povijest

Senad Avdić: Kako su pravoslavna crkva i vladike porazili komunizam u BiH i otvorili put Karadžiću i SDS-u

SENAD AVDIĆ

Nedavni parlamentarni izbori u Crnoj Gori bili su odmjeravanje snage, mišića, moći i utjecaja između dva najmarkantnija, najmoćnija i najdugovječnija aktera javne i političke scene u toj zemlji: predsjednika države Mile Đukanovića i njegove Demokratske partije socijalista, sa jedne, i vladike Amfilohija Radovića sa svojim stranačko-političkim “stadom” i njegovim liderima, sa druge strane. Ovaj epski sraz dvojice rivala za koje se ne može reći da su “vječiti” okončao je neodlučeno, međutim je izborna matematika i njegova opsjenarska pregovaračka sugestivnost prelomila rezultat na stranu Amfilohija i njegovih. Đukanović i sada već pokojni mitropolit stari su znanci, jedno vrijeme bliski suradnici, angažirani na istim državnim, nacionalnim i duhovnim poslovima. Njihove karijere u Crnoj Gori vremenski koincidiraju, baš zato što su dugo vremena bili komplementarni njihovi strateški politički i nacionalni ciljevi i prioriteti. Svaki u svojoj zoni odgovornosti i nadležnosti, Amfilohije u sferi agresivnog pravoslavlja, a Đukanović na razini političkog sekularizma, bili su dio istog velikosrpskog paketa kojim je krajem 80-ih godina prošlog vijeka Slobodan Milošević sa “agendom” o dva oka u glavi  upregao Crnu Goru u funkciju svojih velikodržavnih, nacionalističkih operacija na razvalinama bivše zajedničke države. “Crna Gora je kopile koje se izleglo u Titovom Jajcu”, poznata crno-sarkasična doskočica Amfilohija Radovića koja je na lapidaran način sublimirala osnovni duh i poruke Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti (1986), kojim su AVNOJ i Ustav iz 1974. generirali sve srpske nevolje, stradanja, seobe i diobe. Dva je narativa socijalističke, federalne Crne Gore Amfilohije ustrijelio ovom otrovnom kletvom: prvi, da je Crna Gora postojala kao neovisna država prije i mimo svih Jugoslavija i, drugi, što je AVNOJ-evska Jugoslaviju sveo na slovo, nedodirljivi kumir pred kojima se treba klanjati.

Nije Amfilohije Radović jedini, pa čak ni najmoćniji autoritet među prijateljima i saveznicima sa kojima se Đukanović razišao gradeći modernu, nezavisnu Crnu Goru po vlastitoj autokratskoj mjeri. Mnogo veće su mu opasnosti prijetile nakon otkazivanja partnerstva, odnosno bespogovorne poslušnosti Slobodanu Miloševiću u posljednjim godinama njegove vladavine, kada srbijanski vožd istina jeste bio ranjen, ali nikako i bezopasan. I u najvažnijem “lokalnom derbiju” u kojem je sa političke pozornice trajno uklonio svog nekadašnjeg ratnog druga Momira Bulatovića, Milo je, također, imao razumijevanje i podršku Amfilohijevu. Razišao se mirno i “rastalio” pod povoljnim rezultatima Đukanović i sa Jugoslovenskom narodnom armijom, bez gubitaka u ljudstvu, tehnici i teritoriju. Gotovo je izvjesno da je u svim pobrojanim akcijama sa ciljem osamostaljenja Crne Gore, uključujući i referendum kojim je taj proces nepovratno (?) okončan, Đukanović imao neku vrstu prećutne suglasnosi ili tek simoboličkog, pasivnog negodovanja Srpske pravoslavne crkve i njenog naprikosnovenog poglavara Amfilohija – Riste Radovića.

GDJE JE “NAGRAJISAO” MILO?

