religija

Šejh Zakir Bektić Sufiski prvak iz Sarajevo

ejh Zakir Bektić

Rođen je 1933. godine u Sarajevu, za svoga života stjecao je nafaku baveći se bravarskim i mehaničarskim zanatom, kao i poslom šofera, da bi na kraju bio penzionisan kao šef transporta u preduzeću u kome je radio. Bio je šejh kadijriskog, rifaijskog i bedevijskog tarikata.
Njegov prvi učitelj koji ga je uveo u tarikat bio je kadirijski šejh Mehmed ef. Kelerdžić pred kojim je položio bejat (prisegu) 1964. g. a sam Mehmed ef. je bio halifa šejh Kadri ef. iz Mitrovice.
Nakon preseljenja ove dvojice ustaza šejh Zakir-baba se druži i uči od Adem – bega ef. Karadžozovića i to druženje traje jedanaest godina.
1969. g. Fahri ef. Ilijasi iz Đakovice daje muizun (dozvolu) za vođenje zikra i ovlašćuje ga za davanje derviških virdova.
Prvu halku okuplja i zikir vodi u privatnoj kući Ahmed Šehbajraktarevića da bi 1972. obnovio oronulu hadži-Timurhanovu džamiju na Čeljigovićima i uz nju izgradio tekiju i tu nastavio sa svojim aktivnostima. 1988. godine na poziv tamošnjih šejhova odlazi u Siriju u grad Halep i tamo dobija izun (dozvolu) za upućivanje u kadirijski, rifaijski i bedevijski usul.
Šejh Zakir-baba je preselio na bolji svijet u mubarek petak 25.novembra 2005. godine.
Nakon njegovog preseljenja ostale su njegove četri medžlis halke u Sarajevu sa tekijama u naseljima: Čeljigovići, Aneks i Kovaći kao i tekije u Pazariću, Travniku i Tešnju i po jedna tekija u Sandžaku i Makedoniji.
Njegov kabur se nalazi na mezarju Faletići u Sarajevu. Sufizam je osnov i suština duhovnosti islamske kulture u Bosni i Hercegovini, mada, nažalost, sufijske institucije zvanično ne uživaju položaj koji zaslužuju.

Šejh je poput plahe rijeke utekao u beskrajno more Apsolutne Egzistencije, vrativši se tako natrag u svoju Domovinu. Smrt ovog istaknutog sufijskog prvaka nije imala naročitog odjeka u bosanskom društvu. Dženaza je obavljena na mezarju u Faletićima, a ispratili su ga uz puno poštovanje iskreno ožalošćeni zaljubljenici u tesavvuf. No, žalosno je što na vijest o njegovoj smrti nisu individualno i(li) zvanično reagirali zvaničnici vjerskih i državnih institucija niti istaknuti intelektualci. Zar on nije bio važan za bosanskohercegovačko društvo onoliko koliko i neki pozorišni glumac, estradni radnik ili političar?
Šejh Zakir Bektić požrtvovano je više od četrdeset godina služio tesavvufu. Vidio je sebe kao slugu tarikata i čuvara Šerijata i često je isticao da nema puta do tekije onome ko olahko drži Šerijat. Prenosi se da su velikom Bajazidu Bistamiju jednom rekli da negdje živi jedan sufija na visokom duhovnom stepenu i da bi bilo dobro da ga Bajazid posjeti. Bajazid prihvati i dogovorenog dana otiđe u džamiju da sačeka tog sufiju. Ovaj domalo dođe i pri ulasku zakorači u džamiju lijevom nogom. Bajazid Bistami odbi da s njim razgovara.
Kad ga upitaše sa razlog, odgovori: “Nemam volje družiti se sa sufijom koji olahko drži Šerijat.” Slično Bajazidu Bistamiju odnosio se i rahmetli šejh Zakir Bektić.
On je svojim muridima i muhibima tarikata često savjetovao da se čvrsto drže Šerijata i da nipošto ne ispuštaju namaz kao temelj vjere. Nije dopuštao da u tekiju prodre bilo kakva ideja koja bi se kosila sa Šerijatom. Za njega se razlika između Šerijata i tarikata svodila isključivo na razliku u nivou shvatanja i razumijevanja Šerijata.
Insistirao je na islamu i imanu onakvima kakvi su nam predstavljeni kroz hadis. Islam je skup osnovnih uvjerenja koja se svode na vjeru u tevhid, proživljenje i poslanstvo. Dolazak Božijih poslanika ljudima rezultat je ugovora između Stvoritelja i ljudskih duša ostvarenog još u prapočetku.
Stvoritelj je upitao ljudske duše: “Jesam li Ja vaš gospodar?”, pa su one odgovorile: “Jesi, mi svjedočimo!” Božiji poslanici su kroz čitav ciklus poslanstva, od Adema, a. s., do Muhammeda, s. a. v. s., koji je Pečat poslanika, dolazili da podsjete ljude na ovo svjedočenje dato u prapočetnosti. Za sufije, Muhammed, a. s., je Savršeni čovjek (Insan-i kamil) i ozbiljenje muhammedovske Zbilje na ovom svijetu. Adem, Nuh, Ibrahim, Musa i Isa, selam neka je na svakog od njih, svaki ponaosob su manifestacija pojedinih aspekata muhammedovske Svjetlosti i taj ciklus poslanstva od početka do kraja nije ništa drugo nego stalni sjaj sunca muhammedovske Svjetlosti.
Šejh Zakir bio je jedan od odlučnih čuvara Šerijata. Za njega se funkcija vjerskih institucija ogledala prije svega u obavezi stalne brige i unapređenja vjerskih i tekijskih djelatnosti. Prilikom jednog mog susreta s njim, pričao mi je o djelovanju jedne grupe koja je sebe smatrala sufijskom, a koja je zanemarivala Šerijat.
Uspostavio je kontakt s njima, nekoliko puta se sastao s njihovim sljedbenicima i uspio je postići da oni, nakon što su uvidjeli da nemaju vjerskih ni logičnih argumenata za svoje stavove, odustanu od nauka koji su slijedili i propagirali. Bio je uvjeren da je u postojećim vjerskim institucijama, prvenstveno u Islamskoj zajednici, vjerska misao uveliko dekadentna i u neaktivnosti Islamske zajednice je vidio glavni razlog naglog i brzog širenja vehabizma u Bosni i Hercegovini. Pozivao je vjerske prvake da se ozbiljno posvete izučavanju i promišljanju tarikatskog nauka.
Bio je iskreni zagovornik dijaloga i nedostatak unutarmuslimanskog dijaloga smatrao je najvećom preprekom procvatu vjerske misli i unapređenju vjerskog iskustva. Šejh Zakir Bektić bio je krajnje odan Šerijatu, a istodobno je uspio očuvati krajnju širinu duha. Klonio se bilo kakvog ekstremizma. Svoj tarikat nije smatrao jedinim ispravnim tarikatom i iskazivao je puno poštovanje spram svakog tarikata i svake škole koja se držala temeljnih principa islamskog nauka.
