religija

Riječ je o ramazanu

Rusmir Šadić

Budući smo neprekidno izloženi pritisku konzumerističkog duha, iskušavanju i svjedočenju vrlo čudnih oblika religioznosti, karakterističnih za postmoderno doba kojim dominira tehničko-tehnološka svijest sa jedne strane, te estradizacija i eksternalizacija vjere isposredovana nebrojenim oblicima medijske i mrežne transformacije s druge strane, mjesec ramazan se javlja kao vrijeme mogućeg povratka vlastitosti i samoj suštini onog što nam se u jednom tako bremenitom “trenutku” neponovljivo nudi.

O neuporedivosti i specifičnom karakteru određenih dana, noći i mjeseci, kao i svetih gradova i toposa, pisali su mnogi fenomenolozi i antropolozi religije. Ipak, stvarni smisao i značenje takvih izričaja u svojoj punini dohvatljiv je jedino posredstvom iskustvenog doživljaja, koji u sebi sabire sve elemente kazivog i nekazivog, mislivog i nemislivog.

Post, i ne samo u mjesecu ramazanu ali osobito u mjesecu ramazanu, prilika je da se iskoristi neponovljiva povijesna mogućnost i ozbilji jedini oblik ibadeta koji i usljed “činjenja” ostaje skriven, koji se ne može dijeliti i koji suštinski ne pripada onome ko ga čini nego Onome u čije ime se čini. Ramazan otvara put za prevladavanje otuđenja i nadvladavanje samog zaborava.

Štaviše, živimo u vremenu u kojem je sâmo prisjećanje i posvješćivanje zaborava novi oblik vrlo karakterističnog religijskog iskustva. I dok je mislilac bitka s početka prve polovine XX stoljeća konstatovao naš zaborav bitka, mi se tokom prvih dekada XXI stoljeća nastojimo prisjetiti samog zaborava u čijoj dubini ostaje skrito ono što kao primarni Cilj biva “zatrpan” usljed brojnih imenovanja, (samo)pokazivanja, postava i predstava, interpretacija i kvaziinterpretacija, pokušaja i promašaja.

Post, u svojoj temeljnoj dimenziji, podupire rađanje i stasavanje one svijesti koja zna sebe u svojoj razlici neodvojivosti od Drugog, te u svojoj fundamentalnoj ovisnosti o Drugom koji jeste Apsolut. Naša neprekidna ovisnost o Izvoru i potreba za održavanjem u postojanju pokazuje stvarni kakrakter našeg bića.

Da je Allah bogat, a mi siromasi koji se trse, mogli smo pročitati i u samom tekstu Kur’ana. Ipak, postati svjestan te činjenice i spoznati samu suštinu naše ovisnosti i metafizičkog siromaštva znači ozbiljiti puninu posta i dosegnuti ono religijsko iskustvo koje su mnogi, od Junayd al-Bagdadija i Ibn ‘Arabija pa do Friedricha Schleiermachera i drugih vidjeli kao vrhunac na putu našeg duhovnog uspinjanja.

Konačno, pokušajmo misliti ono što “činimo” i ono što nam se u tom “činjenju” pokazuje najimanentnijim doživljajem naše vezanosti za Apsoluta, jer ćemo samo iz takvih epistemoloških iskoraka imati priliku crpiti orijentacijsku snagu za vlastiti život. Drugim riječima, samo ono što nam u “našem” postu posredstvom transcendentne milosti “poručuje” kroz takvu vrstu iskustva jeste uistinu naše, sve drugo od našeg posta je Njegovo.

Izvor

Related Articles

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Check Also
Close
Back to top button
%d bloggers like this: