mit! Znanstveni uvidi su “nastradali” i uopće nisu bili potrebni u konstrukciji zbilje na osnovama velikodržavnog hegemonizma. Stoga danas imamo skaredne historijske konstrukcije koje se predstavljaju kao svete istine kolektivnog svjetonazora.

U bosanskom svijetu života etnopolitika je instalirala načelo da samo etničko-religijske partije mogu delegirati i uvoditi u sistem “prave” Bošnjake, Hrvate ili Srbe, a svi “ostali” su greške koje se ne uklapaju u sistem. Stoga građanska politika ne smije pristati na propisivanje “izvornog etniciteta”, ne smije biti inficirana mitom o “originalnosti etničkog pripadanja” i “pravog / legitimnog predstavnika”, ali to ne znači da ne smije u Daytonskom okviru razvijati drugačiju koncepciju naroda i nacije, kulture i politike, te podržavati i razvijati model politike koji ljude ne reducira na etničko-religijsko određenje kao jedino moguće. U građanskim strankama su Bosanci različitih etničkih i religijskih grupa, koji nisu nimalo manje vrijedni ljudi zbog toga što ne ističu svoj etnički i religijski identitet kao jedini osnov političkog, društvenog ili antropološkog postojanja čovjeka. Taj “manjak” isticanja apsolutnosti etničko-religijskih karakteristika zabranjuje etnopolitika. To se predstavlja kao “defektnost” građanske politike u svjetonazoru etnopolitike.

Etnopolitika insistira na prevarantskoj formuli da samo ona može u politički život instalirati “prave predstavnike naroda”, “legitimne” stranačke ljude koji znaju šta je “pravi” interes naroda, da samo njezine predstave “narodnog identiteta” imaju opće važenje, da samo ona u institucijama države postavlja svoje odane kadrove koji će raditi prema naredbama vođa koji su vazali antibosanskih snaga i da je smo to narodnjačko onaniranje “prava politika”. Etnopolitika umobolno insistira na odijeljenosti etničkih grupa da bi se očuvao identitet “krda”, te ciljano stvara veliku i nepremostivu socijalnu diferencijaciju u kojoj se etnopolitička matrica i njezini protagonisti pojavljuju kao jedini mogući politički subjekti. U bosanskom kontekstu religija je, nažalost, uglavnom iskorištena za diferencijaciju grupa. Ljudi su prvo “uhvaćeni” kulturnom formom, a onda je to politika iskoristila za vlastite projekte hegemonije!

Etnopolitika je nametnula predstavu da samo etničko-religijske partije i stranke mogu ispravno interpretirati Dayton peace agreement i da su samo njihova tumačenja prihvatljiva. Tu se treba potpuno suprotstaviti takvoj laži i porušiti je.Glavni cilj antibosanskih snaga je nastavak daljnje razgradnje  Bosne kao države, svođenje Bosne ispod “dejtonskih rješenja”, stvaranje totalnog haosa i poništavanje vladavine prava. U ovome času entitet “rs” je pod kontrolom Srbije i Vučićevog režima.

Ništa se u entitetu ne može odlučivati bez srbijanskog usmjeravanja. Takvo nešto hoće i Hrvatska – otuda tolika bitka oko reforme Izbornog zakona BiH u kojoj pomažu i neki briselski “prosvjetitelji”. Djelatna antibosanska politika hoće da pretvori unutrašnju strukturu Bosne u “zajednicu” tri odvojene etničke grupe. U Bosni se, dakle, ne radi o pokušaju “reketiranja Hrvata” od strane Bošnjaka, nego o podmuklom nastojanju države Hrvatske da u Bosni stvori “teritoriju” kojom bi suvereno upravljala u ime Hrvata. To znači smanjivanje suvereniteta države Bosne i Hercegovine i potkopavanje njezine nezavisnosti.

Srpski i hrvatski narod u Bosni, uz bošnjački narod, kao dijelove internacionalno postavljene bosanskohercegovačke nacije (bosanske nacije), valja posmatrati kao žrtve destruktivnih nacionalističkih ideologija iz Beograda i Zagreba koje su pokrenule konflikte i ratove na tlu Bosne. Bosanci su ispali naivci i “topovsko meso” u ratnom ludilu koje su organizirali Milošević i Tuđman, po instrukcijama nekih ludih glava izvana, a to je nakon tri decenije proizvelo veliki gubitak u broju državljana Bosne koji se ne može lahko nadoknaditi. Gubitak bosanskih ljudi je velika nesreća današnje generacije.

U tome se pokazuje dio procesa iseljavanja  Bošnjaka u Tursku, ali i nagovaranja i motiviranja za srpsko ili hrvatsko “nacionaliziranje” bosanskih ljudi od 19. stoljeća koji se morbidno završava etnoteritorijalizacijom koja je nakon 150 godina zaoštrila konfliktne identitete i okrenula ih protiv vlastite bosanske “majke” kroz negativnu socijalnu diferencijaciju. A mit je to sakrio kroz naraciju o “prisutnosti” na tlu Bosne od stoljeća sedmog ili desetog! Hegemonijski mit je zato govorio da je “Bosna Srbija” ili da je “Bosna Hrvatska”! Tvrtko I Kotormanić je BOSANSKI KRALJ. A bio je i kralj Srbljem ili srpskoj zemlji poslije smrti Uroša V Nejakog! Nacionalističko sljepilo ide dotle da zaboravlja da je Jajce srednjovjekovni bosanski kraljevski grad i da su u njemu, Bobovcu, Kraljevoj Sutjesci, Srebreniku i drugdje stolovali bosanski banovi i kraljevi, odnosno da su Kotromanići bosanska vladarska dinastija!

Jedan od najvažnijih odgovora na etnopolitiku, lažne demokrate, lažne borce za “europske vrijednosti”, liberale koji preziru prekarijat, socijaldemokrate koji se odriču socijalne jednakosti građana, stručnjake za etnički ključ koji naivci zovu “nacionalni ključ” i velikodržavni antibosanski hegemonizam, između ostalih, jeste BOSANSKA POLITIKA. Ona podrazumijeva vladavinu prava i nesalomljivu odgovornost za bosansku državu kao političku jedinicu (evropski državni sklop) slobodnih građana u internacionalnom poretku.

Oni koji izražavaju zahtjev za BOSANSKOM POLITIKOM moraju istrajno trpiti udar i očekivti da će ih odmah prikazati kao prikrivene unitariste, latentne radikalizirane elemente, desnicu, moguće rasiste, fundamentaliste, opasne tipove, kamuflirane bošnjačke unitariste. Svaki otvoren i jasan pothvat oko uspravljanja BOSANSKOG IDENTITETA biva napadnut od fake demokrata i prikrivenih nacijskih papagaja što mrežama šire obmanjivačke spinove kojima se uvijek Bosna dovodi u pitanje.

U njihovim podlim trećeešalonskim narativima uvijek je “bosansko“ i “Bosna” pod znakom pitanja, a eto normalno je da se Srbija i Hrvatska direktno miješaju u unutarnje odnose u Bosni i da pod krinkom brige za “svoje narode” ometaju i osporavaju suverenitet države. Pojavljuju se samoproglašeni posjednici, znalci i čuvari “prave istine”, “jedinog ispravnog puta”, “univerzalnog sveznanja” i slični oblici kojima smeta BOSANSTVO.

Izvor

Related Articles

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Back to top button
%d bloggers like this: