kinematografijakultura

„QUO VADIS, AIDA?“ Na tragu beskrajne katarze

U filmu „Kuda ideš, Aida?“, suprotno filmu Denisa Tanovića, gledaocu je slika žrtve i zločinca kristalno jasna

Behrooz Naseri

Zabilješka o filmu “Kuda ideš Aida?”

Priča teče iz ugla Aide (Jasna Đuričić), nastavnice čijeg supruga, Nihada (Izudin Bajrović), jedno vrijeme direktora škole u Srebrenici, i dva njena sina, Sejo (Dino Bajrović) i Hamdija (Boris Ler), progone vojnici bosanskih Srba. Aida radi kao prevodilac za snage UN-a stacionirane u području Srebrenice. Imajući u vidu posao koji obavlja, ona je jako dobro upućena u sve što se događa.

Kada su u pratnji teških oklopnih vozila i tenkova Mladićeve snage ušle u grad, Aida kao prevodilac učestvuje na dramatičnom sastanku između komadanta snaga UN-a Thoma Karremansa (Johan Heldenbergh) i načelnika grada. UN naglašava da je grad Srebrenica zastićena zona i da će napad Srba na grad uzrokovati veoma ozbiljne posljedice po same Srbe. Karremans ponovo iznosi obećanje UN-a da će srpski položaji biti bombardovani u slučaju kršenja ultimatuma, no sasvim je jasno da niko od prisutnih ne vjeruje da će se ti napadi zbilja i dogoditi.

Radnja filma je smještena u četvrtu godinu rata, četiri mjeseca nakon što je Radovan Karadžić, politički lider bosanskih Srba, potpisao „Direktivu broj 7.“, kojom svojim snagama nalaže “stvaranje uslova totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi.”, čime je, u stvari, stanovništvo bilo osuđeno na „dobrovoljno“ iseljenje. Još u zimu 1992/93. godine vojska bosanskih Srba je na temelju „Direktive broj 4.“ pokrenula vojne akcije širokih razmjera.

Kao rezultat tih vojnih operacija, desetine hiljada Bošnjaka muslimana bilo je potpuno etnički očišćeno sa svojih vjekovnih ognjišta u Bosanskom Podrinju, protjerano i prisiljeno da potraži spas u području Srebrenice, Žepe i Goražda. Suočivši se sa teškom humanitarnom krizom, koja je vladala u okruženoj Srebrenici, mjestu u koje se slila rijeka od oko 40 000 prognanika, Vijeće sigurnosti UN-a 16. aprila 1993.godine, usvojilo je „Rezoluciju broj 819.“ i proglasilo Srebrenicu prvom zaštićenom zonom. Prema toj rezoluciji ovaj grad, zajedno sa pet drugih gradova, Žepom, Goraždem, Sarajevom, Tuzlom i Bihaćem postali su zaštićena zona za čiju sigurnost će se starati međunarodna zajednica.

Komadant Drinjskog korpusa vojske bosanskih Srba 6. jula 1995.godine naredio je svojim snagama da započnu operaciju „Krivaja 95“, kako se šifrovano zvala operacija sveopćeg napada na Srebrenicu. Mladićevi vojnici gotovo da se nisu suočili sa ozbiljnijim otporom prisutnih snaga armije BiH i holanskog bataljona UN-a, a također nije bilo ni zračnih napada Nato saveza. Vojnici vojske bosanskih Srba 10. jula već su bili u predgradu Srebrenice i ništa nije moglo zaustaviti njihovo napredovanje ka nebranjenoj zaštićenoj zoni. Srebrenca je skoro tri godine bila u potpunom okruženju prije nego što su Srbi okupirali ovaj grad 11. jula 1995.g. Toga dana grad Srebrenica našao se u čeličnom stisku četnika kojima je komandovao general Ratko Mladic.

Oko 40 000 ljudi krenulo je ka zaštićenoj zoni UN-ove baze, ali su holandske trupe upustile u unutrašnjost baze svega 5000 ljudi. Masa naroda, poput ogromnog uskovitlanog mora ostala je nezaštićena izvan kapije baze UN-a iščekujući i nadajući se spasu. U trenucima kada se situacija iz trenutka u trenutak pogoršavala, Aida, trčeći od jednog do drugog kraja baze, pokušava pronaći svoga supruga Nihada (Izudin Bajrović) i svoje sinove, koji se nalaze sa druge strane žičane ograde baze. Jedini način da ih nekako uspije uvesti u bazu je bio pristanak Nihada da dobrovoljno istupi kao predstavnik izbjeglog naroda i prisustvuje sastanku sa Mladićem (Boris Isaković) u hotelu Fontana uz prisustvo komandanta holandskog bataljona Thoma Karremansa. Mladi holandski mirovnjaci smješteni u bazi UN-a pri susretu sa do zuba naoružanom vojskom bosanskih Srba bez ikakvog otpora otvaraju kapije i dopuštaju Mladiću i njegovim snagama da uđu u bazu i hiljade ljudi na silu utjeraju u autobuse i kamione, pri tom odvajajući muškarce od žena. Akcija pražnjenja baze koju su provodili vojnici UN-a još nije bila završena, civili čak nisu bili ni evidentirani, a srpske snage su već iza baze provodile pretrese i maltretiranja nad dvijestotinjak osoba. Mladić govori kako će civili biti prebaćeni u Kladanj, na teritoriju pod kontrolom Armije BiH. Tih 200 osoba odvezeno je na nepoznatu lokaciju gdje su svi do jednog poubijani.

 

Plan je otprije bio jasan, masovna ubistva se trebaju vršiti daleko od očiju međunarodne zajednice. Aida je, međutim, dovoljno čula i svatila da svoje sinove sada mora na bilo koji način izmjestiti iz baze. Ona, kao hrabra majka, pokušavala je to učiniti na sve moguće načine, iskušavajući jedan po jedan, čak moleći i one za koje je radila, klečeći i tražeći od njih da njenoj djeci i mužu izdaju UN-ova dokumenta.

Aida je potpuno upoznata sa četničkom okrutnošću i odsustvom bilo kakve milosti i empatije, stoga je sa velikom požrtvovanošću nastojala spasiti svoju porodicu. Bila je spremna čak pucati u noge svojih sinova kako bi ih prihvatili i pridružili grupi ranjenika i ne bi li na taj način spriječila navodno njihovo prebacivanje u Kladanj. Kada postaje jasno da su tri kamiona ranjenika napustila bazu a da ni jedan ranjenik nije stigao u bolnicu, ona odustaje od tog nauma. Strepnja i tjeskoba, poput puteva bijega iz baze, jedna za drugom nestaju, a nama je već poznato kakva ih sudbina čeka ako ne napuste baze.

General Mladić koji je uspio poraziti malobrojne i slabo naoružane pripadnike Armije BiH sada se pojavljuje u Srebrenici u pratnji svoga snimatelja. Svjestan moći slike, gdje god se kreće prati ga snimatelj. On čak snimatelju odreduje kadar i lokaciju smimanja. Naoružani četnici ulaze u bazu UN-a u Potočarima i odlaze među civile pod izgovorom potrage za vojnicima Bošnjacima. Kada pomoćnik Mladića od njih čuje da među njima nema vojnika bjesomučno se izdire na njih, vičući „Pa s kim ratujemo četiri godine?!“

Nemoćni holandski oficiri nisu imali drugog izbora osim da mirno promatraju šta se zbiva, muklo šuteći naspram divljačkog ponašanja Srba. Srpski snimatelj je prisutan na svakom mjestu. Ratko Mladić radostan kao nacionalni junak staje pred kamere. U trenucima kada ulazi u Srebrenicu u objektiv kamere iznosi svoju tvrdnju da je ovo čin osvete nad Turcima. Trenutak poslije pred kamerom glumi i izjavljuje milost i sažalijevanje Bošnjaka. Četnici se ponašaju okrutno i neljudski. Koriste svaku priliku da zastraše i ponize Bošnjake.

Aida osjeća da će sve oni koji padnu u četničke ruke zadesiti tužna i bolna sudbina. Na kraju, pod izgovorom da je njen suprug u stanju olakšati pregovore sa Srbima, uspjela je supruga i sinove potajno uvesti u komandu baze, ali se njenoj porodici ne dozvoljava duže zadržavanje u bazi UN-a. Aida bjesomučno pokušava na svaki način zadržati voljene, pokušavajući za njih čak krivotvoriti dokumente, ili ih pak sakriti između velikih sanduka koji se nalaze iza kamiona. Da bi ih spasila iznosi različite planove, sve ono što joj je u tom trenutku pada na um. Čini se ipak da nista od toga ne uspijeva. Da li će i njena porodica kao i mnogi drugi biti žrtve sistematskog ubijanja i strijeljanja?

Jasmila Žbanić, bosanska rediteljica u svome posljednjem filmu, u kome ponovo glavni lik igra hrabra majka, koja želi zaštititi svoju porodicu, svijetu se predstavila filmom u međunarodnoj koprodukciji koja uključuje BiH, Austriju, Rumuniju, Holandiju, Njemačku, Poljsku, Francusku, Norvešku i Tursku. 2006. godine rediteljica Žbanić je stekla popularnost kada je dobila zlatnog medvjeda za film Grbavica (Esmina tajna) a ove godine sa filmom „Kuda ideš, Aida?“ ušla je u uži izbor kandidata za Oskara.

U oba filma jedna bosanska majka grčevito se bori za spas svoje porodice. U filmu Grbavica, Esma nastoji šutnjom i prikrivanjem jedne bolne istine sačuvati svoju mladu kćerku, a ta bolna istina jeste da je Esma u četnickom logoru bila silovana te da je Sara dijete tog čina. U filmu „Kuda ideš, Aida?“ glavni lik je, također, žena koja svim svojim bićem želi zaštititi živote supruga i dvoje djece. U oba filma vojska bosanskih Srba direktni je krivac za bol i patnje glavnog lika, žene. Žbanić o filmu kaže: „Prema mome mišljenju, srebreničke majke su svete. Mi uvijek mislimo da su sveti na nebesima, međutim ove žene su među nama.

Na zemlji.“ Gledanje filam s čijim slijedom događaja je gledalac već od ranije u potpunosti upoznat, čak zna i kakav će biti njegov kraj, od gledaoca traži nešto više strpljenja, posvećenosti i interesovanja. Jedan od takvih filmova je i film „Kuda ideš, Aida?“, priča o genocidu nad Bošnjacima muslimanima Srebrenice. Gledalac ovog filma zna da je svaki bošnjački muškarac kog vidi na filmskom platnu potencijalni osuđenik na smrt. No, rediteljica Žbanić odmah na početku nas obavještava da je sebi dala za pravo slobodu u iznošenju ove filmske priče. Natpis na početku filma kaže; “Ova priča je zasnovana na istinitim događajima. Pojedini likovi su izmišljeni, a neke scene i dilajozi uredeni u kreativne i dramaturške svrhe“ U isto vrijeme neke ličnosti, jasno se da razaznati, nastale su na temelju istinitih likova.

Naglasak Žbaničke navođenjem natpisa „Evropa, Bosna- juli 1995„ – na samom početku filma – kazuje nam zapravo da se time želi ukazati na jedan istiniti dogadaj koji se dogodio u Evropi. Rediteljica nije trošila vrijeme na predstavljanje dokumentovanih izvještaja o jednom historijskom dogadaju, iako će za dijaloge koristiti izvorne riječi Ratka Mladića u trenutku kada ulazi u Srebrenicu, kada je rekao da se smjesta sa kuća uklone zastave i znakovi muslimana. Međutim, ona jako dobro zna šta je to drama, isto tako i tragedija.