Uvijek je bio spreman na dijalog o različitim vjerskim pitanjima, rado je dočekivao goste i vrata njegove tekije bila su uvijek otvorena za svakoga. Za razliku od nekih sufija koji se klone dijaloga i razmjene mišljenja sa drugačijima, i koji nisu skloni društvenom angažmanu, iskazivao je punu spremnost na dijalog, smatrao ga je izuzetno važnim i neophodnim. Jedan od temeljnih principa tesavvufa jeste, uostalom, i onaj da je puteva ka spoznaji Boga onoliko koliko je ljudskih zajednica. Držao se stava Ebu Bekra Tamestanija (umro 952.) da, u biti, ne postoji put ka Bogu već da je Bog Taj Koji otvara put pred čovjekom i dopušta mu da hodi njime.
Postojanje različitih tarikata sufije objašnjavaju postojanjem različitih puteva ka Bogu i drže da je Bog sve sufije pozvao da kroče svojim putem. Koliko god da je puteva mnogo i da su različiti, u konačnici svi završavaju na istom odredištu. Različitost tarikatskih puteva može biti uzrokovana i vanjskim faktorima.
Naprimjer, način zikra koji primjenjuju tarikati u Bosni i Hercegovini je zbog specifičnosti Bosne i Hercegovine donekle različit od forme zikra u nekim drugim dijelovima svijeta. Sklonost ka vjeri stvar je ljudske primordijalne prirode – fitreta i šejh Zakir je to često isticao. U tom smislu držao se poznatog Muhammedovog, a. s., hadisa u kojem je rečeno: “Ko spozna sebe spoznao je svoga Gospodara”.
Šejh Zakir Bektić smatrao je da je unutarvjerski dijalog moguć samo kroz sufjski ili irfanski pristup vjeri. Svako insistiranje na fikhskim i historijskim razlikama pri unutarvjerskom dijalogu samo doprinosi nesporazumima i razilaženjima. On je, stoga, pri svom dijalogu sa šiizmom sebe smatrao napola šiijom, a napola sunijom, i čvrsto je vjerovao da loše međusobno shvatanje ove dvije grupe potječe otud što ne poznaju jedni druge.
Pokazivao je vanredno poštovanje prema Ehli-bejtu i šiijskim imamima i držao je da se svi sufijski tarikati svojim porijeklom vežu za hazreti Alija, koji je bio temelj imamata i zasnivatelj futuvveta. Šejh Zakir se, stoga, zalagao za pomirbu između sunizma i šiizma.
Govoreći o smislu pojma Ehli-bejt, često je ukazivao na Selmana Farsija za kojeg je Poslanik, a. s., rekao: “Selman je od nas, Ehli-bejta. Šejh Zakir je, pripadnost Ehli-bejtu tumačio kao ozbiljenje najviših stupnjeva gnoze, a ne kao rodbinsku, odnosno obiteljsku, vezu. I tesavvuf i šiizam slažu se oko toga da nakon Poslanikovog, s. a. v. s., preseljenja i okončanja ciklusa poslanstva čovjek ne može nastaviti svoj put bez božanske upute i potpore. Ukoliko prihvatimo da se smisao Knjige Božije ne iscrpljuje njenim vanjskim značenjem, tad treba vidjeti ko su oni kojima je povjereno i čija je obaveza iznalaženje njenih unutarnjih smislova. Nakon Poslanika nužan je ispravni tumač Knjige koji će nam pojasniti njena unutarnja značenja i, upravo stoga, tesavvuf i šiizam smatraju da je ciklus velajeta nastavak ciklusa poslanstva. Poslanička poruka u našu unutarnjost, iz naraštaja u naraštaj, stiže posredstvom Imama i evlija, sve do našeg doba. Šiizam i sufizam, dakle, teže istom cilju, ostvarenju gnostičke individualnosti koja u sebi objedinjuje fena fi Allah i baqa fi Allah. Šejh Zakir smatrao je da je musliman koji je ostao na razini izvanjskog razumijevanja sunizma i šiizma nesposoban za razumijevanje pojmova imameta i velajeta.
Šejh Zakir je nesumnjivo bio predstavnik klasičnog tesavvufa, hidmeta, poniznosti i umjerenosti. Učinio je mnogo na prevođenju i objavljivanju djela prvaka irfana i tesavvufa. Za više od četrdeset godina njegovog djelovanja i njegove službe u cilju vjerskog prosvjećivanja društva hiljade bošnjačkih mladića prisustvovalo je vazovima i zikru u tekiji Čeljigovići i svako je, u skladu s vlastitim potencijalom, zahvatio odavde nešto za sebe. U vrijeme kad je materijalistički svjetonazor rasprostro svoju sjenu nad čitavim društvom, tekija je bila najvažnija institucija koja je pružala čovjeku priliku da se vrati božanskom u sebi i suprotstavi se materijalističkoj misli. Ovaj tekst nije žalopojka za šejhom Zakirom Bektićem. Njemu takvo što i nije potrebno. Iskreno i bez želje za materijalnim dobrima on je živio i radio u skladu sa svojim vjerskim dužnostima i svojom misijom, a mi smo ti koji se od velikana poput njega trebamo poučiti kako živjeti.

Saeid Abedpour

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close