kultura

Sarajevo moje mladosti, KLUB KNJIŽEVNIKA

Jasna Šamić

U tuđini vam se čovjek i od sebe otuđi… Azil je bolji od smrti, gori od života… Tekst je izgon u kome se hrli postojanju, zaklon, u kome se ponovo otvara životu.
Predrag Finci

U Klub u Svjetlosti došetala bi često, vrcajući čustom stražnjicom i (tehnička) sekretarica Udruženja pisaca, puna uvijek najnovijih vijesti o nama svima, najviše onih koje ni sami o sebi nismo znali. S njom je na “vi” jedino izgleda bio moj drugar Valerijan Žujo, koji je takođe bio jedno vrijeme sekretar Udruženja.  

KLUB KNJIŽEVNIKA

U Klubu bi se pojavio često i Predrag Finci nakon svojih predavanja na Filozofskom fakultetu. Sjedio je za stolom s kolegama, nastavnicima filozofije, ili s piscima, režiserima, kao što je Dubravko Bibanović, ili s onima koji su voljeli pozorište, literaturu i uopšte umjetnost, poput Duška Ščepanovića, zvanog doktor.
Kad sam u Klubu viđala Predraga, bio je već poznati glumac, igrao je glavnu ulogu u filmu Fadila Hadžića “Sarajevski atentat” (1968), gdje je bio mladi revolucionar i terorista Gavrilo Princip. Kasnije će, 1975, i Veljko Bulajić napraviti film pod sličnim nazivom, “Atentat u Sarajevu”. Što se mene tiče, Predrag Finci je i najšarmantniji Gavrilo Princip, simpatičniji i od originala, jadnog, izmanipulisanog mladića prema kome i danas gajim osjećanje tuge. Čak osjećam dvostruku tugu, prvo što je nastradao od manipulacija starijih, uzavrelih glava, a drugo, što je pucao u cijelu jednu epohu.
Znam sve o polemikama, ljubavi i mržnji prema belle époque, i Austriji kao našem okupatoru, nisam ni za tlačenje ni za osvajanje zemalja, u što spada i “civilizovanje primitivaca” što su radili zapadnjaci u kolonijama. A ipak, recimo prvo da nam je uzalud vrištati na prošlost, nju treba prihvatiti ma kakva da je bila i pokušati sagledati sva njena lica, bez predrasuda. Potom, priznajmo da je Austro-Ugarska donijela itekako prosperiteta jednom pašaluku koji je sve više propadao i venuo skupa s dekadentnim Osmanskim carstvom. Istina je da je Austro-Ugarska pokradala bosansko bogatstvo, da je belle époque imala dva lica, jedno mračno i jedno svijetlo, ali je to carstvo, i samo već na zalasku, istovremeno i izgradilo našu zemlju, a mnoge njene tekovine mi i danas uživamo. Napokon, reklo bi se prije svega da su naši sami sebe oduvijek rušili, a stranci gradili. Kao žena, ja sam tom carstvu koje je gostovalo u Bosni zahvalna, jer tad počinje, zahvaljujući toj okupaciji, i emancipacija žene. Mogla bih najzad zaključiti da pola moje porodice potiče iz Austro-Ugarske, kako oni Jevreji aškenazi, tako i neki protestanti; moj djed po ocu uz to je bio visoki činovnik u autrougarskoj upravi. Zahvaljujući emancipaciji žene, moj pradjed je školovao sve svoje kćerke, njih pet, od kojih je jedna postala spisateljica, Nafija Sarajlić, a Fata Košarić, profesorica, napisala memoare o porodici.
Osjetila sam potrebu za ovom zagradom, prisjećajući se da za mnoge istoričare Princip nije kriv za Prvi svjetski rat, bez obzira na to što nakon toga Njemačka odmah objavljuje rat Srbiji. Rat je po njima bio neminovan, a pucanj u cijelu epohu samo povod za velike sile da ostvare svoje želje. Sukobi su već odavno tinjali, imperijama prošao rok. Tako je Francuska stala na stranu “jadne male Srbije koja je zatvorena u mišolovku i nema izlaza na more” (stav Stevana Moljevića, četnika Draže Mihailovića, autora djela “Homogena Srbija”, gdje zagovara veliku Srbiju etnički čistu). Cilj Francuske je bio vraćanje u svoje okrilje Alzasa i Lorene. To savezništvo Mitterrand je devedesetih godina nazvao stogodišnjim, skrativši vijek na nekoliko decenija i iskoristivši da na prevaru stigne u Sarajevo i stopira vojnu intervenciju protiv barbara koji su opkolili grad; otvorio je tzv. humanitarni koridor koji je samo produžio patnje nevinih unedogled. I danas osjećamo posljedice toga u vidu nacionalizama i mafijaštva, i kleromafije, a može se reći da je zemlja u goroj situaciji nego što je bila pred agresiju. Francuski predsjednik nije bio samo za veliku Srbiju nego i za veliku Srbiju etnički čistu (poput Moljevića, rođenog Bosanca koga su Francuzi dekorisali legijom časti 1937), ubijeđen da će tada doći i do smirivanja vrelog srpskog ratničkog temperamenta, i Evropa biti jednom zauvijek mirna od “bureta baruta” (drugo ime za Balkan).
U filmu “Sarajevski atentat” Predrag Finci je pokazao još jedan svoj talenat, koga će se ubrzo odreći u korist filozofije i spisateljstva. Biće autor mnogih značajnih eseja iz filozofije, ali i knjiga koje se ne mogu žanrovski precizno odrediti. Tačnije, neka njegova djela (nisam sva čitala) istovremeno se mogu smatrati i esejima, i pričama, i poemama. Naročito je postao plodan, rekla bih, od posljednjeg rata i njegovog egzila u Engleskoj gdje živi od devedesetih. U knjizi “Tekst o tuđini” reći će: “U egzilu ništa nije tvoje, a s tobom ipak sve što je tvoje”; “Putujem prema mjestu koje je na mapi praznina, prema idealiziranoj stvarnosti djetinjih sanja, putujem prema najpraznijem od praznih mjesta, u prazninu tame”.
U opkoljenom i granatiranom Sarajevu Predrag je proveo značajno vrijeme. Jedna Predragova knjiga posebno mi je draga i bliska, a to je “Misterij iza svega” (Factum, Beograd, 2019). O njoj sam već pisala, ali pošto sam se i sama bavila mistikom, ovdje ću se opet osvrnuti na nju.
“Mistični fenomen misaonom biću, filozofu posebno, nije nužno i jedino Bog, nego zagonetna, nikada do kraja znana cjelina svakog objekta i fenomena koji je postao predmetom filozofske refleksije. Uvijek postoji još nešto, neki nedokučeni, još neznani ‘ostatak’. A svaki put je riječ o tajnovitom, prikrivenom, o onome u čemu se prepoznaje i nastoji razabrati zagonetka bića i sveg postojanja, o onome što tek treba spoznati, a u čemu je prikriveno nešto od spoznavanog. U mističnom je i strah i nada, i slika našeg znanja, još više neznanja i žudnja za spoznajom, i skrivena istina i vječna tajna…”.
Ovo je zapisao Predrag Finci u “Misteriji iza svega”, knjizi čiji je jedan od najvećih kvaliteta što nas tjera da zastanemo kod brojnih pasusa i rečenica, i preispitamo i autorovu, i svoju misao. U toj knjizi Predrag Finci će reći da mistika, ili mistični fenomen misaonom biću nije nužno Bog, ali jeste nešto što će zauvijek ostati zagonetno. Autor je našao to neodgonetljivo, misteriozno u mnogim stvarima i djelima koje je gledao, čitao, slušao. Među tim zagonetnim likovima pominje i slavnog orijentalnog mudraca Nasredina Hodžu i anegdote o njemu, koje su postale legendarne, i koje su pravo blago i za filozofe i za psihologe, kao i za književnike i za istoričare. Mudrosti ovog učenjaka samo su naizgled smiješne dosjetke. One su, međutim, prave male filozofske rasprave o kojima se mogu napisati tomovi knjiga. Predrag se susreo s ovim turskim mudracem, koji je osvojio cijeli svijet, još kao dijete. I on ga je naveo na razmišljanje, na to da kasnije istražuje nove tajne i istine, da iza mudrosti ovog učitelja – što je prevod riječi hodža – ode u potragu za istinama, paradoksima, a možda tražeći i samu Istinu. Usjekla mu se i ona o relativnosti: “Moja je snaga ista sada, kada sam ostario, kao kada sam bio mlad”, tvrdio je Hodža, a dokazivao ovako: “U mojoj bašči ima jedan golem kamen. Nisam ga mogao podići kada sam bio mlad, a ne mogu ni sada”.
Kod “stvarnih” mistika, onih za koje misticizam predstavlja samo Tajnu sa velikim T, odnosno Boga, mistika i misterija su različite stvari. Mistici ipak sebe rijetko time smatraju. Oni traže realnost u tajnovitom, u neodgonetljivom i stavljaju ga na rang Svevišnjeg, Sveprisutnog i Nedokučivog. Samo oni laici kojima je bliska ideja o skrivenom, ideja da postoji još nešto što nikad nećemo saznati, usudiće se nazvati mističnim ono što je za mistike Stvarnost, Jedina stvarnost, San. Njihov susret sa mističnim, Tajnom je direktan.
Odnos prema misteriji jednog filozofa ipak nije takav. Filozof traži uzroke, razloge, analizira, nastoji da dokuči umom, dok “stvarni” mistik to radi intuitivno, raznim duhovnim i tjelesnim vježbama, psihološkim i parapsihološkim putem. Onima koji su pristali na razmišljanje, svojstvena je i greška, pa sam i ja spremna da griješim razmišljajući na ovaj način. Za neke filozofe cijeli život nije ništa drugo nego greška. Kao za Ciorana. Ipak, knjiga Predraga Fincija natjerala me je da razmislim ponovo i o ovom fenomenu – mistici – o kome sam već sa perom u ruci i uz pomoć mnogih drugih filozofa razmišljala u svojoj knjizi “Mistika i ‘mistika’” (Buybook, 2013).
Moram se složiti s Predragom kad kaže da se “gotovo svi mistici slažu u jednom: Apsolutno u sebi sve obuhvaća, ali ne može biti definirano. Ništa presudno i veliko nema definicije, a moguće je samo kao opis koji govori o nadilaženju svakoga opisa, jer o apsolutnom postoji svijest, ali ne i znanje, jer ga nije moguće spoznati, čak ni misliti, pa je to cijela istina o kojoj ne možemo znati ništa drugo i ništa više nego da je to potpuna i konačna istina. Bog je blizak, a neznan”. Autor “Misterije” ne zaustavlja se na ovoj konstataciji, nego je razvija, idući dalje od tvrdnje da je “mistik slobodan u Bogu”. Jer je “mišljenje …ujedno mišljenje Boga, a ne mišljenje po sebi”, a “mističko iskustvo …jedinstveni dokaz tajnovitog i višeg, dokaz Boga samog”.
Filozofi nisu uvijek bili blagonakloni prema ovom duhovnom pokretu: “Misticizam je čak ocijenjen kao parafilozofija, koja u sebi ima i natruhe antiintelektualizma, što se jasno demonstrira u pretjeranoj vjeri u instinkt i ‘srce’, naglašenom oslanjanju na osjećaje za koje neki površni mistici i sljedbenici danas pomodne ‘New Age School’ (sklone ‘jakim riječima’ kojima se nadoknađuje nedostatak duhovne supstance) tvrde da su jedini pravi put ka istinskom kazivanju i pravom svjetonazoru. Problem dolazi i s druge strane: unutar raznih mističkih škola i sam pojam filozofije koristi se na pogrešan način, jer označava učenje te škole ili njoj bliska shvaćanja, a ne filozofsku refleksiju i njeno spekulativno odnošenje prema danom predmetu”.
U vezi s ovim, možda je najbolje da navedem još koju misao autora knjige o misterijama: “Filozofi tvrde da je Istina osnova i cilj svakog pravog filozofskog istraživanja. Figurativno rečeno, Istina je Bog mišljenja. Ono što je najviše i najumnije nije osobnost, nego istina mišljenog, koja je apstraktna ideja, misaoni koncept i metafora neporecivog. Ovaj epistemološki kriterij izlazi iz tvrdnje o istini kao najvišoj zadanosti. A ono najviše ostaje zadatost. Najviša, krajnja istina na kraju ne može biti u potpunosti spoznata, ni iskazana, jer nadmašuje svako ostvarenje i svaku stvarnost, pa je pomjerena u onostrano, nespoznatljivo, transcendentno. Ovakav uvid vodi i samu filozofiju ka religijskom, a i mističkom iskustvu. I u Wittgensteinovoj ranoj fazi, u njegovom ‘Tractatusu’, nailazimo na takve stavove, nastale u ‘religioznom stadiju’ na filozofovom životnom putu”.
Finci će s pravom reći kasnije da je istorija misticizama duga i bogata, da zavisi od kultura u kojima se javila, kao i od religijskih i filozofskih tradicija. Iako nije imao namjeru da prelazi put kojim su prošli razni istoričari i naučnici istražujući taj fenomen, ipak se zaustavlja na ocu “filozofskog misticizma” Plotinu. Neka čitalac otkrije šta će autor reći o ovom posljednjem, a ja bih samo dodala da je Plotin inspirisao razne mističko-duhovne pravce, pa i sufizam. Drugim riječima, kod islamskih mistika nalazimo elemente neoplatonizma, kako je nazvana Plotinova filozofija, naročito u njegovom odnosu prema Ljepoti i kontemplaciji Ljepote koja vodi do Jedinog. Duša posmatra lijepo i uzdiže se do Njega (za Plotina je univerzum sastavljen od tri osnovne realnosti: Jednog, Intelekta i Duše). O inspiraciji je teško govoriti, jer će svaki mistički pokret misliti za sebe da je jedinstven i da nema uticaja drugih pokreta u njegovoj “filozofiji”.        
Stil Predraga Fincija je vrlo bistar, jednostavan, razumljiv za sve. Nije potrebno prethodno biti doktor filozofskih nauka da bi shvatio misao našeg filozofa. U njima ima i poetičnog. Ipak, ovo filozofsko djelo nije od onih poetskih kakve je pisao primjerice Cioran, koji je takođe bio u potrazi za misterijom i nalazio je, kao i nevidljivo u svijetu kojim je bio okružen, posebno neprijateljski naoštren prema monoteističkim religijama (hrišćanstvu), nalazeći i tajnovitost i stvarnost gotovo isključivo u muzici, tom “zvučnom nigdje”, koja je zamijenila religiju i spasila po njemu sublimirano od apstrakcije i monotonije.

UMJETNOST I MISTIKA

Naš autor, pak, ovako razmišlja: “Mistično je umjetnicima blisko kao tema, pa ga ima u svakom dobrom dramskom zapletu, u dramatičnim nagovještajima u Beethovenovim ili Wagnerovim simfonijama, u svakom iščekivanju onoga što će se u djelu dogoditi, a mistično je umjetnicima blisko i kao osobni osjećaj i stvaralačko iskustvo, jer umjetnik u samom činu stvaranja ponekad postaje u mnogim elementima sličan mistiku: u povlačenju od svijeta, u askezi, zagledanosti u vlastito, osjećaju vodstva same stvari, u kojem umjetnik samo izvršava nalog svog bića i bića onoga što stvara. Svaka osoba koja je predana svom istraživačkom ili stvaralačkom zadatku nalikuje mistiku”.
Umjetnost, prema riječima Predraga Fincija, brže odgovora na izazove stvarnosti, a “lakše nego druge duhovne discipline i znanosti krene ka neznanom, čudnom, neobičnom”, umjetnost “na različite načine artikulira i ponekad rješava tajnu, misteriju, pokazuje skriveno, govori o nerečenom, otvara pogledu u nevidljivo…”. Autor ima potpuno pravo kad kaže da je mnogo umjetničkih djela koja su se bavila mistikom “ili barem dodirivala mistično”.
Moguće je da će i čitalac ove knjige, kao i njen autor, shvatiti da je tražio istinu, i tajnu u mnogo čemu, dok se ona možda nalazila tamo gdje se ne sluti. “U onome što je s onu stranu mene sama ili svijeta koji znam.” Pitanje će ostati uvijek otvoreno.
Možda će i on zaključiti, ko zna: “Što još? U ovoj prilici bi se moglo reći da je umjetnost stvaranje u odnosu na postojanje, teologija mišljenje postojanja u odnosu na Boga, a filozofija mišljenje postojanja u odnosu na postojanje (biće) kao takvo. Kada je u pitanju mistično, onda je u domenu osjetilnog na djelu stvaranje umjetničkog djela, u religijskom doživljaj (iskušavanje i predodžba) mističkog, a u filozofiji percipiranje, odnosno mišljenje mističnog fenomena. Jedno im je svima zajedničko: u sebi gaje ideju misaonog putovanja. A priča o takvom putovanju je priča o traženju i nalaženju, o promjeni i smrtnosti, iza koje počinje ona o mogućnosti misaone i životne konstante, priča o vječnosti bivanja i spoznavanja”.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close