kniževnostkultura

Robert O. Paxton: Šta je fašizam?

Mnoge ideje na kojima počivaju fašistički postupci pripadaju području organskih osjećaja više nego području argumentiranih stavova

Vrijeme je da damo upotrebljivu kratku definiciju fašizma, iako znamo da ona ne obuhvata svoj predmet nimalo bolje nego što amaterska fotografija obuhvata ličnost.

Fašizam možemo definirati kao oblik političkog ponašanja obilježen opsesivnom zaokupljenošću propadanjem zajednice, poniženjem ili statusom žrtve, i kompenzatornim kultovima jedinstva, energije i čistote, u kojem masovna partija odanih nacionalističkih aktivista, djelujući u nevoljkoj ali djelotvornoj saradnji s tradicionalnim elitama, zabacuje demokratske slobode i slijedi – s iskupljujućim nasiljem, bez etičkih ili pravnih ograničenja – ciljeve unutrašnjeg čišćenja i spoljašnjeg širenja.

Izvjesno je da političko ponašanje zahtijeva da se načini izbor, a izbori nas – kako moji kritičari žure da istaknu – vraćaju na ideje na kojima počivaju. Hitler i Mussolini, puni prezira prema „materijalizmu“ socijalizma i liberalizma, ustrajno su isticali da u njihovim pokretima ideje zauzimaju središnje mjesto. Nikako, uzvraćali su mnogi antifašisti koji nisu pristajali da im odaju tu počast. „Ideologija nacional-socijalizma stalno se mijenja“, primijetio je Franz Neumann. „Ona ima neka magijska vjerovanja – obožavanje vođe, nadmoć gospodarske rase – ali nije izražena kroz niz kategoričkih i dogmatičkih proglasa“ [1]. U tom pogledu, ova knjiga se približava Neumannovom shvatanju, i u prvom poglavlju potanje sam ispitao osebujan odnos fašizma prema svojoj ideologiji – koja se istovremeno proglašava za središnju i po potrebi ispravlja ili krši. Usprkos tome, fašisti su znali šta žele. Ne mogu se odstraniti ideje iz proučavanja fašizma, ali se može naći njihovo pravo mjesto među svim činiocima koji su utjecali na tu složenu pojavu. Može se kormilariti između dviju krajnosti: fašizam se nije sastojao ni u jednostavnoj primjeni svoga programa ni u nesputanom oportunizmu.

Vjerujem da se ideje na kojima počivaju fašistički postupci mogu najbolje izvesti iz tih postupaka, jer neke od njih ostaju neizrečene, i fašistički javni govor ih podrazumijeva. Mnoge od njih pripadaju području organskih osjećaja više nego području argumentiranih stavova. U drugom poglavlju nazvao sam ih „mobilizacijskim strastima“:

– osjećaj ogromne krize na koju ne može odgovoriti nijedno tradicionalno rješenje;

– prvenstvo skupine, prema kojoj pojedinac ima dužnosti što su iznad svakog prava, individualnog ili univerzalnog, i podređenost pojedinca skupini;

– vjerovanje da je vlastita skupina žrtva, što je osjećaj koji opravdava svaku akciju protiv njenih unutrašnjih i vanjskih neprijatelja, bez ikakvih pravnih ili moralnih ograničenja;

– strah od propasti skupine, usljed podrivajućeg djelovanja individualističkog liberalizma, klasnog sukoba i stranih utjecaja;

– potreba za tješnjim združivanjem čistije zajednice, ako je moguće uz pristanak, ili pomoću nasilja prema nečlanovima ako je neophodno;

– potreba za autoritetom prirodnih poglavara (uvijek muškaraca), koja doseže vrhunac u nacionalnom poglavici koji je jedini sposoban da utjelovi povijesnu sudbinu skupine;

– nadmoćnost vođinih instinkata nad apstraktnim i univerzalnim umom;

– ljepota nasilja i djelotvornost volje, kada su posvećeni uspjehu skupine;

– pravo izabranog naroda da, neograničen bilo kojim ljudskim ili božanskim zakonom, vlada nad drugima, pravo koje se stječe na osnovu jednog jedinog mjerila koje je junaštvo skupine u darvinovskoj borbi za opstanak.

Fašizam koji odgovara toj definiciji kao i ponašanje u skladu s tim osjećajima vidljivi su i danas. Fašizam na razini Prve faze postoji u svim demokratskim zemljama – uključujući i Sjedinjene Države. Građani zapadnih demokratija, uključujući i Amerikance, često osjete privlačnost prema „napuštanju slobodnih institucija“, naročito slobode za neomiljene skupine. Nakon što smo ocrtali put fašizma, znamo da on ne zahtijeva neki spektakularni „marš“ na prestolnicu da bi uhvatio korijena; dovoljne su naizgled bezazlene odluke da se tolerira nezakonito postupanje prema nacionalnim „neprijateljima“. U nekoliko duboko poremećenih društava, nešto vrlo blizu klasičnom fašizmu došlo je do Druge faze. Ipak, njegov daljnji napredak nije neizbježan. Daljnje napredovanje fašista prema vlasti djelomično zavisi od ozbiljnosti krize, ali isto tako u velikoj mjeri i od ljudskih odluka, naročito odluka onih koji posjeduju ekonomsku, društvenu i političku moć. Nije lako iznaći primjerene odgovore na širenje fašizma, budući da nije vjerovatno da će se njegov ciklus mehanički ponavljati. Ipak, naši izgledi da pametno odgovorimo mnogo su veći ako razumijemo kako je fašizam uspijevao u prošlosti.

Preveo Tarik Haverić

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close