kultura

MESNEVIJA: Bȕd si munafik, bȕd krvolok, a kažeš: “Ja sam arif”

O, muftijo strogi, mi smo od tebe spretniji, pored svega našeg p'janstva od tebe trezniji / mi pijemo krv od loze, a ti krv od ljudi, dȅ, presudi sada pravo: ko je krvožedniji?

HADŽI HAFIZ MEHMED KARAHODŽIĆ

Da ovdje spomenemo nešto vrlo interesantno i upozoravajuće po pitanju nošenja ovog činjeničnog/knjiškog znanja koje nama može dati dojam da smo mi zaista nosioci njegovi. Imami Gazali nam kazuje kako šejtan prilazi učenom čovjeku. Taj koji je sakupio mnogo znanja, ali činjeničnog, a ne onog koje je dohvatilo srce i koje ne dolazi iz tog predjela, niti su prsa oprana. Kaže Gazalija, prvo mu počne govoriti: ti si toliko pun znanja, vakat je da progovoriš – kreni, upućuj, znaš koliki je to sevab; šala nije drugog uputiti! Tvojim sevepom ako se to desi, ti ćeš sam sebe osloboditi od džehennemske vatre. I to mu neprestano govori dok on ne pomisli da je to tako. Kad izađe na taj teren i počne ljudima govoriti, znanje za koje on misli da je istinsko, onda mu on počinje da baja.
Nakon što nam je prošli put hazreti Mevlana rekao:

Stotinu hiljada iskušenja je, o, sinak,
svakom koji govori: “Ja sam postao čuvar Kapije!”

To jest, koji se izdaje za učitelja, za muršidi-kjamila, pa govori: Ja sam čuvar Hakkove kapije. Sad nam hazreti Mevlana ovu dugu priču o građaninu i seljaku, u ovih narednih 30-40 bejtova, završava i zaokružuje onu misao koju je naveo, ako se sjećate, kod onoga bejta u kom pita šta je selo, pa odgovara to je – nepotpun šejh, neko ko se predstavlja takvim, a suštinski to nije. Sad će svi ovi naredni bejtovi govoriti o tome. Vidimo da je u svom vaktu hazreti Mevlana tada vidio mnoštvo ovakvih stvari… Ujedno i nas upozorava, nas koji ovo slušamo, da pripazimo kako i sami ne bismo došli u takvu situaciju, jer nikad čovjek ne zna šta mu može ambijent prirediti, a preko njega šejtan (preko tvoga nefsa) da čovjek sebi nešto umisli, jer je vrlo lahko, pogotovo danas, kad naš hal imamo pred očima, kad su nam dostupne izuzetno vrijedne knjige, čisti ilmi-ledun, ono znanje darovano od Allaha Uzvišenog, pa ko ima jaku hifziju, inteligentna osoba, može to lijepo da popamti, a onda – ne dao Bog – da padne kao plijen ovakve uobrazilje i da počne da saziva ljude, da ganja/juri ćurs, odakle će se moći čuti njegov ders. Pa da vidimo šta će dalje kazati hz. Mevlana.

Kad ga narod ne bi znao preko iskušenja,
iskusni ljudi tražili bi o tome dokaz.

Daj dokaz da vidimo da si to (o njegovoj tvrdnji da je šejh), jer i ajeti-kerim kaže:

Reci im: Donesite vaš dokaz ako istinu govorite. (Neml, 64) Dakle, onaj koji tvrdi nešto, koji se razmeće svojim kvalitetima i tvrdi da je šejh, mora donijeti neki dokaz, mora te kvalitete pokazati u praksi. Sad će nam pokazati kako iskusni ljudi raskrinkavaju jednu takvu farsu:

Kada se prostak izdaje za krojača,
pred njim car raširi atlas (svilu),
i kaže mu: “Od ovoga napravi širok kaftan.”
Ovim testom pojavit će mu se dva roga

(osramotit će se).

Kad svaki nevaljalac ne bi bio testiran,
svaki ženskasti, u borbi, bio bi Rustem.
Kad ženskasti i ratnički oklop navuče,
kad ranu vidi, kao zarobljenik postaje.

(Jedna obična rana takvog će raskrinkati, postat će ukočen i preplašen, jer on nije Rustem, on je samo umislio sebi da je taj legendarni iranski junak.)

Zar Hakkom opijenog može otrijezniti zapadni vjetar?
Hakkom opijeni sebi ne dolazi ni putem puhanja u rog.

Takav je onaj istinski ašik. Ovo zapadni vjetar upućuje na hadisi-šerif. Kaže Alejhis-selam:

Ja sam pomognut s istočnim vjetrom, a narod Ad uništen je zapadnim vjetrom.

Opisujući u ovome bejtu istinskog zaljubljenika (ašika), hz. Mevlana u ovom drugom polustihu kaže: Hakkom opijeni sebi ne dolazi ni putem puhanja u rog, tj. ni glas roga koji najavljuje propast svijeta (kad melek Israfil puhne u rog) takvu osobu, istinskog ašika, neće nimalo uzbuniti ni uplašiti, jer on jedva čeka da ide Onome u koga je zaljubljen!

Hakkovo piće je istinsko, nije lažno.
Ti si pio mlaćenicu.
Pio si mlaćenicu. Mlaćenicu. Mlaćenicu.

U ovom prvom polustihu hoće da nam kaže: ko je u Hakka zaljubljen, taj je na Istini, tu nema obmane ni laži, a ovaj drugi polustih – ti si pio mlaćenicu – kazuje nam: onaj ko je zaljubljen u dunjaluk, on se napio mlaćenice, tj. pića slaba, varljiva i lažna.

Sebe gradiš Džunejdom i Bajazidom,
govoreći: “Idi, ne razaznajem sjekiru od ključa!”

Vratimo se sad na onaj momenat kada je građanin onog seljaka uhvatio za jaku pa mu govori, tom kvaziučitelju: umišljaš da si Džunejd i Bajezid El-Bistami (dvojica poznatih velikana, nezaobilaznih kada je u pitanju duhovna staza). Džunejd je preselio 288. godine po Hidžri, a Ebu Jezid 261.

Dakle, pošto sebe predstavljaš da si kao oni, tako umišljen sad govoriš: Idi, ne razaznajem sjekiru od ključa! Pusti me, ja sam se od sebe razveo! Jer ja idem predjelima hakikata (zbilje).

Već smo ranije rekli: možemo se okititi izrekama velikih ljudi i dobro se podučiti, pa izaći s tim i svijet pozivati sebi… Ali:

Kako ćeš svoj prostakluk, lijenost, pohlepu
i gramzivost skriti laskanjem, o, spletkarošu?!

Sad hazreti Mevlana upućuje svakom ovakvom čovjeku ove riječi. Naziva ga prostakom, osobom koja je lijena, pohlepna i gramziva. Zar misliš takve bolesti laskanjem sakriti, o, spletkarošu?! Takav neće uspjeti kod onoga koji ima prodoran vid; kod iskusnih neće uspjeti, a naivni mogu vrlo lahko pasti u tu zamku. Da se opet prisjetimo onoga što smo često govorili:

Ja Rabbi, pomozi nam sȁmo da se nās ne zastidi naš učitelj kad se sutra sretnemo s njim! Kakvu smo sreću imali da sjedimo pored onakvog čovjeka, gdje je svaki njegov potez, i govor i njegova šutnja pogotovo, govorio u prilog tome da se radi o Božijem čovjeku. Imali smo priliku da sjedimo s njim i da vrijeme provodimo tu, u njegovoj blizini.

Ja Rabbi, blagoslovi nam to, a oprosti nam svaku stvar koju smo uradili a nismo trebali!

Sebe gradiš Mensuri-Haladžom.
Vatru u pamuk jarana stavljaš.

Sad nastupaš kao Mensuri-Haladž, govoriš, ponavljaš takve velike riječi koje je on izrekao u jednom posebnom halu: Enel Hakk – Ja sam Istina!, zbog čega je puno napadan i osuđen na smrt. Vidite koliko ga puta hz. Mevlana spominje kroz Mesneviju, afirmativno, u superlativu; uzima ga kao primjer jednog posebnog hala koji je on imao. Feriduddin Attar je to ovako pojasnio: ,“U ajeti-kerimu se govori kako je iz drveta Musa, alejhis-selam, čuo riječi: O, Musa, Ja sam Allah, Gospodar svjetova! ” ,“Nikome ne pada na pamet” – kaže Attar – ,“da rekne da je to drvo Allah. Zašto se čudimo kad osoba poput Mensuri-Haladža kaže: Ja sam Hakk! (osoba koja se istinski, zbiljski odvojila od sebe; on se je davno razveo od sebe), pa zašto se čudimo?! Daleko je to od nekog krivovjerja!”

Lažni šejh, dakle, naučio je i takve riječi i sada nastupa s tim predstavljajući se kao da je i sam Mensuri-Haladž, a time jaranu vatru u pamuk stavljaš, tj. svima onima koji su takvu osobu uzeli kao orijentir. Na taj način, u taj pamuk pripremljen od strane tvojih učenika (tj. na tu nježnu, mehku, blagu i naivnu pokornost tebi), ti vatru stavljaš koja će ih sagorjeti!

Govoriš: “Ja ne razaznajem Omera od Ebu Leheba,

(a potom kažeš):

“vjetar svoga magarčića u pȏ noći prepoznajem.”

(Hoćeš da kažeš da si se uzdigao iznad svih suprotnosti!)

Jedan od velikana je rekao kako je našao Istinu (Zbílju) ujedinjujući suprotnosti, i sad ovaj lažac cilja na to, kao da je i on to postigao pa ide dotle da kaže kako ne razlikuje Omera od Ebu Leheba, a eto prepoznaje prdež svoga magarčića u pȏ noći, tako on sȃm sebe raskrinkava da je lažov.

O, magarče, ko ovo od tebe povjeruje, magarac je!
Sebe, radi tebe, gluhim i slijepim činim!

Sebe salikom ne računaj!

(Nemoj sebe računati da si putnik na duhovnoj stazi!)

Ti si saputnik onog koji to hinji. Pȍgān ne jedi!

(Jer to što ti radiš to je kao da pȍgān jedeš.)

Od varanja odustani, aklu pohitaj, pameti se dozovi!
Može li se na krilima medžaza put neba vinuti?

(medžāz: preneseni smisao, metafora)

Ne može, to je razumljivo. Poslaniku, s. a. v. s., prije nego što će biti uzdignut na Miradž, došao je melek Džibril, otvorio njegova prsa, oprao njegovo srce… Prvo se čovjek mora podvrgnuti ovakvom unutarnjem čišćenju da bi mu se onda otvorila vrata Neba. Otvaranje prsa, pa onda Miradž, tako se putuje na Duhovno Nebo, na Nebo Istine.

Sebe si predstavio zaljubljenikom u Hakka, a
zapravo, obuzet si ljubavlju prema crnom demonu!

Predstavljaš sebe takvim, učenim čovjekom (a vidjet ćemo kasnije njegov cilj), njegovu težnju da zasjedne na ćurs i minber. Da ovdje spomenemo nešto vrlo interesantno i upozoravajuće po pitanju nošenja ovog činjeničnog/knjiškog znanja koje nama može dati dojam da smo mi zaista nosioci njegovi. Imami Gazali nam kazuje kako šejtan prilazi učenom čovjeku? Taj koji je sakupio mnogo znanja, ali činjeničnog, a ne onog koje je dohvatilo srce i koje ne dolazi iz tog predjela, niti su prsa oprana. Kaže Gazalija, prvo mu počne govoriti: ti si toliko pun znanja, vakat je da progovoriš – kreni, upućuj, znaš koliki je to sevab; šala nije drugog uputiti! Tvojim sevepom ako se to desi, ti ćeš sam sebe osloboditi od džehennemske vatre. I to mu neprestano govori dok on ne pomisli da je to tako. Kad izađe na taj teren i počne ljudima govoriti, znanje za koje on misli da je istinsko, onda mu on počinje da baja, rekavši mu: sad dobro pazi, vidi koliko te samo svijeta sluša, pazi kako se pred njima pokazuješ; ne možeš svakakav izaći pred njih; moraš sada paziti na nivo jednog uglednog učenjaka. I to mu neprestano ponavlja dok ovaj ne počne primjenjivati te “savjete”. On se počne dotjerivati prije nego će izaći pred taj svijet. Kad je to zaživjelo kod te osobe, onda mu počne potpirivati tu ljepotu kod njega, taj osjećaj (užitak) ljepote što ga màsa sluša. I on sada stječe takav dojam i uzima to kao argument da je on zaista poseban Allahov rob, i na takav način šejtan ga odvodi u propast.

Evo upozorenja svakome onome ko je na neki način u situaciji da kazuje, da se obraća drugom.

Da Allah pomogne da ne budemo od takvih.

Ja sam se prvi prepao nad ovim bejtom! I rekao sam jednom vama, kad mi padnu ove stvari na pamet… (Ja ne mogu utjecati kako će ljudi, oni koji me slušaju, imati sliku o meni; šta god da kažem, oni će opet ono što vide, kako doživljavaju, smatrati da je ta stvar takva.) Pa sam vam rekao: Imam dojam da hodam po ivici provalije…

Ja Rabbi, sačuvaj me u ovome, da čovjek ne bi pao kao žrtva ovog majstora spletke!

Ovo u drugom polustihu što je rekao da si obuzet ljubavlju prema crnom demonu hoće odmah da nas upozori: Pazi dobro koga voliš, to ti je pokazatelj da tome i pripadaš! Pa nastavlja:

Zaljubljeni i voljeni će u Danu proživljenja
jedan s drugim biti povezani i naprijed brzo izvedeni.

Pazi koga voliš! Poznati su hadisi u kojima je Poslanik (s. a. v. s.) rekao: Svako će biti sa svojim voljenim! (S onim koga je na dunjaluku volio.)

Drugi hadis: Čovjek je na vjeri svoga prijatelja; pa zato, neka svako od vas dobro pazi s kim se druži!

Da navedemo i ajeti-kerim. Esteîzu billah:

“I kada koji (od onih koji su šejtana slijedili) dođe pred Nas, reći će: Kamo sreće da je između mene i tebe (tog, u ljudskom suretu šejtana, koga je slijedio) bila tolika razdaljina kolika je između istoka i zapada! Kako si ti bio zao drug!” (Ez-Zuhruf, 38)

Da Allah sačuva! Vidite kako je ovo teško kad samo čujemo ovakve riječi, a ne dao Bog biti u takvoj situaciji i ovakvo razočarenje doživjeti!

Hazreti Omer Suhraverdi navodi kako mu je njegov učitelj Ebu Nedžib jednog dana poslao mladića, poštena, tek što je došao sa željom da stupi u tarikat, rekavši mu: Idi kod Omera, on će ti kazati upute vezano za Put. “Kad je on došao kod mene” – kazuje dalje Omer – “ja sam mu sve to ispričao i rekao koliko je to težak i opasan put: Čuvaj se, moraš se dobro paziti da ne bi čovjek pogriješio; koliko samo treba truda podnijeti…” Kad mu je sve to kazao, ovaj mladić se prepao i odustao od te svoje nakane. “Potom me je” – kaže Omer – “pozvao Ebu Nedžib i rekao mi: ‘Nisam ga poslao tebi da ga prepadaš, nego da mu omiliš ovaj put. To je jedna čestita osoba, pa sam ga poslao tebi da mu omiliš put ne bi li ga uveo u naše društvo, a onda, čovjek, boraveći u takvom društvu (s nama), poprimit će tu boju, jer je rečeno: Čovjek je na vjeri onoga s kim se druži.”

Zašto sebe predstavljaš smetenim i nesvjesnim?
Gdje je krv grožđe? Našu krv si pio
govoreći: “Idi, ja te ne poznajem! Prođi me se!
Ja sam arif, sebe nesvjestan, Behlul sela!”

Građanin mu kaže: “Ti našu krv piješ (a to je najveći od svih velikih grijeha), pretvaraš se da si u zanosu za Hakkom, a u duši vrebaš svoje žrtve i krv im piješ. Bȕd si munafik, bȕd krvolok!” A služiš se ovim riječima i kažeš: Prođi me se! Ja sam arif (onaj koji nosi spoznaju, istinski spoznavalac). Pa kažeš: Ja sam fena, sebe nesvjestan od sebe, ja sam se utopio u svojstvima Hakkovim. Ja sam Behlul sela. (Behlul je bio brat Haruni Rešida koga su smatrali da je malo lud, ali je on bio velijaullah, Behluli-dana, tj. pametna luda. E taj seljak govori za sebe da je Behlul sela: ovdje gdje si ti došao na moj teren, ja sam Behlul, tj. ja sam se razveo od svoje pameti, ja sam istinski ašik, popio sam ovo vino, ovaj napitak božanske ljubavi i, ja sam Behlul! A zar je krv vino?!

Ovdje se ne misli na zemaljsko vino nego na napitak božanske ljubavi. Gdje je taj napitak? Ti se time hvališ, a piješ krv ljudi. O tome pjeva i Hajjam obraćajući se tadašnjoj ulemi, koju je imao na umu kada je izgovorio ovu rubaiju. Hajjam nikad nije pio vino, daleko je to od njega, vino o kojem on pjeva jeste simbol božanske ljubavi:

O, muftijo strogi, mi smo od tebe spretniji,
pored svega našeg p’janstva od tebe trezniji;
mi pijemo krv od loze, a ti krv od ljudi,
dȅ, presudi sada pravo: ko je krvožedniji?

Ti uobražavaš da si u blizini Hakka,
Ali (znaj) da Grnčar ne biva daleko od grnčarije.

(Hakk, koji je zamijesio od blata ove vrčeve, tj. naša tijela, znaj dobro da Grnčar ne biva daleko od grnčarije; dakle, On dobro zna šta ti radiš, i kako varaš i obmanjuješ svijet.)

Prvi dio 20. dersa, koji je Hadži Hafiz Mehmed Karahodžić održao 23. septembra 2020. godine u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.
Izvor

Show More

Leave a Reply

Back to top button