kultura

RATNICI PAORSKOG SRCA

FARUK ŠEHIĆ

Koliki je bio značaj Đorđa Balaševića za moju generaciju ljudi rođenih krajem šesdesetih i početkom sedamdesetih dovoljno govori činjenica da smo pjevali njegove pjesme u centru Cazina, mi prekaljeni, izranjavani borci 5. korpusa. Pjevali uz gitaru, rakiju, dragocjene cigarete i pokoji džoint. U srcu najljuće Krajine, u Okrugu Bihać, opkoljeni sa svih strana kao na nekom ostrvu daleko od bilo kakve civilizacije.
Bez obzira na to da li neko o njemu misli kao kralju patetike, melodrame ili melanholije, Đorđe Balašević je svojim pjesmama obilježio rano djetinjstvo moje i ne samo moje generacije. Imao sam njegove kasete i znao sam njegove pjesme napamet iako sam više bio novovalni roker. Više sam slušao EKVElektrični orgazamFilmDisciplinu kičme i Azru, ali Đorđe je bio nezaobilazan.
On je možda bio i jedan od najvećih trubadura istinskog bratstva i jedinstva, ne onog lažnog koje će završiti u masovnim grobnicama, kako je to napisao i otpjevao Damir Avdić Graha, underground trubadur Tuzle i ostatka izranjavane Bosne i Hercegovine.
Prije svega Balašević je bio i ostao odličan pjesnik koji je svoje stihove znao dobro uglazbiti. Neke njegove metafore i pjesničke slike, tako vidljive, žive i stvarne, dugo vremena su mi se motale po glavi i od njegovih stilskih figura, godinama poslije rata, pravio sam vlastite stilske figure i sklapao rečenice. Nije njegov uticaj na moje pisanje u rangu uticaja jednog Borgesa, Emersona, Herberta ili Milosza, ali u ranoj fazi djetinjstva on je itekako pomogao razvoju mog maštovnog svijeta i aparata koji ću poslije proizvoditi metafore.
Mesec sija nad vrbakom
Lebdi nebom zvezda roj
Kapi vode kao biseri
Što se blistaju svud po njoj.
Ovo su odlične poetske slike; precizne i jasne, tople i tačne. Da ne izvlačim njegove puno uspjelije i bolje stihove kao što je cijela pjesma Odlazi cirkus, gdje je antologijski stih: “Ostaće svetli krug na mestu gde je bila šatra…”. Ovo ne možeš napisati ako si levat i lažni pjesnik. Samo onaj ko ima književni dar može vidjeti ovaj mali, naoko, nebitan detalj. Poslije iz ovog detalja razvija se cijela priča ili dramatika same pjesme.
Na stranu što mnogi i mlađi i stariji ljudi Balaševića spominju po njegovoj etičkoj ulozi, odnosno ne-ulozi u raspadu Jugoslavije i po tome što je ostao dosljedan vlastitom antinacionalizmu njegova prvenstvena vrijednost je pjesnička i muzička. Ponekad je teško razlučiti šta tu više preovladava ali meni je uvijek bitniji estetski momenat, mada volim kada je i etika samog umjetnika na nivou njegove estetike, a znamo da to kod mnogih pisaca nije slučaj.
Također ga ljudi u Sarajevu pamte po dva koncerta održana u legendarnoj Skenderiji. Na jednom od njih sam i sâm bio prisutan sa tadašnjom djevojkom Azrom. Uživali smo, kupili koncertne majice. Mada se slabo sjećam detalja sa koncerta osim tog kolektivnog zadovoljstva što je Đorđe došao i poklonio se nama, preživjelima, poklonio se našoj boli. Tada niko i ništa nije mogao napraviti potez koji će biti tako ljudski i tako veličanstven. Naravno da ćemo mu biti zahvalni do vječnosti za ovu opšteljudsku gestu.
Također mi je poznata priča da je pjesma Ne lomite mi bagrenje anti-albanska i šovinistička, ta intriga ostaje do naših dana. Isto u romanu Tri poslijeratna druga postoje pasaži naratora koji su direkno anti-albanski, šovinistički i zaista užasni. Reći za jedan narod da ne poznaje violinu, da nema balerina i slikara zaista je vrhunac koji je u suprotnosti sa njegovim cjelokupnim mirovnim angažmanom. Mislim, ipak, da su njegova dobra djela (manihejski) puno veća od ovih pasaža u romanu i da ga trebamo pamtiti po dobru a ne po iskliznućima u srpski nacionalizam i prezir prema Albancima kao nižim bićima.
Njegov značaj za sve nas bivše Jugoslavene je neizbrisiv. On je cijelim generacijama pomogao stvoriti mentalne slike jedne fiktivne romantične zemlje gdje obitavaju panonski mornari, ratnici paorskog srca, lepe protine kćeri, jeseni dunja naših, boži pubova
Bila je ratna 1992. ili 1993. Teško se sad tačno sjetiti a kao da je i bitna preciznost memorije ali se sjećam plave kasete albuma Pub i sjećam se, jasno ko dan, kako Zlaja Bajšanski (porijeklom Vojvođan) kao konobar uzima plavu kasetu i stavlja je u kasetofon linije. Sjećam se kako pijemo rakiju i kako suznih očiju slušamo Ratnika paorskog srca. Možda je to bilo patetično ali ja volim tu patetiku i Zlaja ju je volio. On koji je svoj život dao za ovu zemlju kao pripadnik bihaćkog HVO-a. Još jedan ratnik paorskog srca koji se nikad nije vratio sa ratišta.
Ta pjesma je i meni i Zlaji davala utjehu, iako je ona dosta uopštena i barata opštim metaforama na mene je imala itekako pozitivan učinak. Pročišćavala je moje misli mladog vojnika i borca koji je, i prije nego se ratna mašinerija zahuktala do krajnjih granica, znao sve čime ćemo se susresti u nepravednoj slobodi i užasnom miru.
Ta slika iz kafića Ferari u Cazinu, duboko iza linija, ostaje u mojoj memoriji. Da je snimio samo ovu pjesmu ja bih mu bio vječno zahvalan, a broj ljudi koji imaju njegove pjesme kao svoje pjesme-zaštitnice je sigurno ogroman.
Ratnik paorskog srca je otišao na nebo. Nadam se da će gore sresti Zlaju Bajšanskog i sve ostale ratnike paorskih i drugih srcâ..

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button