Zbog njihove višegodišnje kohabitacije, mirnog nemiješanja u međusobne civilne, odnosno vjerske poslove, odnos dvojice crnogorskih titana nije nikada prešao granicu iza koje počinje konflikt, razlaz i otvoreni sukob. Kada je prije godinu dana Milo Đukanović krenuo u ustavno, državotvorno ozakonjavanje statusa Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, koje je podrazumijevalo civilnu kontrolu nad njenim materijalnom i financijskom autonomijom, malo je bilo onih koji su tvrdili, i to mogli dokazati, da je riječ o nepromišljenoj avanturi ili, govoreći jezikom antibirokratske revolucije, “olako obećanoj brzini”. Jasno je da autoritarni lideri poput Mile ne mogu dugo trpjeti binarni poredak i pristajati na model “jedna zemlje, a dva gospodara”, ali je krajnje neobjašnjivo kako je on, neponovljivi tehnolog vlasti, nepogrešivo proračunati vlastodržac, potcijenio Amfilohijevu pravoslavnu-vjerničku imperiju i smetnuo s uma kakvim je udarcem ona u kadru uzvratiti.

“Još niko nije pobijedio crkvu”, grmio je poput svetog Ilije Gromovnika  Amfilohije, danima i mjesecima predvodeći nepregledne kolone svojih pristalica koje su se na litijama, molebanima, vjerskim praznicima… mjesecima valjale ulicama i trgovima tražeći uskraćene slobode, navodno, a smjenu “bezbožne” vlasti, suštinski.

Đukanović i Amfilohije Radović su se, rekosmo, kao dio jedinstvene srbijanske  agenture ustoličili u Crnoj Gori gotovo istovremeno: početkom 1989. godine. I jedan i drugi imali su svaku vrstu podrške iz Beograda, političke, duhovne, vojne, obavještajne prirode u projektu “posrbljavanja” Crne Gore i vraćanja “duha svetosavskog  pravoslavlja” i povratak srpskim identitetskim korijenima. Taj je velikosrpski projekat u Crnoj Gori bio sveobuhvatan, precizan i nepogrešiv. Indikativno je, pored ostalog, tih godina bilo osnivanje “Grada teatra” u Budvi, navodne kulturne institucije s ambicijama za širenje umjetničkih sloboda, a suštinski plaforme za promociju srpskog velikodržavlja i bagatelisanja crnogorskog identiteta. Na čelu tog podmuklog projekta bio je Milorad Vučelić, porijeklom Crnogorac, tadašnji tobožnji nezavisni, antirežimski novinar, koji će sa početkom rata u BiH stati na čelo Miloševićeve smrtonosne medijske mašinerije, Radio-Televizije Srbije. On je tih godina bio čest gost u Sarajevu, gdje su mu domaćini bili ondašnji “slobodnomisleći” intelektualci i umjetnici, prije svih Emir Kusturica. Vučelić će mnogo godina kasnije biti označen kao aktivan i lojalan suradnik srbijanskih tajnih službi, efikasan instrument u rukama svog školskog druga Jovice Stanišića, a navodno je on bio taj koji je Kusturicu uveo u čarobni svijet srbijanskog hegemonističkog obavještajnog “undergraunda”. Njegov domaćin u Budvi bio je Svetozar Marović, koji će za te usluge kasnije biti nagrađen funkcijom predsjednika Srbije i Crne Gore, a doprinos “srpskoj stvari” nije mu zaboravljen ni danas kada ga Vučićeva vlast odbija izručiti Crnoj Gori gdje je osuđen zbog kriminala.

UDBA, CRKVA I MEDIJI, STUBOVI MEMORANDUMA

Boravio sam u Beogradu u predvečerje antibirokratske revolucije, orkestriranog udara na bivšu crnogorsku vlast, institucije i najuglednije pojedince i mogao sam  neposredno, iz Đukanovićeve blizine, gledati kako ga Miloševićeva vlast, mediji, obavještajna zajednica preuzimaju i usmjeravaju protiv njegovih političkih otaca, poput komunističkih “Đedova” Vidoja Žarkovića i Marka Orlandića, tadašnjih članova najužeg partijskog vrha Jugoslavije.

Na jednoj sjednici Centralnog komiteta SK Jugoslavije (gdje su godinama ranije Milu postavili oni koje je tako sladostrasno i temeljito srušio i pokopao nekoliko godina kasnije) Nijaz Duraković, iznerviran Đukanovićevim agresivnim držanjem leđa Slobodanu Miloševiću, nazvao ga je “zapjenušanim junošom”.

Nijaz Duraković je izabran za predsjednika bosanskohercegovačkih komunista  početom 1989. godine, uoči posljednjeg jugoslovenskog partijskog kongresa. Možda bi bilo zanimljivo ispričati, kad bismo imali vremena i prostora, kako je njegov izbor miniran godinu dana ranije, i ko je i zbog čega, suprotno svim prognozama i očekivanjima javnosti, umjesto njega za šefa Partije izabrao Abdulaha Mutapčića, dobrog “čovjeka i komunistu” i vrijednog privrednika iz Zenice, ali potpuno blijedog i nedoraslog za tu funkciju i u mnogo manje zahtjevnim vremenima. Na samom početku Durakovićevog mandata desio se “incident” koji će još dugo vremena obilježavati ne samo njegovu političku karijeru i sudbinu već i širi društveno-politički ambijent. U ljeto 1989., nekoliko nedjelja nakon svesrpskog okupljanja na Gazimestanu i zlokobnog govora Slobodana Miloševića, Srpska pravoslavna crkva najavila je održavanja velikog skupa u povodu obnove crkve u zaseoku Knežina na Romaniji. Iz medijskog tretmana tog vjerskog događaja i njegovih “odjeka i reagovanja” u svim dijelovima tadašnje Jugoslavije, bilo je jasno da je planirano da će se izaći iz okvira uobičajene vjerske manifestacije i da bi to okupljanje moglo prerasti u ozbiljno nacionalističko-politički skup po ugledu na antibirokratske mitinge u Vojvodini, Crnoj Gori, Kosovu, Beogradu. Profesionalni mitingaši iz Srbije gromoglasno su najavljivali svoj dolazak na Romaniju, mediji su prenosili euforiju koja je vladala “među vernicima” koji su sa nestrpljenjem čekali da dođu i “uveličaju obnavljanje pravoslavnog hrama”. Iako su vođe “događanja” naroda u Srbiji i ranije najavljivali dolazak svojih pristalica u Bosnu i Hercegovinu i svojevrsni izvoz (antibirokratske) revolucije, to se sve do tada nije desilo. Miroslav Šolević, vođa kosovskih mitingaša, najavljivao je veliki “miting istine” u Jajcu za 29. novembar 1988. godine, Dan Republike, ali su Ivan Brigić i Uglješa Uzelac, tadašnji članovi partijskog vrha Jugoslavije, upozorili Miloševića  (bio sam neposredni svjedok!) da bi to bilo igranje vatrom u BiH i tražili da zaustavi Šolevićeve horde i spriječi njihovu bahatu invaziju na Jajce. U isto vrijeme ta je Miloševićeva kaznena ekspedicija profesionalnih mitingaša pokušala isto izvesti u Ljubljani, pa kada je slovenačka vlast zabranila njihovo okupljanje, Milošević je uveo ekonomske sankcije Sloveniji, uz bojkot njenih roba i proizvoda!

Kako je u Srbiji rasla memorandumsko-antibirokratska retorika i konkretna praksa, tako su uloga Srpske pravoslavne crkve i njeno involviranje u političke procese bivali sve agresivniji i vidljiviji. Miloševićev velikosrpski populizam, u početku samo na Kosovu, a kasnije širom Srbije i SFRJ, pratile su “prigodne”  aktivnosti SPC-a, od kojih je najozbiljnija i najdugotrajnija bilo nošenje moštiju srednjevjekovnog srpskog vladara „cara Lazara“ širom zemlje, koje je podsjećalo na klerikalnu verziju rituala nošenja štafete mladosti. Mjesecima su mošti Lazareve bile na morbidnoj turneji po Bosni i Hercegovini, praćene crkvenim procesijama i obredima koji su privlačili brojne pravoslavne vjernike. Otvaranje i osvještenje  crkve na Romaniji planirano je kao vrhunac vjerskog i nacionalnog buđenja pravoslavnog naroda u BiH.

