historija-i-kulturapozorište

Selma Alispahić o antifašističkoj ideji “Ay, Carmele”: Ljudi nisu naučili lekcije iz prošlosti

Iman Sporišević

Predstava “Ay, Carmela” će 9. maja postati dio stalne postavke Otvorenog depoa Historijskog muzeja BiH. Tim povodom je glumica Selma Alispahić za Klix.ba govorila o značaju ove predstave, koja je jedna od najdugovječnijih u našoj zemlji.

“Ay, Carmela” je nastala prema tekstu Josea Sanchisa Sinisterra, a režirao je Robert Raponja. Govori o Španskom građanskom ratu i buntu umjetnika, odnosno zdravorazumnih ljudi prema divljanju fašizma. Selma Alispahić i Dragan Jovičić su glumili ljubavni i glumački par (Carmelu i Paulina), koji je bio primoran odigrati predstavu vojnicima za koje su znali da će naredno jutro biti streljani. Predstava je premijerno odigrana 1999. godine u Sarajevskom ratnom teatru. Gustaveta je glumila Meida Šupuk, koju je kasnije zamijenio Jasenko Pašić.

“Od početka smo osjećali da smo napravili nešto posebno, ali nismo ni mogli naslutiti da će predstava postići takav uspjeh, da će toliko značiti ljudima i da će živjeti tolike godine. Radost igre je postojala u početku i ta radost se zadržala do kraja, nikada nismo posustali u namjeri da držimo predstavu na najvišem profesionalnom nivou i to je publika prepoznala i ostala je vjerna predstavi upravo zbog te istine i ljubavi s kojom smo je igrali”, započela je Alispahić naš razgovor.

Ideja koju nosi “Ay, Carmela” je naročito aktuelna u ovom trenutku. Glumica je često govorila da bi bila najsretnija da predstava sve vrijeme nije bila toliko aktuelna i da se ta njena aktuelnost nije s godinama obnavljala. Smatra da bi bila najsretnija da je fašizam pobijeđen i da više nemamo potrebe govoriti o tome.

“Stvarnost nas pobija i zbog toga je ta borba još važnija. Ljudi očito nisu naučili lekcije iz prošlosti. Nezamislivo mi je da umjetnik nema potrebu da digne svoj glas protiv svakog zla i svakog ugrožavanja ljudskih sloboda i čovjekovog prava na život. Umjetnost mora da se bori za život i da se svakom zlu suprotstavi dobrotom, da podstiče ljude na individualne geste jer svaka promjena počinje od pojedinca, kao što je to u predstavi ‘Ay, Carmela’ jasno pokazano”, navela je.

Foto: SARTR
Foto: SARTR

Na pitanje da li primarni zadatak umjetnika treba biti borba protiv fašizma odgovorila je:

“Što se tiče onih umjetnika koji se ne žele baviti ovim pitanjima, mogu samo reći da svako pravi svoje izbore kako u životu, tako i u umjetnosti. Jedino što ne podnosim je ova poplava ‘salonskih’ ljevičara i tzv. boraca za sve i svašta dok su kamere upaljene i mikrofoni pred njima, a kad se sve pogasi u njima se počinju javljati latentni fašisti zainteresirani samo za svoje lične interese. E tu smo već u opasnosti, kako u životu, tako i u umjetnosti.”

Izvedba “Ay, Carmele” se nije značajno mijenjala od 1999. do 2020. godine, kada je, nažalost, zadnji put izvedena. Kvalitet i strast Alispahić i Jovičića prema njihovoj profesiji zadržala se do samog kraja.

“Ništa nismo mijenjali, osim što smo predstavu obogaćivali nekim sitnim gestama i detaljima, koje smo vjerovatno samo mi znali prepoznati. Čak je fascinantno i to da se trajanje predstave od premijere do zadnjeg izvođenja nije mijenjalo, nekad minut – dvije u zavisnosti od trenutka i publike. Dakle, ostarili smo sa predstavom, ali tempo i strast s kojom smo je igrali nikad se nije mijenjala”, objasnila je.