Porodica, kao stub zajednice, glavna je okosnica filma. Žbanička pokušava hiljade bosanskih žrtvi predstaviti kroz životnu priču jedne porodice i tako naglasiti njihovu žrtvu. Laganim zaokretom kamere ka Aidi i članovima njene porodice koji su zagledani u nju, rediteljica još na samom početku filma, izvlaći Aidinu porodicu iz cijelog filma i predstavlja je gledaocu nakon čega film i započinje. Rediteljica ovim predstavljanjem otkriva svoj zadatak i odnos prema onome što gledalac zna o srebreničkoj tragičnoj priči. Sada je jasno da ona želi ispričati svoju priču. Ovaj film ekranizira tri dana koja su okončala genocidom. Tokom proteklih godina izdate su brojne knjige i napravljeni brojni dokumentarni filmovi o Srebrenici. Isto tako, izložbe fotografija i slika inspiriranih događajima u Srebrenici upoznale su gledaoce i čitaoce sa temom srebreničke tragedije, ali ovoga puta Žbanička odabirući Aidu, prevodioca u UN-u, koja je zbog posla koji obavlja jako dobro upoznata sa situacijom, uvodi gledaoca u samu srž događaja.

 

Jasna Đuričić, srbijanska glumica, odigrala je ulogu Aide na gotovo nevjerovatan način, i tamo gdje je ona prevodilac, rastrgana izmedu onih koji govore engleskim i onih koji govore bosanskim jezikom, i tamo gdje kao majka i supruga na fantastičan način izražava majčinski instikt, dok istovremeno pred mužem ni za trenutak ne pokazuje slabost.

Međutim, najznačajniji dio njene uloge u ovom filmu u velikoj mjeri protiče u šutnji i pogledom izraženim stavovima i emocijama, posebno onda kada ostaje sama i kada naslućuje događaje u vezi kojih se ne usuduje prozboriti niti riječ, trudeći se zadrzati ih u sebi. Tri situacije, koje su sa stanovišta forme međusobno različite, Jasna Đuričić (Aida) tako je snažno odigrala svoju ulogu stvarajući kod gledaoca iznimno karizmatičan lik Aide.

Egzemplaran primjer je njen zabrinuti pogled u trenutku dok duboko uvlaći dim cigarete na samom početku filma, ali i onda kada pogledom iza reflektora baze ispraća žene koje se nalaze u autobusu, završavajući ga na uznemirenom pogledu vozača autobusa. Njih dvoje kao da jasno znaju kako će se sve ovo okončati. Isto tako i njen pogled ispunjen strahom u trenutku kada joj sinove ispituje Mladićev pomočnik, i njen stameni pogled sa kraja filma ispunjen višeznačjem. Kao da pogled i oči u ovom filmu imaju odvojenu ulogu. Jedna trećina filma fokusirana je na poglede i na oči. Oči koje predstavljaju prozore koji vode ka duši čovjeka.

Aida, noseći znak UN-a na svojim prsima, misli da u rukama drži pobjedničku kartu koju drugi nemaju, ali sa stanovišta stranaca, njenih radnih kolega, ona je još uvijek samo Bosanka. Zbog toga će bespomoćna i uplakana pasti na koljena pred snagama čuvarima mira UN-a ne bi li spasila svoju porodicu, čak pristajući i na to da spase bar jedno dijete. Holadske trupe, čuvari mira Ujedinjenih nacija pod komandom pukovnika Thoma Karremansa (Johan Heldenbergh), u filmu su predstavljene veoma vjerno i realno, onako kako je historija zabilježila njihovo ponašanje. Ove trupe su bile nespremne za većinu povjerenih zadataka i odgovornosti i nemoćne da spriječe Srbe u njihovom naumu. Iako je Srebrenica od strane Ujedinjenih nacija bila proglašena zaštićenom zonom, jedinice bosanskih Srba, svjesne pasivnog odnosa snaga čuvara mira UN-a, uopće se nisu obazirale na prijetnje vazdušnim udarima na njihove položaje. Ti ultimatumi nikada nisu donijeli ništa konkretno, jer da jesu genocid u Srebrenici se ne bi ni dogodio.

U filmu jasno uočavamo uznemirenost zapovjednika, nemoćnog komandantra holandskih trupa. On iz baze kontaktira nadređene u Ujedinjenim nacijama. Razgovor sa njima ga šokira, budući da mu je rečeno da bi trebao biti malo prijazniji prema Srbima. Nije uspio izdejstvovati dopuštenje za zračne napade na pozicije srpskih snaga, nakon čega se zatvara u jednu sobu, a na Aidinu obavijest da tamo vani ubijaju ljude, on odgovara šutnjom. Svjestan je on potpuno da će zauvijek ostati zapisan kao saučesnik u masovnim pokoljima koji se vani događaju (u trenutku dok se događao genocid u Srebrenici Holandija priznaje svoju ulogu u prikrivanju onoga što se dogodilo. Nakon prezentiranja izvještaja iz 2002.godine premijer i cijeli kabinet Holandije dali su ostavku na svoje pozicije). Uprkos ovakvih odluka, čak i nakon prolaska 25 godina od genocida ponašanje Holanđana je teško shvatljivo. Za vrijeme kada se održavala svjetska premijera filma „Kuda ideš, Aida?“, holandska vlada je objavila da će svim vojnicima koji su služili u Srebrenici uplatiti po 5000 eura pomoći.

Rediteljica znajući da su gledaloci veoma dobro upoznati sa genocidom, svjesno zaobilazi scene nasilja i zločina. Ona nastoji pokazati suštu realnost i istinu u formi brzih slikovitih scena, scena koje još uvijek možemo vidjeti na oficijelnom youtube kanalu Associated Pressa, stvarajući atmosferu i doživljaj u kome gledalac sam sebe smiješta unutar mase naroda okupljenog u Srebrenici 1995. godine. Poruka i osnovna tačka gledišta uspješno je prenijeta uz pomoć napete igre Aide, prelijepog kadriranja smimatelja kao i vrhunske profesionalne montaže.

Tokom cijelog filma Aida iz trenutka u trenutak u film unosi daške dokumentarnog filma. Ulazak u bazu kamiona koji su prevozili nedužne ljude i ranjenike, tjeskoba i usplahirenost Aide, koja ulazi u preplašenu masu ljudi i traži supruga i sinove, nagovještava nam opću atmosferu jedne strašne tragedije, koju sa svime onim što ona u sebi bremeni, gladalac osjeća tu pored sebe. Kada se popela na kontejner da bi dozvala svoga muža i djecu, suočila se sa prizorom nepregledne mase naroda koji je poput mirnog mora iščekivao početak oluje.

Rediteljica filma je upečatljivo istaknula Aidu, a Jasna Đuričić je tako sjajno i snažno odigrala glavnu ulogu da gledalac naprosto stjeće utisak da će se krajnji ishod ovog genocida srućiti na pleća ove žene. Scenografija u velikoj mjeri vjerno rekonstruira zbilju onoga što se dogodilo. Tačno je da prolazi 25 godina od ovog zločina, ali usporedbom postojeće filmske građe može se kazati da je ovaj dio posla urađen fentastično. Rediteljica je odabrala odgovarajući motod da se približi onome što se zbilja događalo tokom genocida, tvoreću tu sliku iz tri dijela. Prvi dio je prošlo vrijeme. Glavni dio priče ograničen je na nekoliko posljednjih dana tragičnih događaja. Drugi dio je umetnut u središte prvog dijela, kratka fleš scena jedne zabave. I treći dio, sadašnje vrijeme koje se odnosi na događaje od nekoliko godina nakon genocida.

Ubrzani ritam ovog 100 minitnog filma predstavlja izazov za memoriju gladaoca. Žbanička svjesna te činjenice gledaocu nudi nekoliko nezaboravnih momenata i trenutaka za odmor koji nas, svaki pojedinačno, za korak približavaju tragediji i trenu kada narod osjeća da nema kraja njihovim mukama. Aida se osamljuje sa svojom porodicom, mlađi sin od starijeg brata uzima zapaljenu cigaru i snažno povlaći dim, dok Aida sa negodovanjem kaže: „Šta sam ja rekla za pušenje“ Mlađi sin joj na to daje odgovor: „Meni je za dva dana rođendan“ nakon čega porodica razmjenjuje osmjehe ispunjene gorčinom. Oni ne znaju da će se njegov rođendan poklopiti sa danom njegove smrti, poput sudbine male Fatime Muhić, novorođenčeta čiji je dan rođenja bio ujedno i dan njene smrti. Ovi trenuci su kratke pauze, predah tokom svega onoga što se zbiva i koji povečavaju pripravnost gledaoca za što veću identifikaciju i saživljavanje sa događajima.

 

Drugi dio je u stvari povratak u prošlost. Aida ostavlja u stranu svoju cigaretu i uzima joint od kolegice koja koji radi u Crvenom krstu i povlaći dim. Gledajući sa oduševljenjem jedno u drugo smiju se svojim pokretima i reakcijama. Ona zatvara oči i odvodi nas na jednu glamuroznu zabavu ukojoj se svi smiju, plešu i igraju. Mlađi Aidin sin kao član benda učestvuje na navogodišnjoj zabavi u kojoj se bira najbolja frizura. Sve su nam to poznati likovi koje smo do tog trenutka već vidjeli u filmu. Zajedno jedni sa drugima držeći se za ruke plešu i igraju kolo okrečući se u krug. U jednom trenutku lica hladnog kao led plesači se okreću i svoj duboki pogled usmjeravaju i zadržavaju na kameri. Na taj način svi oni se urezuju u memoriju gledaoca, kome je kristalno jasno kakva će se nesreća sručiti na ovu razdraganu i veselu skupinu.

Srebrenički genocid, jasno je, prepun je najgrubljih oblika nasilja i zločina. Masovna pogubljenja, silovanja, pokopavanja u masovne grobnice, premještanja ostataka tijela u sekundarne i tercijalne masovne grobnice sa ciljem prikrivanja zločina itd. Rediteljica filma, međutim, ulaže vanredan napor da izbjegne prikazivanje tih scena. Jedna od najpotresnijih scena prvog dijela filma, koja umnogome oblikuje i usmjerava svijest i pažnju gledaoca, scena je dovođenja odraslih ljudi i malodobnih dječaka u fiskulturnu salu lokalne škole, onda kada kamioni ulaze u dvorište dovozeći ljude i dječake Bošnjake. Odrasli ljudi komšije i dječaci sa loptom u ruci stoje i posmatraju izvođenje nesrećnih ljudi iz kamiona te njihovo grubo i nasilno tjeranje i usmjeravanje ka sali čiji su zidovi i prozori zatvoreni i zamandaljeni. Otvoreno je samo nekoliko prozorčića kroz koje ulaze pušćane cijevi.

Posmatraći stoje po strani i čuju pucnjeve puščanih cijevi. Nekoliko dječaka koji su se u tom trenutku igrali, malo zastaju, no kako se pucnjava pojačala, oni se daju u bijeg i napuštaju prostor. Međutim, u susjedstvu škole, njihovi roditelji okupljeni na obližnjoj terasi uopće ne obraćaju pažnju na pokolj koji se upravo događa, naprotiv ponašaju se kao da se ništa i ne događa. Kamera se lagano kreće unazad (Dolly Back), izlazi izvan dvorišta škole dok istovremeno slika nestaje, prelazeći u bjelinu (Fades to White) i odvodeći nas na krivudavi put u područje prekriveno snijegom. Prelazak u bijelo gledaocu sugerira da drama masovnih pokolja još uvijek nije okončana. Iako sve vizualne informacije govore da je potresni događaj okončan, one ipak u sebi bremene vijest o neizvijesnom kraju. U iranskom filmu „Preživjeli“ (1994) režisera

 

Sayfullahdada u kome se govori o događajima iz 1947.godine, tačnije okupaciji grada Haife na okupiranim palestinskim teritorijama, ljekar po imentu Said zajedno sa svojom suprugom Latifom i novorođenom bebom po imenu Farhan donosi oduku da krene na put. Na dan odluke cionističke trupe izvršavaju sveopći napad na grad Haifu. Said i njegova supruga gube život u pokolju koji se vrši nad stanovnicima grada. Staranje o Farhanu, njihovom sinu, koji je jedini preživio pokolj i ostao sam u kući, biva povjereno židovskoj porodici, kojoj je od strane Židovske organizacije dodijeljen Saidov stan. Nekoliko godina poslije Aida se vraća u Srebrenicu kako bi povratila vlasništvo nad vlastitim stanom i namještajem u njemu.

Lagana muzika gledaoca vraća na sami početak filma, na scenu polaganog uvlačenja duhanskog dima kojom su Aida i članovi njene porodice, koji je u tom trenutku začuđeno promatraju, izdvojeni iz cijelog filma i predstavljeni gledaocima. Prema tome sada je akcenat na onome što je ostalo od kuće i doma. Aida se kreće kroz naselje i prolazi pored starih komšija Srba, koji su se tokom genocida pridružili progonima i šikaniranjima Bošnjaka. Dolazi do stambene zgrade i ulazi u nju. Pritišće zvono ispred svoga stana. Nakon što se predstavila kao Aida Selmanagić ulazi u stan i primijećuje da se njen stan i nije nešto mnogo promijenio. Stari sat, postavljen na zidu na onom istom mjestu gdje je i nekad bio, i dalje je radio. Žena, Srpkinja, koja živi u stanu na vratu nosi lančić sa krstom. Poziva svog malog dječaka da Aidi kaže „Dobar dan“. Čuvši izgovorene riječi malog Nikole Aidino srce se slama, plačući gleda u Srpkinju koja stoji pred njom. Majka malog dječaka pokušava skriti krst koji joj visi na vratu i predaje Aidi ručnu torbu sa svim njenim stvarima. Izlazeći iz zgrade Aida susreće pomoćnika generala Mladića, odgovornog za masovne egzekucije koje su vršene u Srebrenici, koji je u prolazu pozdravlja riječima „dobar dan“ a potom ulazi u Aidin stan. Jeste, on je bio Nikolin otac! Ova apsurdna i gotovo nevjerovatna priča svakodnevno se događa narodu ovog grada nakon genocida koji je počinjen nad njima.

U jednoj od scena sa samog kraja filma sve je prikazano kroz tišinu i šutnju. Aida zajedno sa ostalim majkama Srebrenice ulazi u salu za identifikaciju posmrtnih ostataka žrtava kako bi izvršila prepoznavanje članova svoje porodice. Uspijeva prepoznati svoju djecu po sportskim patikama jednog od njenih sinova. To su bile iste one patike koje je jedan od njenih sinova na početku filma uzeo od brata upitavši ga: „Mogu li uzeti tvoje tene?“ Aida u ovoj sceni pokazuje bolnu realnost kojoj nema kraja, onda kada rukom prihvata kosti ruke svoga sina čijim tjelesnim ostacima nedostaje glava. U dokumentarnom filmu Bahruza Nasirija „Vječni marš“ (Marš nemira) jedna od srebreničkih majki je kazala: „Ja ukopavam ove kosti bez glave, a ni jedna majka svoje dijete na svijet nije donijela bez glave.“

