kultura

Sarajevski zatvoreni krug

Zlatko Dizdarević

Treba ponekad čitati stare tekstove, tuđe i vlastite. Nevjerovatno je kako realnost naprosto pretrčava čovjekovu sposobnost da održi korak sa tom realnošću.

Evo, kako je ono što je još lani izgledalo naprosto nevjerovatno danas ”normalno”. Od banalnih stvari kao što su druženja u kafani, prelasci granica, viđanja sa djecom što su u inostranstvu, disanja bez maske, poljubaca sa dragom osobom na ulici.

Da o pomenutom ”pretrčavanju” nekadašnjih svekolikih životnih uvjerenja, opredjeljenja, mentalnih kodova i ne govorimo.

Minulih dana sasvim slučajno, kopajući po internetu, pronađem jedan svoj tekst napisan u vrijeme sarajevske opsade devedesetih. I u njemu rečenicu koju je kasnije neko posebno izdvojio: ”Najvjerovatnije je da ćemo u Sarajevu umrijeti zajedno i u ljubavi. Fašisti će umrijeti sami i u mržnji…”

Sjećam se i sjećat ću se sasvim sigurno do kraja života tih dana u kojima mi se ovakva misao porodila. I osjećanja nadmoći nad ljudskim šljamom koji nas je tada držao na nišanu.

Ali i druženja u jednom podrumu od kojeg smo napravili kobajagi kafanu, gdje nas je sve najbolje ljudsko držalo na okupu. Tako da je od tada ostala dovijeka zapamćena i nevjerovatna rečenica jednog sjajnog prijatelja, skupljenog u ćošku sa čašicom neke kobajagi rakije: ”Bože, ljudi, što je nama lijepo…”

Bili su to dani u kojima smo naivno čekali ona dva bombardera iz neke moćne zemlje što će preletjeti Sarajevo, baciti okolo desetak bombi gdje je trebalo i prekinuti agoniju u kojoj smo živjeli. Odavno znamo da smo ih uzalud čekali tri godine, a njih nije bilo.

Sve je kao isto, a opet, ništa nema veze ni sa čim što je moj grad činilo velikim pred svijetom koji je bio mali. Evo već šestu noć od povratka sa Istoka liježem u krevet pritisnut tom mišlju koju ne smijem da kažem u raji. Znam da su, svako na svoj način, svjesni te realnosti o kojoj se ne govori glasno i ne vole da im se potura pod nos zato što ona, ta realnost, znači da smo svi poraženi.
Image result for sarajevo rat ljudi

Došli su kada je njima odgovaralo zarad njihovih matematika i interesa, ne naših. Kao što su potom, na plodovima tog organiziranog kašnjenja otvorili novi krug našeg prevaspitavanja spram njihovih interesa, koji je, evo, još malo pa zatvoren…

Naiđem potom, poslije onog teksta sa mišlju o ”zajedničkoj smrti”, na drugi tekst napisan prije tačno devet godina od danas. Bilo je to po povratku sa četverogodišnjeg izbivanja iz Sarajeva. Naslov teksta je ”Neki drugi grad”.

U priči pisanoj iz pozicije Sarajlije koji nema prava na nezadovljstvo vlastitom postratnom situacijom, bilo je i ovo: ”…Čitav život sam odlazio i dolazio ne zaboravljajući nikada gdje mi je kuća, kakva je i šta me u njoj čeka. Moj grad u koji sam se vraćao bivao je – sve veći…”

I dalje: ”…u kući sve kao da je jučer zaključano. Knjige su iste, telefonski brojevi u bloku na stolu poznati, dvije čaše u sudoperu, samo su novine sa nekim starim datumima znak da se među nas uglavilo vrijeme što je promaklo. Kroz prozor stana čini se da je i posljednji detalj onakav kakvog sam ostavio.

Komšija Stanko i dalje svako jutro galami na pse lutalice, a znam da ih potajno hrani, neke fasade unaokolo čak su i popravljene, krošnja drveta pod prozorom samo je veća. U našoj kafani isti ljudi, kod ”Dervoza” burek k’o nekad, jedino vidim da sada ponosno nudi i pitu od jabuka. Moja ”buba” na minus petnaest upalila isprve, kao da sam je vozio jučer…

Sve je kao isto, a opet, ništa nema veze ni sa čim što je moj grad činilo velikim pred svijetom koji je bio mali. Evo već šestu noć od povratka sa Istoka liježem u krevet pritisnut tom mišlju koju ne smijem da kažem u raji. Znam da su, svako na svoj način, svjesni te realnosti o kojoj se ne govori glasno i ne vole da im se potura pod nos zato što ona, ta realnost, znači da smo svi poraženi.

Ne smijem da kažem to što osjećam jer mi mogu kazati, sa manje ili više prava, da nije moje o tome da razglabam jer ja sam imao privilegiju da se ”izmaknem”, makar što te četiri godine izbivanja nisu bile spas. Neće voljeti o tome da pričaju zato što je moja generacija u ovom gradu bila pobjednička i muka im je sjećati se jer su danas poraženi. Pobjednici ne vole poraze…”

U tom tekstu iz 2012. je dalje pisalo: ”Sarajevo su sustigle dvije pomalo mitske starinske kletve. Jedna je ona ”dabogda se sobom zabavio”, a druga je ”imao pa nemao…”

To ljudi koji su Grad nekada činili velikim, a još su živi i nisu nigdje otišli, savršeno dobro znaju. Podjednako tako, ne znaju kako sa tim živjeti. Dobro ih nije naučilo da se bore. A na vlasnike ovog novog i drugačijeg grada gledaju sa visine.

Oni uživaju u tom svom pravu na aroganciju i u pravu da im se rugaju i na njihov račun viceve pričaju.

Ovi novi što su zajahali ne stide se odricanja od pameti u ime sile i profita, pričajući viceve na račun sarajevske raje kojoj je ”vrijeme zalud prošlo”. Oni ili nisu ni privirili ni u kakve škole ili ih je u novim školama učilo tek o sili, egoizmu, manipulacijama i bavljenju samim sobom. Vanjski svijet, posebno drugačiji, za njih ne postoji. Oni se time hvale…

Mog ovdašnjeg dobrog druga sin sedamnaestogodišnjak pita zašto oni nemaju veliki auto kao onaj moćni što nekada dođe iz ko zna kakvih razloga u našu kafanu. ”Zato što nisam krao u ratu”, veli sinu moj drug. ”A zašto nisi?” protupitanje je sina, uz ponižavajući prijekor. Tako jednostavno i tako logično proisteklo iz svega unaokolo…

Ovo ovdje, i danas, nije usud. Ovo je pobjeda poraza u jednom gradu koji je sasvim drugi, i koji je pristao na to…

Eto, to mi nekako pada na pamet minulih pet-šest dana po povratku sa Istoka, u mom gradu koji je nekada bio na Zapadu. Valja sa time živjeti, u okruženju male fine raje u kojoj niko nema onaj veliki automobil. I svi šute u strahu hoće li im sinovi i kćeri postaviti pitanje, a zašto nemate…?”

To su, eto, fragmenti iz teksta napisanog četvrtog februara, prije devet godina. Kao da je bilo juče. Nekako na pola puta između rata i danas, znači u tri decenije koje za istoriju znače malo. Ili barem nedovoljno za potpunu promjenu nečega za što, uglavnom, trebaju barem dvije generacije.

Ovi novi što su zajahali ne stide se odricanja od pameti u ime sile i profita, pričajući viceve na račun sarajevske raje kojoj je ”vrijeme zalud prošlo”. Oni ili nisu ni privirili ni u kakve škole ili ih je u novim školama učilo tek o sili, egoizmu, manipulacijama i bavljenju samim sobom. Vanjski svijet, posebno drugačiji, za njih ne postoji. Oni se time hvale

A evo, natjeralo me danas da se gorko nasmijem povodom onoga da ćemo ”najvjerovatnije u Sarajevu umrijeti zajedno i u ljubavi, a fašisti će umrijeti sami i u mržnji…”

”Fašisti” uglavnom nisu danas baš ono što nam je pod tim širokim pojmom padalo na pamet onda i pod granatama, ali evo neka ta ”figura” bude zamjena za sve odvratno u čovjeka sada, spram onoga što smo porazumijevali pod ljudskošću nekada.

Oni, takav soj kojemu su vrata otvorena interesnim nezaustavljanjem rata ’92., ne umiru više sami i u mržnji, već zajedno i šprdajući se do kraja sa onima kojima sam onda davao prefiks ”mi”.

Ovi, presudno važni sada, donijeli su i odnose sa sobom u nepovrat ono Sarajevo u kojemu se svojevremeno pronalazio povod za ljepotu, čak i pod bombama i snajperima.

Uspomene na nekada veliki grad blijede na jednostavnoj činjenici – u pobjedi poraza, onih što su ”umirali zajedno i u ljubavi” kada je bilo najteže. Takvih je sve manje, do nestajanja. Oni danas odlaze u potpunoj samoći.

A oni za koje sam onda mislio da će umirati sami i u mržnji danas su dio društva organizovano velikih, presudno važnih, bahatih. Oni su mjera svih stvari u gradu koji prema staroj kletvi jeste imao, pa više nema. Koji jeste bio, pa više nije.

Samo se to na ove “nove” ne odnosi, njih to ne interesira, i zato je sve – suprotno tomu. Ta se drama ne knjiži kroz nekadašnje filozofije i mjerila važeća u normalnim okolnostima, u normalnom sistemu vrijednosti i saldu koje takav sistem vrijednosti podrazumijeva. Ako se više uopšte može znati šta je normalno a šta ne, mimo vlastitih razmišljanja, u samoći.

Čitajući tekstove od prije bezmalo tri decenije, pa one pisane petnaestak godina kasnije, onda se osvrćući oko sebe danas, misao ispotiha jeste – Sarajevski krug, nekadašnji, zatvoren je. Prednost onih što su nova realnost jeste što ne znaju šta to znači. A ako ponešto i znaju – ide im na živce.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close