Mirko Đorđević, najpoznatiji srpski sociolog religije, vrsni poznavatelj i kritičar prilika u SPC-u, reagirajući svojedobno na zloupotrebu Njegoša od strane jednog visokog crkvenog velikodostojnika (vladike Irineja Bulovića), napisao je: “Ovako kako prosvećeni (vladika) čita Njegoša postupali su oni raspomamljeni mitingaši koji su na transparentima nosili stihove Njegoševe, hodajući za moštima koje su precizno obeležile maršrutu kojom će se kretati delovi dične JNA” (“Kišobran patrijarha Pavla / Kritika palanačkog uma”, 2010).

U takvoj općoj atmosferi unutar BiH, a osobito izvan nje, Nijaz Duraković saziva konferenciju za medije povodom najavljenog vjerskog skupa na Romaniji. “Miris tamjana se u posljednje vrijeme velikom brzinom širi Bosnom i Hercegovinom, prijeti da će nas sve pogušiti”, govori novinarima. Bio je ovo alarm za nesputani medijski linč na kojem su se srbijanski mediji bez ostatka u funkciji tamošnje vlasti već dokazali dvije godine ranije tokom bavljenja aferom “Agrokomerc” i pogromom nad komunističkim rukovodstvom tadašnje BiH. “Durakoviću smetaju  tamjan i Srbi” grmilo je sa naslovnih strana beogradskih novina, potjernice za liderom SDP-a svakodnevno su pisane i izgovarane sa državnih radio-televizijskih programa. Osude su, predvidljivo, uhodano i spontano stizale iz “baze”, nižih razina vlasti, radnih kolektiva, fakulteta, boračkih organizacija. Nešto prigušenije je bilo ogorčenje koje je artikulirano unutar Bosne i Hercegovine, još uvijek formalno jednopartijske zemlje, u kojoj je ipak već pustio korijen pelcer antibirokratskog nacionalizma. U sjećanju mi je ostao naslov koji je tih dana objavljen u “Oslobođenju” a koji je glasio: “Komunisti Osjeka najenergičnije osudili uvrede Nijaza Durakovića”. U tekstu je pak stajalo saopćenje, ne komunista hrvatskog grada, nego mjesne zajednice Osjek na Ilidži, ali je tadašnje uredništvo to propustilo naglasiti.

S KAČAVENDOM RAZGOVORA NEMA I SLIKANJE NE DA 

Nijaz Duraković mi je tih dana govorio kako je iskreno i ozbiljno zabrinut zbog održavanja vjerskog skupa na Romaniji i eventualnih reperkusija koje bi mogao imati po međunacionalne odnose u Bosni i Hercegovini. Sumnje u časne i isključivo vjerske namjere organizatora tog skupa pojačavala je kod njega činjenica da je na čelo cijele te vjerske parade postavljen vladika Tuzlansko-zvornički  Vasilije Kačavenda, a da je u stranu skrajnut vladika Dabro-bosanski Vladislav Mitrović na čijoj se teritoriji nalazila crkva na Knežini. “Ovaj Kačavenda je opasan i agresivan nacionalista”, govorio je Nijaz za vladiku o kojem se do tada znalo malo ili nimalo. Ne sumnjam da je saznanja o Kačavendi imao od policijsko-obavještajnog aparata koji se, to ću kasnije saznati, dugo i temeljito bavio njime. Za razliku od Kačavende, dugogodišnji vladika Vladislav Mitrović je važio za umjerenog, koncilijantnog sveštenika poštovanog u najširoj javnosti. Svoju privrženost Bosni i Hercegovini vladika Mitrović je pokazao kada je u Srbiji neposredno pred smrt, na početku rata, tražio da mu se posmrtnu ostaci, čim se za to steknu uvjeti, prenesu u Sabornu crkvu u Sarajevu.

Krajem jula 1989. godine, dan prije održavanja proslave otvaranja tamošnje crkve, bila je subota, sa fotografom Milomirom Kovačevićem Srašnim sam otišao na Knežinu. Prethodno sam dogovorio razgovor sa vladikom Vasilijem Kačavendom koji je glatko pristao, možda i zato što sam rekao da radim priču o otvaranju crkve za magazin “Start” iz Hrvatske, a ne za bosanske medije. Sjedili smo u kasno ljetno popodne ispred lijepe i skladne crkve, na kojoj su radnici još radili vanjske radove, još skele nisu bile uklonjene. Kačavenda me ponudio rakijicom, objašnjavao mi istorijat i značaj ovog pravoslavnog objekta za vjernike romanijskog kraja. Na pitanje kako je njega zapala čast da vodi cijelu proslavu, odgovorio je da o tome odlučuje Sveti sinod SPC-a. Na prostranoj ledini ispred crkve već se bilo nakupilo nekoliko desetina hodočasnika pristiglih automobilima, uglavnom vojvođanskih tablica. “Očekujemo sutra nekoliko desetina hiljada vjernika iz cijele Jugoslavije”, najavio je vladika. Pitao sam ga da li je svjestan da ovakvo okupljanje izaziva strah i zebnju kod drugih naroda i vjernika u BiH, on je rekao da za to nema nikakvog razloga, pa još objasnio kako su posljednjih mjeseci u obnovi crkve pomagale i komšije muslimani iz okolnih romanijskih sela. Kačavenda je, dok smo sjedili, leđima bio okrenut prema crkvi, a ja bih povremeno preko njega gledao momka koji je na merdevinama dugačkim valjda desetak metara nešto kuckao na krovu crkve. U jednom trenutku su se merdevine snažno zanjihale i čovjek je s ogromne visine poletio i stropoštao se na ledinu nekoliko metara od nas. Pad je bio strašan, a njegov vrisak prolamao se Romanijom. Potrčali smo prema nesretnom čovjeku koji se previjao od bolova, a Kačavenda je upitao Milomira Strašnog da nije slučajno uslikao pad mladića sa vrha crkve. “Jesam”, priznao je Strašni. “Hoćeš li sam izvući film iz aparata ili da to neko drugi uradi”, priprijetio je vladika dok su se oko nas sakupljali oni mitingaši iz Vojvodine. Strašni je rekao da će on to uraditi. Ta se slika ne zaboravlja, ona mi je u godinama koje su uslijedile, krvavim, mračnim, zločinačkim više govorila o vladiki Kačavendi nego njegovi ratnohuškački govori, druženje sa ratnim zločincima, zlostavljanja dječaka, bogaćenje na krvi i stradanju: njegove luciferske, zakrvavljene oči dok gledaju u fotografa u strahu da je zabilježio nesreću jednog čovjeka koji je majstorisao na crkvi.

Da, naravno, polomljenom radniku, za kojeg smo sa radošću ustanovili da je živ, vladika Kačavenda nije se udostojio ni prići, samo je kazao momcima iz svog osiguranja da ga potrpaju u auto i odvezu u bolnicu. Narednog dana sam ga vidio ispred crkve, imao je ruku u gipsu i na jedvite jade se kretao kroz masu okupljenih vjernika – mitingaša.

Narednog jutra smo se fotograf Strašni i ja jedva uspjeli u automobilu probiti do crkve na Romaniji. U Sarajevu su na svakom koraku stajale policijske patrole. Neke od grupa koje su stizale iz Srbije najavljivale su da će prije odlaska na svečanost u Knežini “prošetati srpskim Sarajevom i popiti kafu na Baščaršiji”. U gradu se pričalo da su im građani starog dijela grada priredili nedomaćinski doček. Kasnije ću saznati da su tokom noći i jutra kolone vozila koja su dolazile sa juga, Crne Gore i Hercegovine, preusmjeravane da na putu za Romaniju zaobiđu Sarajevo, kako bi se izbjegli vjerovatni incidenti na gradskim ulicama. Manji incidenti su zabilježeni u Višegradu, gdje su lokalni Muslimani, navodno pod komandom Murata Šabanovića, kamenovali jedan autobus sa putnicima iz Srbije.

