Rusmir Šadić
Budući smo neprekidno izloženi pritisku konzumerističkog duha, iskušavanju i svjedočenju vrlo čudnih oblika religioznosti, karakterističnih za postmoderno doba kojim dominira tehničko-tehnološka svijest sa jedne strane, te estradizacija i eksternalizacija vjere isposredovana nebrojenim oblicima medijske i mrežne transformacije s druge strane, mjesec ramazan se javlja kao vrijeme mogućeg povratka vlastitosti i samoj suštini onog što nam se u jednom tako bremenitom “trenutku” neponovljivo nudi.
O neuporedivosti i specifičnom karakteru određenih dana, noći i mjeseci, kao i svetih gradova i toposa, pisali su mnogi fenomenolozi i antropolozi religije. Ipak, stvarni smisao i značenje takvih izričaja u svojoj punini dohvatljiv je jedino posredstvom iskustvenog doživljaja, koji u sebi sabire sve elemente kazivog i nekazivog, mislivog i nemislivog.
Post, i ne samo u mjesecu ramazanu ali osobito u mjesecu ramazanu, prilika je da se iskoristi neponovljiva povijesna mogućnost i ozbilji jedini oblik ibadeta koji i usljed “činjenja” ostaje skriven, koji se ne može dijeliti i koji suštinski ne pripada onome ko ga čini nego Onome u čije ime se čini. Ramazan otvara put za prevladavanje otuđenja i nadvladavanje samog zaborava.
Štaviše, živimo u vremenu u kojem je sâmo prisjećanje i posvješćivanje zaborava novi oblik vrlo karakterističnog religijskog iskustva. I dok je mislilac bitka s početka prve polovine XX stoljeća konstatovao naš zaborav bitka, mi se tokom prvih dekada XXI stoljeća nastojimo prisjetiti samog zaborava u čijoj dubini ostaje skrito ono što kao primarni Cilj biva “zatrpan” usljed brojnih imenovanja, (samo)pokazivanja, postava i predstava, interpretacija i kvaziinterpretacija, pokušaja i promašaja.
Post, u svojoj temeljnoj dimenziji, podupire rađanje i stasavanje one svijesti koja zna sebe u svojoj razlici i neodvojivosti od Drugog, te u svojoj fundamentalnoj ovisnosti o Drugom koji jeste Apsolut. Naša neprekidna ovisnost o Izvoru i potreba za održavanjem u postojanju pokazuje stvarni kakrakter našeg bića.
Da je Allah bogat, a mi siromasi koji se trse, mogli smo pročitati i u samom tekstu Kur’ana. Ipak, postati svjestan te činjenice i spoznati samu suštinu naše ovisnosti i metafizičkog siromaštva znači ozbiljiti puninu posta i dosegnuti ono religijsko iskustvo koje su mnogi, od Junayd al-Bagdadija i Ibn ‘Arabija pa do Friedricha Schleiermachera i drugih vidjeli kao vrhunac na putu našeg duhovnog uspinjanja.
Konačno, pokušajmo misliti ono što “činimo” i ono što nam se u tom “činjenju” pokazuje najimanentnijim doživljajem naše vezanosti za Apsoluta, jer ćemo samo iz takvih epistemoloških iskoraka imati priliku crpiti orijentacijsku snagu za vlastiti život. Drugim riječima, samo ono što nam u “našem” postu posredstvom transcendentne milosti “poručuje” kroz takvu vrstu iskustva jeste uistinu naše, sve drugo od našeg posta je Njegovo.