Značaj “Ay, Carmele” ogleda se i u tome što su je svi rado gledali. Alispahić smatra da je jedan od fenomena ove predstave upravo to što je jednako emotivno angažovala i mlađu i zreliju publiku.

“Našim najvećim uspjehom upravo to što smo obrazovali u teatarskom, ali i u etičkom smislu generacije i generacije mladih ljudi. Mladi ljudi žive u beznađu i to ne onom koji oni osjećaju nego koje im stariji nameću svojim frustracijama i brigama u kojima žive i u ovoj predstavi su mladi ljudi prepoznavali nadu da svaki čovjek ima moć da uzme život u svoje ruke i da ga živi s određenom idejom. Stariji su opet vidjeli sebe u mladosti i vratili neku vjeru da ideje za koje su oni živjeli nisu izgubljene”, ispričala je.

Foto: SARTR
Foto: SARTR

Jovičić je preminuo 6. novembra 2020. godine. Njegov odlazak nije nije tragičan samo za teatarsku scenu, već i za čitavo bh. društvo. Alispahić je kazala da će ga najviše pamtiti po njegovoj ljudskosti.

“To je na kraju najvažnije i najvrednije što možemo ostaviti iza sebe. On je ostavio okean ljudskosti iza sebe. Pored svih uloga koje je igrao, on je najprije bio dobar čovjek, a onda za mene najbolji kolega i najbolji prijatelj. Neponovljiv. Jedinstven. Moj drug Dragan”, rekla je.

U toku je snimanje dokumentarnog filma o “Ay, Carmeli”. Nema opterećenja bilo kakvim terminima, ali bi Alispahić i njen kolega Jasenko Pašić voljeli da ga završe krajem ove godine. Glumica je otkrila i kako je tekao proces rada na postavci posvećenoj ovoj kultnoj predstavi u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine. Podsjećamo, “Ay, Carmela” će 9. maja postati dio stalne postavke Otvorenog depoa Historijskog muzeja. Možete je pogledati od 20 sati.

“Zahvalna sam direktorici Historijskog muzeja Elmi Hašimbegović što je odmah reagovala na ideju i imala viziju da priču ‘Ay, Carmele’ poveže s razvojem postavke u budućnosti koja se tiče Španskog građanskog rata i naših ljudi koji su učestvovali u Internacionalim brigadama. Čedo Kapor, jedan od učesnika, je čak gledao ‘Ay, Carmelu’ i družio se s piscem ‘Ay, Carmele’ Joseom Sanchisom Sinisterrom prilikom njegove posjete Sarajevu. Postavka sadrži video materijal, posjetioci će moći vidjeti i snimak predstave ukoliko žele, izbor fotografija, isječke iz novina i još neke dijelove iz života predstave ‘Ay, Carmela’. Predstava dobija svoj novi dom u kojem se nadam da će biti čuvana onako kako su je svi uposlenici Sarajevskog ratnog teatra čuvali godinama, na čemu sam svima beskrajno zahvalna”, navela je.

Inače, ponosna je na sve što je do sada uradila u ovoj godini. Ostvarila je ulogu u predstavi “Rechnitz – Anđeo uništenja”, nastaloj prema tekstu Elfriede Jelinek i u režiji austrijske rediteljice Sabine Mitterecker. Naravno, u planu ima još zanimljivih projekata.

“Nastavljam raditi na filmu ‘Ay Carmela’, to mi je sada u fokusu. Krajem godine ću vjerovatno raditi na novoj predstavi u SARTR-u. U međuvremenu imam pozive za nekoliko naučnih konferencija u Evropi. Nadam se da ću svoju sljedeću knjigu pripremiti za štampu i još nekoliko lijepih stvari me čeka. Sve su to planovi koji su važni i nevažni, najvažnije je ostati u dobrom zdravlju i dobrom duhu u svijetu koji nam razvlači pamet, uništava zdravlje, lomi duh, otuđuje nas, zagađuje zrak i vodu, utjeruje strah u kosti… Zbog toga je važno stalno se podsjećati na završnu pjesmu ‘Ay, Carmele’ i stihove ‘Još nas samo ljubav čuva…'”, zaključila je Alispahić.

Izvor

Related Articles

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Back to top button
%d bloggers like this: