kniževnostkultura

SEMEZDIN MEHMEDINOVIĆ ‘Amerika me sistematski kvarila blagostanjem’

Ja sam se odupirao koliko sam mogao. Ali sam s drugog kontinenta mogao pogledati svoj svijet i dobiti jasniju sliku sebe. A mogla je to biti bilo koja druga zemlja na svijetu

Karmela Devčić

Netom izašlo “Ovo vrijeme sada” (Fraktura) Semezdin Mehmedinović objavljuje kao pisac koji ovaj put o Sarajevu piše iz Sarajeva, a Ameriku sad promatra iz Bosne. Promijenio je perspektivu. Ima tome skoro godinu dana da se nakon više od 24 godine života u SAD-u vratio. Onima kojima je radost čitati Mehmedinovićeve priče mnogošto iz ove zbirke bit će poznato, dio je objavljivan na portalu Žurnal.

“Ovo vrijeme sada” zapisi su u kojima uglavnom bilježi prošlost od koje je nekim formativno bitnim dijelom građena i sadašnjost. U pričama su fragmenti, gotovo vizualni, izvlači ljude, poneku rečenicu, gestu, upečatljiv trenutak, pa od sjećanja na njih gradi ono od čega je zbirka dalje napravljena.

Možda Mehmedinović, hrvajući se sa zaboravom, a zaboravom se puno bavi, možda i ne pamti puno, ali pamti njemu bitno, ono što ga asocijativno vraća dalje od te jedne rečenice i prepoznatljiva mu mirisa stubišta zgrade u kojoj je živio. Pamti, svjesno ili podsvjesno, ono što izvlači prošlošću probuđene sentimente iz kojih, ako već i nije čvrstih faktografskih sjećanja, negdje i nekako, tankoćutnim uočavanjem onoga što je na prvu ruku manje vidljivo i discipliniranim notiranjem naposljetku nastaju te njegove priče.

Ima pisaca koji su izgradili opuse na vlastitim sjećanjima, sjećanja su im u najmanju ruku masivan skelet na koji su onda gradili dalje gotovo sve što pišu. Jednom mi je Cees Nooteboom ponešto utučeno pričao kako je oduvijek patio od slabe memorije, da od mladosti sve zaboravlja. Kako vi stojite sa sjećanjima? Koliko su vam sjećanja bitna za vašu književnost, za pisanje? Ljute li vas katkad sjećanja ili njihova slabašnost, nemogućnost da rekonstruirate prošlost?

– Opsjeda me tema zaborava. Ja sam o ovome događaju već govorio, a nije mi mrsko ponavljati ga: prije dvadeset godina dobio sam kaznu za prekoračenje brzine. Kazna je stigla u pošti, jedan list papira na kojem me policija obavještava o satu, danu i mjestu prekoračenja brzine, na papiru je bila i fotografija auta na cesti… I gledajući u taj papir shvatio sam da ne mogu prepoznati ulicu na kojoj je moj auto snimljen dvije sedmice ranije, ali me uznemirilo kad sam shvatio da se iz tog dana ne sjećam zapravo ni jednog trenutka. I onda, misleći o tome, shvatio sam da je većina naših dana takva – iz njih se ničega ne sjećamo.

Dakle, zaborav i sjećanje su u mome pisanju najvažnije teme. Imam strah od zaborava, iako sam svjestan nekih njegovih ljekovitih osobina. Razvio sam metode arhiviranja važnih događaja iz svoje prošlosti, imam neke podsjetnike koji mi pomažu. Mi inače prošlost pogrešno doživljavamo kao dovršeno i nepromjenjivo vrijeme. U stvarnosti, to je aktivno vrijeme ne naprosto zato što je ono u našem sjećanju koje samo prolazi stalne mijene, nego zbog toga što u njemu ima nepoznanica, mnogo je događaja iz prošlosti koje otkrijemo s velikim vremenskim zakašnjenjem. Ti događaji naknadno utiču na naš život, mijenjaju ga.

Prošlost nije dovršen proces, i u književnosti to je prostor velike slobode… Nama je sjećanje najčešće teret, problematično je. I mi opisujemo svoja sjećanja iz potrebe da priča jednom nakon što je ispričana bude ostavljena u prošlosti. Pisanje nije niti treba biti dokumentiranje prošlosti. Pisanje je proces oslobađanja od prošlosti.

Razvili ste metode arhiviranja važnih događaja iz vlastite prošlosti, imate neke podsjetnike koji vam pomažu. Kakve su to metode, kako prevariti zaborav?

– Nemam ja ambiciju varanja zaborava… Ja sam studirao bibliotekarstvo. Istina, nikad mi to nije služilo kao profesija za preživljavanje, ali neka znanja o arhivu su mi koristila. I naravno, iskustvo pisanja dnevnih zabilješki koje naknadno bivaju korisni podsjetnici. Možda i zbog toga moje knjige, u formalnom smislu, imaju i elemente dnevnika.

Na naslovnici knjige je gumica s razglednice slovenskom pjesniku, vašem prijatelju, pokojnom Alešu Debeljaku. Zašto gumica?

– Volio bih da čitaoci značenje ove nacrtane gumice na omotnici traže u tekstovima u knjizi, posebno u onim koji su ispisani ispod tih razglednica za Aleša Debeljaka, i ne samo u onom tekstu koji prati crtež gumice… To je povezano s mojim doživljajem gubitka. Vrlo teško ga podnosim. I zbog toga kao dijete bježim u prošlost da bih izbjegao ono što će doći. Iluzija moga brisanja sastoji se u tome da u tekstu nastojim stvoriti stanje neprestanog sadašnjeg vremena.

U Washingtonu ste, slučajno, naletjeti na Garcíju Márqueza. Zatekli ste se s njime u istom restoranu, doduše ne u istom društvu. Kolumbijca je tamo osim vas prepoznao jedino još češki konobar. Tad su, sredinom 1990-ih, u Europi, pogotovo istočnoj, pisci još uvijek bili važni. Što se po tom pitanju promijenilo?

– U prvim godinama moga života u Americi obraćao sam pažnju na te razlike… U javnom životu pisci su tamo sasvim marginalizirani, potpuno suprotno onome što je bila, recimo, naša stvarnost. Piscima se kod nas možda i nezasluženo poklanjala prevelika javna pozornost, pitalo ih se za mišljenje o svemu od kulture i sporta do politike… Meni je ta kulturna razlika između našeg i zapadnog svijeta tada bila zanimljiva, s tim što sam vrlo brzo otkrio prednosti anonimnosti.

Piscu je najbolje u samoći, onda kad je upućen samo na svoj tekst, sve izvan toga je potencijalni izvor glavobolje i nevolja. Sada je u cijelome svijetu književnost potpuno marginalizirana. Još više to dolazi do izražaja otkako su na vlast došli ovi populisti. Trump rado ponavlja rečenicu: “Ja volim neobrazovane!” Svijet u kojem mi sada živimo je trijumf neobrazovanih.

Za Lászla Krasznahorkaija, pričajući o druženju s njime, kažete: “On umije da se čudi”. Sve gleda drugim očima, kao da je na Zemlju stigao iz druge galaksije. Zvuči kao dobra karakteristika za nekoga kome je posao da izmišlja priče. Koja je osobina, općenito, bitna za pisca? Koju biste vi crtu, recimo, voljeli imati a nemate, a koja bi vam pomogla u pisanju?

– Ne znam. To je meni neka velika tajna, potpuno unikatno čitalačko iskustvo. Ja imam fascinaciju piscem Krasznahorkaijem, ali na osnovu parcijalnog čitanja njegovih knjiga, jer nijednu nisam uspio pročitati do kraja. Ono što sam pročitao meni je uvjerljivo. Mislim da se ritam njegove mađarske rečenice i moje disanje naprosto ne slažu, pa se brzo umorim čitajući.

Nemam problem sa čuđenjem. Moj problem je disciplina. Postoje pisci koji imaju dar da se u toku jednog dana prebacuju u različite registre stvarnosti, da pišu naporedo dva ili više rukopisa. Meni to ne polazi za rukom. Ranije sam za to krivio nedostatak vremena, ali sada kad u danu imam dvadeset i četiri sata za sebe, vidim da ne mogu istovremeno raditi na tri različite priče. A volio bih da mogu.

Vratili ste se živjeti u Sarajevo. Jeste li se, kako vi to pišete, uspjeli i “nakalemiti u Sarajevu”?

– Mislim da sam se već navikao. I da mi sada prija u Sarajevu. Nije u pitanju samo moje privikavanje na grad, nego je trebalo da i ja budem prihvaćen ovdje. Nakon toliko godina bilo je nervoze i s jedne i s druge strane. Ovaj grad i ja međusobno smo se zaboravili, pa smo pokazivali svoje ožiljke iz prošlosti da se prepoznamo.

Mislim da je u ovoj mojoj knjizi taj završni dio koji se bavi povratkom u Sarajevo važan. Meni je najbitniji. Tema odlaska je u književnosti česta, migrantska priča ima tragiku koju priče povratka nemaju. I zbog toga je povratak, čini mi se, zahtjevniji za opisati. Homerov Odisej kad se vrati na Itaku on je potpuni stranac, prepoznat je tek po ožiljku na koljenu. Ja mislim da je to tako, nas na kraju otkrivaju naši ožiljci. Imam dojam da sam proteklih mjeseci još jednom prošao kroz osamdesete i rane devedesete kad sam živio ovdje, sve se to intenzivno vratilo u mome sjećanju.

Što je s knjigama koje ste preko Atlantika kupovali 25 godina? Gdje su danas?

– U knjizi sam opisao putovanje s jednog kraja američkog kontinenta na drugi, iz Washingtona do Flagstafa u Arizoni. Naime, u novembru prošle godine iznajmio sam kamion da bih te svoje knjige prevezao u jedno skladište u kojem su sada. Te knjige su sav moj posjed. Jednom kad prorade aerodromi, ako ovaj svijet uspije da se vrati u normalnost, otputovat ću nazad da vidim šta da radim s knjigama.

Upravo danas sam dovršio radove u svojoj sobi, tako što sam preko cijelog zida instalirao nove police… To zapravo nisu nove police, ali kao da su pravljene za moj zid. Prethodni vlasnici su potomci jedne historijske ličnosti sudbinski vezane za Sarajevo, a ona se zvala Pauline Irby. Oni koji nešto znaju o Sarajevu, znaju i ko je bila Miss Irby. Nakon nekog vremena provedenog u Sarajevu, oni napuštaju grad i oslobađaju se kućnog namještaja. I tako je, eto, ova polica dospjela u moju sobu. I to sada doživljavam kao nagovor da one knjige iz Amerike počnem polako seliti ovamo…

U Washingtonu ste radili za njemačku televiziju. Prije toga za Reuters, Glas Amerike. U Sarajevu ste bili novinar. No, kažete da se nikad niste “poistovjetili s novinarskim zanimanjem”, da ste se “ujutro nerado vozili na posao”? Što vam je to u novinarstvu (bilo) mrsko?

– Pa ne znam odakle da krenem. Imam beskonačan spisak prigovora. Ja mislim da je novinarstvo važno i odgovorno zanimanje, ali se i za to, kao i za svaki drugi posao, trebaš roditi. Hoću reći trebaš imati neke pretpostavke da se time baviš. Treba imati dar da hladnokrvno gledaš zlo u svijetu, tako da tome ne pristupaš emotivno, već hladne glave, i da prenosiš informaciju bez izricanja vlastitog suda. Mislim, ja sam skoro četiri godine morao slušati svaki govor Donalda Trumpa. I onda sam odustao. Borges kaže, a citiram to po sjećanju, da čovjek može poluditi ako svakodnevno gleda u mapu Mađarske. Ja sam svjesno odustao, i mislim da sam se spasio u zadnjem trenutku. A možda i nisam.

Čemu vas je Amerika, ponajviše, naučila? Što ste od nje uzeli, iz nje ponijeli?

– Mene je Amerika sistematski kvarila i korumpirala blagostanjem. A ja sam se odupirao koliko sam mogao. Ali sam s drugog kontinenta mogao pogledati svoj svijet i dobiti jasniju sliku sebe. Mogla je to biti bilo koja druga zemlja na svijetu, dragocjeno je svoj svijet vidjeti iz drugog jezika… Nešto sam o tome pisao u ovoj knjizi, pozivajući se na ono što Czesław Miłosz zove “nove oči”, koje piscu pomažu da vidi razliku između dva svoja svijeta. Pomoglo mi je da jasnije vidim svoju mjeru.

U bilješci o autoru, na kraju knjige, stoji “Od 1996. do 2019. živio je u Sjedinjenim Američkim Državama, sada piše u Sarajevu.” Pišete li sada drugačije, negoli za godina iseljenja? Što vam je povratak u tom smislu donio?

– Pišem više nego ranije, vjerovatno i drukčije. Vratio sam se u jezik, to je donijelo neko novo samopouzdanje. Počeo sam pisati za sarajevski portal Žurnal, to me je na neki način vratilo u stanje iz devedesetih, dok sam bio ovdje i objavljivao u tadašnjim Danima, samo što danas više nemam iluzija o značaju našega pisanja. Sada je to pisanje za vlastito zadovoljstvo, ali je istovremeno i obračun sa samim sobom.

Pisac ste, ali imate – strah od izmišljanja. „Kako starim, sve više volim ono što je nedovršeno. Slike koje nisu završene, nedopisane knjige. I sve sam manje sklon onome što već u sebi ima i svoj kraj.“ Zašto vas plaši izvjesnost? Jesu li vam kao i na papiru, možda i u životu, draže one priče koje imaju otvoren, nezavršen kraj?

Volim nedovršene priče, otvorenog kraja, jer traže da i sam u njima učestvujem, da imaginiram onaj dio koji nedostaje. Znam da većina čitalaca ima potrebu za konkretnim odgovorima. Razumijem to, oni ne vole otvoreni kraj u priči jer im se čini da je nešto od njih sakriveno, njihovo je očekivanje iznevjereno i doživljavaju to kao obmanu. Ali ja sam u onoj životnoj dobi kad više nemam potrebe za odgovorima. A možda me odgovori i plaše…

Život je skladište pogrešnih pretpostavki, zaključujete negdje u zbirci. Ove godine vam je okruglih 60. Od kojih ste, nekad vam bitnih, a danas, mislite pogrešnih pretpostavki u međuvremenu odustali?

E to bi, bojim se, bio podugačak spisak… Većina naših pretpostavki u vremenu bude iznevjereno. Recimo da postupno odustajem od ljudi.

Zašto odustajete od ljudi?

Zato što sam za ljude uglavnom vezivao pogrešne pretpostavke. Pogrešna je pretpostavka da, okružujući se ljudima, umanjujemo vlastitu samoću. To je sve.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close