IDE ŠEŠELJ PREKO ROMANIJE

Organizatori i srbijanski mediji su tvrdili da se tog ljetnog dana na Knežini okupilo preko 120 hiljada vjernika. Ja sam u reportaži za “Start” više vjerovao policijskim tvdnjama da je otvaranju nazočilo 30-ak hiljada ljudi. Cijeli događaj bio je vrela zvučno-slikovna mješavina vjersko-patriotskog kiča i vašarsko-estradne raspojasanosti. Sa jedne strane ledine bile su izložene slike Milića od Mačve, sa religijsko-biblijskim motivima, na drugoj strani je treštala muzika, razdrljeni muškarci su krkali meso i kitili pjevaljke. Pravoslavni sveštenici su držali dugačke molitve i govore, ali njihove riječi su se teško probijale kroz posvemašnju gungulu, ciku i vrisku. Među gostima koji su se okupili od izložbe Milića od Mačve sam vidio Momu Kapora kako nešto objašnjava grupi ljudi.  Sreo sam Nikolu Poplašena, profesora i svog dobrog poznanika, za kojeg nisam ni sad siguran da li je tada još bio zaposlenik Marksističkom centra Saveza komunista Sarajevo. Bio je tu i njegov kasniji šef u Radikalnoj stranci Vojislav Šešelj. Kasnije sam saznao da je na Romaniju stigao kao opunomoćenik četničkog vojvode popa Momčila Đujića, iz Amerike, koji mu je dodijelio titulu vojvode i ovlastio ga da toga dana, na Romaniji, isto priznanje uruči kome on procijeni da je zaslužio nositi čin vojvode. Romanijom su se među svojim huliganima šepurili vođe mitingaša sa Kosova Polja i iz Stare Pazove.

Od jednog mještanina koji je sa sigurne distance posmatrao taj nesvakidašnji događaj čuo sam i odmah pribilježio sljedeće: “E, moj brate, pogledaj ti ovaj cirkus, sa popovima, četnicima… A na današnji dan, 27. juli ovdje se godinama proslavljao Dan ustanka naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, pjevalo se, igralo, bila je većina ovih ljudi koja sad ljubi ruke popovima, samo što su tad ljubili ruke Milanku Renovici i generalima…”.

Godinu dana kasnije, u ljeto 1990. godine, u Sarajevu je osnovana Srpska demokratska stranka. U prvim redovima sjedili su ljudi (s izuzetkom Alije Izetbegovića i Muhameda Filipovića) koje sam gledao na derneku kojeg je sazvao vladika Kačavenda na  Romaniji.

Bio je u pravu pokojni Amfilohije Radović kada je poručio “bezbožniku” Mili Đukanoviću da “niko ne može pobijediti crkvu”. A bio je valjda u pravu i vladika Grigorije kada je, nakon teške kalvarije koju je prošao, teško optužio pravoslavne svećenike tvrdeći “da je većina vladika radila i radi za državnu bezbjednost”. Ima jedna ratna zgoda koju sam čuo od dobro upućenih izvora u ratna dešavanja na Palama. Došao negdje tokom rata vladika Kačavenda na Pale pa zatražio da obiđe i blagoslovi vojnike Vojske RS na položajima i rovovima. Zadesio se tu i tadašnji ministar policije RS, koji je prije rata “pokrivao” Kačavendu i snimao kako ovaj “otkriva” pravoslavnu nejač, slatke male đakončiće, i bludniči nad njima. Uznemireni ministar je rekao: “Neka on obilazi vojnike dokle hoće, ali nek se ne približava mojim policajcima, znam ja šta će on njima predložiti i kako će ih blagosloviti; gledao sam ja to uživo i na snimcima.”

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close