politika

Senadin Lavić: Balkanski idolatrijski paradoksi

Agresivne neznalice i posjednici vlasti demonstriraju invazivni mentalitet koji dominira zdravorazumskim predstavama svakodnevlja i nanosi neprocjenjivu štetu državnom principu Bosne.

Senadin Lavić

Posvećeno Ireni Bjelici (rođ. Lederer)

U raljama etničkih mitologija. Još uvijek se u Bosni podvaljuju vokabulari o etničkim grupama definiranim kao nacijama i podvajaju ljudi na osnovu konstruiranih idola. U tom smislu se podvaljuje narativ da je Bosna multinacionalna država, da u njoj živi više nacija, da su narodi suvereni, da nije bitan svjetski poredak Organizacije Ujedinjenih Nacija i slično. U javnom govoru, u iskazima političara, u žurnalističkom cinizmu, kod profesore društvenih nauka zarobljenih u marksističke sheme, kod prikrivenih antibosanskih dušebrižnika, kod sveštenika i religijskih predstavnika i sličnih javnih govornika prevladavaju netačni, prevladani i neupotrebljivi pojmovi koji nas zbunjuju. Čak neki emeritirani profesori, u zanosu staljinističko-kardeljevskog pristupa pojmu nacije, nasrću kao stršljenovi na sve govornike koji se ne uklapaju u njihove “svešteničke” dogme o razumijevanju naroda i nacija u našem dobu. Oni čak misle da dr. Bossnensis “kvari mladež” i trebao bi nestati kao Sokrat ili dobiti ademptio civitatis! Tako im se zabranjuje govoriti u “krijeposnoj državici”…

Nekada slučajno, a nekada planski u javni prostor upetljavaju se “stručnjaci” koji na banalan abderićanski način operiraju pojmovima narod, narodnost, nacija, građanstvo, nacionalnost i iznose svoje ničim zasnovane stavove. A sociološka, politološka ili pravna literatura o ovim pitanjima postala je gotovo nepregledna u našem vremenu. U tim svakodnevnim banalnim eskapadama dominira govor etnicizma i “znalaca” plemenskog identiteta koji sebe nazivaju nacijom sasvim u raskoraku sa savremenim definicijama i razumijevanjima. Narodnjaci, populisti, etnonacijski gaulajteri, ludi bez kriterija, glasnogovornici pučkog mentaliteta ne razumiju naciju kao zajednicu građana i ne prihvataju nešto takvo, jer njihova nacija je “pleme” u kojem oni žive s dominantnim plemenskim “idolima”. Oni ne žele bilo kakav govor o bosanskom nacionalnom identitetu ljudi koji žive u Bosni. Oni insistiraju da je nacija etnička zajednica jezika, religije, povijesti, teritorije, običaja i sličnih atributa. Oni ignoriraju Deklaraciju o pravima građana BiH (donesena 1. jula 1944. godine u Sanskom Mostu, na drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a) koja dopunjava zavnobihovsko (državno) uzdizanje države Bosne povrh “plemenske zajednice”. U noj se podsjeća da su svi u Bosni stupili na put izgradnje “zajedničkog doma” kao nepokolebljivi “kovači svoje sudbine” prvi put u historiji. Ravnopravnost građana i naroda ne može biti interpretirana kao – konstitutivnost! Ravnopravni građani i narodi su sastojci, konstituenti države Bosne i Hercegovine.

Agresivne neznalice i posjednici vlasti demonstriraju invazivni mentalitet koji dominira zdravorazumskim predstavama svakodnevlja i nanosi neprocjenjivu štetu državnom principu Bosne. Potpuno oblikovan povijesnim procesima u aktualnoj društveno zbilji pojavljuje se balkanski idolatrijski paradoks – osobe koje ne znaju sadržaje, glavne ideje i tokove unutar povijesti filozofije i društvenih znanosti evropskog svijeta, te nemaju uopće uvida u racionalne znanstvene stavove, bez imalo stida uskaču u diskusije i objašnjavaju društvene pojave iz svojih spornih ideoloških pozicija. Neznanje je moć! (G. Orwel) Već odavno filozofija nije ancilla theologiae ili sveštenika! Pritom, neobrazovani i ideološki zadrti govornici u javnosti nameću laži, neistine i privatne predrasude kao apsolutne istine. Planski se nameću sporni sadržaji i obmane tako da javnost postaje totalno pervertirana i zbunjena. Samo još nepopravljivi naivci pokušavaju ispraviti sve te laži! Tako je u Srbiji, u Hrvatskoj, u Crnoj Gori, ali i u Bosni! Vladari su pod svoju kontrolu stavili medije i kormilare propalim državnim sistemima na osnovama etničko-religijskih demagogija za koje se još uvijek lijepi osiromašeni narod. Potrebno je prisjetiti se F. Bacona, njegovog nezavršenog projekta Instauratio magna i borbe protiv idola (predrasuda, zabluda, iluzija, obmana) koje on naziva idola specus (zablude pećine), idola tribus (zablude plemena), idola fori (zablude trga) i idola theatri (iluzije tradicije). Ljudi su zarobljenici raznih zabluda i predrasuda (idola). U njima dominira neznanje i ropska svijest odavno naviknuta da služi gospodarima sa strane!

Neznalice i neodgovorni manipulatori, sujetni tamburaši etnopolitike, još uvijek uvjeravaju ljude da su nacije stvorene u srednjem vijeku i da se nacije mogu svesti na religijske grupe! Ali, šta znači kada se jedan narod svodi na religiju? Šta se dešava kada se stalno ponavlja “Bošnjaci su muslimani”, “Hrvati su katolici” ili “Srbi su pravoslavci”? Da li je moguće jedan cijeli narod svesti na religijsku svijest ili religijski identitet ili religijsku grupu? Postoje li i drugi atributi koji su važni za neki narod? Ova tendencija, prije svega, pokazuje da je jedna narodna grupa ili jedan kolektiv uhvaćen u religijsku mrežu preko koje ga se drži u nekoj metafizičkoj hipnozi neovisno od njegovog vjerovanja ili odnosa prema Bogu. Nužno je uz ovo napomenuti da nikada ne može biti upotrijebljen univerzalno-afirmativni sud ili univerzalni kvantifikator za jednu narodnu grupu po pitanju vjerovanja. Opravdano je reći da “nisu svi Bošnjaci vjernici”, da “nisu svi Hrvati vjernici”, da “nisu svi Srbi vjernici” ili da “nisu svi Crnogorci vjernici”, to jeste: samo neki su vjernici (muslimani, katolici, pravoslavci), jer ima ateista, agnostika ili indiferentista. Dakle, nije potpuno tačna tvrdnja “Bošnjaci su muslimani” – “Srbi su pravoslavci” ili “Hrvati su katolici”. Ko to određuje, zašto i na osnovu čega? Danas je prevaziđena predmoderna intencija da se narod, kao podanici nekog monarha, definira kroz religijske atribute. Ime Bošnjak nije supstitut za vjersku oznaku musliman ili, drugim riječima, ime Bošnjak ne može biti zamjena za ime musliman. To nije isti identitet! Ta dva imena označavaju dva različita stanja i dvije vrste identiteta – narodni i vjerski i ne smije ih se miješati. Riječ “Bošnjak” nije sinonim za “musliman”! Svi Srbi nisu pravoslavci!

Reduciranje na religijsku svijest. Svodeći narod ili narodnu društvenu grupu na religijsku svijest i nužno pripadanje jednoj religijskoj grupi, onemogućava se razvijanje političke svijesti koja nije religijska nego državljanska ili nacionalna (bosanska). Nametanje primarnosti religije i religijske svijesti znači potiskivanje političkog bića građanina koje mu treba osigurati oslobađanje od kolektivne stege kako bi postao slobodni individuum. On se stalno drži u ovisnosti od religijskog autoriteta i “oslobađa” se odgovornosti za vlastito pojedinačno djelovanje. U svakom kolektivnom okviru pojedinac je neslobodan i iskorištavan od “posjednika istine” i “posjednika vlasti”. Čovjek zarobljen u kolektivnu svijest (plemena, etnije, religijske grupe) politiku doživljava kao pripadanje kolektivu koji je uvijek iznad slobode i dostojanstva pojedinca. Pokazuje se da je religijska svijest osnova kolektivističkog modela društva i države, da je to, ustvari, tradicija balkanskih prostora koji još uvijek nisu iskušavali građanski model života i političkog poretka. Najveća je nesreća u našem dobu kada se cijela država pokušava podrediti religijskom identitetu, pa se onda pojavljuju ahistorijske formulacije “islamska država”, “kršćanska država”, “svetosavska država” i slično.

Zloupotreba religije za potrebe vladara ili cinizma vlasti i narodnjačke (kolektivističke) hegemonije stvorila je predstavu da politički život ljudi može biti organiziran samo na kolektivistički način pri čemu se pojedinac mora potčiniti kolektivu i njegovom vođi ili nestati! Zato narodnjačke stranke neprestano podsjećaju da je narod u opasnosti od “zapadnih ideja”, modernizacije, znanstveno-kritičke racionalnosti, kapitalizma, filma, umjetničkih ostvarenja, filozofskog mišljenja, građanske politike, drugačijih narodnih sadržaja, drugih naroda, drugačijih religija, nevjernika… U tome podlom govorenju bošnjaštvo se stalno reducira na muslimanstvo (srpstvo na svetosavlje, hrvatstvo na katolicizam) i time se narod ne može razvijati izvan okvira religijske svijesti i svešteničke dogme. Stalno svođenje naroda na religijsku grupu stvorilo je iracionalnu odsutnost duha i odvojenost od bitnih pitanja političkog poretka, države i vlasti. Tu nastupaju strašni rascjepi među intelektualnim, političkim, ekonomskim i religijskim elitama jednog naroda. Sveštenici više ne zastupaju riječ Boga, nego interese određene narodnjačke političke orijentacije! Tako se sveto i božansko podređuje etničko-ideološkom obliku društvenog djelovanja.

Sveštenička nadmenost. Opasna je ta sveštenička nadmenost koja se postavlja visoko iznad običnih ljudskih života i drži ih kao potčinjenu masu, jer navodno predstavlja volju i riječ Boga ili samu suštinu političke moći! Svešteničko držanje je postalo toliko nemoralno i nestvarno da je pretvoreno u shizofrenu hegemoniju nad ljudskim vjerovanjem. Sveštenici su stoljećima i stoljećima bili vlast ili uz vlast, “nakačeni” na državu, organizirali su predstave o svijetu, pokretali i vodili ratove protiv “nevjernika” ili drugačijih vjerovanja koja su proglašavana “heretičkim”, provodili su inkvizicijsko poništavanje ljudi u Evropi i pljačkanje imanja bogatih veleposjednika, proganjanje vještica, spaljivali javno ljude na lomačama, licemjerno zastupali moral jačega i moćnijeg…

Oni ne razlikuju povijesno trajanje, porijeklo, identitet i političku svijest ljudi, jer je religijskom logikom sve podređeno samo jednom mogućem modelu života i njegovom zastupniku kojem se pririče svetost. Iz toga slijede nastrane forme isključivosti, ograničenosti, progona i mržnje prema neidentičnom. To je ono strašno iskustvo Jevreja u Hitlerovom rajhu, definirano kao holokaust. Religija je nekada bila forma identificiranja kada je slika svijeta bila “feudalna”, određena neznanjem, kada je jedan vladar imao neograničenu moć i vlast i od sveštenika bio proglašavan Božijim zastupnikom na Zemlji – on je navodno ispunjavao volju Boga nad svojim podanicima. Taj model povijesno-društvenog poretka razdijelio je ljude prema religijskim predstavama koje su se sudarile od evropskog novovjekovlja sa znanstvenom slikom svijeta. Liberalna i republikanska nacionalna ideja je sklonila religiju s vrha države i dala joj adekvatno mjesto u sistemu ljudskog života. Cjelokupna sveštenička demagogija ogleda se u potcjenjivanju rezultata znanosti i dovođenju u pitanje demokratskog poretka, to jeste – u obezvrjeđivanju čovjeka kako racionalnog bića i podređivanju države kao finansijera religijskih organizacija. Naravno, sve ovo nema velike veze s prirodnim ljudskim vjerovanjem i zapitanošću pred tajnom života! Nisu svi imami, fratri ili popovi bili “sveštenici volje za moć”, niti oholi i nadmeni. Oni, nažalost, mogu biti često instrumentalizirani za potrebe raznih ideologija i vladarskih patologija. Tada govorimo o ciničkim zloupotrebama vjerovanja i religijskih institucija.

Sveštenici pokušavaju definirati naciju danas! Oni je zasnivaju na religiji i time ponovo stupaju na povijesnu scenu! Obmana je kontinuirana i prelijeva se jednom iz merkantilističkog odnosa prema Bogu do podrške etničko-religijskom projektu u drugom trenutku. U stalnoj tendenciji da zagospodare univerzalnim okvirom egzistencije, sveštenici isključivosti gurnuli su čovječanstvo u neviđena stradanja i zlodjela samo da bi se njihova volja ispunila. Iz njihovih zakulisnih radnji proizlaze najmoćnije teorije zavjere. Ljudi imaju pravo da budu slobodni u svojim vjerovanjima i uvjerenjima neovisno od dogmatiziranih istina sveštenika i opasnih inkvizicijskih postupaka.

Svaki pothvat oslobađanja od diktature jednoumlja, koja je zatočila život, počinje od pojedinačne ljudske svijesti i nosi se s dezavuiranjem nametnutih mitova, idola i velikih naracija. Te frizirane pripovijesti o porijeklu, slavnoj prošlosti ili narodnom kontinuitetu i na njih nazidano neznanje zapuštenih masa ljudi poremetile su cjelokupni sadržaj pojmova koje koristimo u svojim razumijevanjima društvenih grupa i njihovih identiteta. Da bi se razbilo idola fori i idola theatri treba ponavljati i ponavljati: Bosanac je nacionalna oznaka za sve građane Bosne i Hercegovine. On podrazumijeva državljanstvo Bosne, građanstvo Bosne, geografsku pripadnost Bosni, dokumente dobivene od Bosne, poštivanje zakona Bosne, odanost rodnoj zemlji bosanskoj, lojalnost Bosni kao svojoj jedinoj domovini, bosansku duhovnost i obrazovanost, javnopravni odnos prema državi Bosni i Hercegovini i sve tim redom. Nacija je primarno pitanje pravno-političkog određenja građanina i njegovog državljanskog identiteta. Nacija je slobodna zajednica ravnopravnih građana jedne internacionalno priznate države i ne treba se svesti na etniju ili narodnu grupu, religijsku ili kulturnu zajednicu, koje ostaju u polju kulturno-psihološkog identiteta.

Ovaj tekst posvetio sam mojoj učiteljici Ireni Bjelici (rođ. Lederer) koja je predano i strpljivo radila na uozbiljenju naših dječačkih snova, nadanja, umova i bezgranično vjerovala u nas! Od nje sam naučio latinično i ćirilično pismo, te starogrčki alfabet, poznavanje prirode i društva, račun…

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button