Ovo je naslijeđe koje je ostalo svim bosanskim majkama i ženama koje su preživjele rat u Bosni i genocid u Srebrenici, a koje Aida na jako uvjerljiv način reprezentuje. Ono na direktan način ilustrira bol i strah od prošlosti i sadašnjosti. Žene koje godinama poslije genocida nastoje pronaći kosti i ostatke svoje djece ili svojih muževa, čine uz to i dodatne napore kako bi povratile svoju imovinu na kojoj žive i koju su uzurpirali Srbi. Ovo sve nam kazuje da rane nastale u genocidu još nikada nisu zacijelile.

Žbanička je učenica bivše jugoslovenske škole filma, učeći film kroz partizanske filmovime, film „Valter brani Sarajevo“ i filmove u kojima je rušenje mostova stalni motiv, u kojima vojnici koračaju po minskim poljima i podmuklo ubijaju s leđa, međutim ona u ovom filmu mnogo jednostavnije nego što bi se to moglo zamisliti sve to nadilazi i svojim pristupom iznenađuje gladaoca: bivši radni kolega i zločinac sada pita za zdravlje porodice; nekadašnji školski kolega sjedi naspram vas sa oružjem u ruci; odgovorni za sistematsko mučenje i masovna ubistva godinama nakon svih tih događaja pozdravljaju vas riječima „dobar dan“, a komšija silovatelj još uvijek vas presreće na ulicama vašeg grada; osobe koje sa oružjem dolaze iste su one osobe koje vas od prije poznaju – Aidini bivši učenici iz škole gdje im je predavala, prijatelji iz studentskih dana, sve to je teška jed koja iznutra izjeda Aidinu dušu.

Ovi scene ostavljaju mnogo snažniji utisak nego eksplozije mina ili prolazak metka kroz tijelo. Prisvajanje i uzurpacija domova i imovine od strane Srba mnogo više pogađaju čovjeka nego rušenje doma. Naravno tu su i brojne druge nezamislive okrutnosti koje su ispunile svakodnevnicu tih ljudi raznoraznim poniženjima i šikaniranjima. To sve je jako zastrašujuće, posebno umamo li u vidu to da je moguće ponovo da se sve to ponovi.

 

Drugi dio

Bez obzira, prihvatamo li ili ne prihvatamo logiku rediteljke u njenoj osobnoj pripovijesti o genocidu u Srebrenici, ipak se mora priznati da je ova četrdesetpetogošnja Bosanka uspjela nakon 25 godina pridobiti bosanske majke, supruge, sestre, nane i tetke koje su preživjele srebrenički genocid i postati glas ne samo bosanskih majki, nego se tako snažno, kroz lik Aide – predstavnika svih majki žrtava Srebrenice, etablirati i promaknuti u međunarodnog predstavnika i i glasnogovornika mladog i napaćenog naroda svoje zemlje.

Način na koji režiserka ulazi u srce i srž priče o genocidu u filmu „Kuda ideš. Aida?“ izveden je tako da će većinu gledalaca, posebno onih evropskih i zapadnih, podsjetiti na filmove „Šindlerova lista“ (Schindler’s List), „Pijanist“ (The Pianist) i „Život je lijep“ (Life Is Beautiful). U dijelu filma kada u bazi Ujedinjenih nacija razdvajaju žene i muškarce, intervencijom jednog holandskog vojnika četnici shvataju da se jedan dječak odjeven u žensku odjeću želi pridružiti skupini žena. Scena izgleda pomalo komično, međutim, gledalac pristaje uz pretpostavljenog oficira pomenutog holandskog vojnika koji nasrće na njega i upućuje mu protest zbog onoga što je učinio. Ovakvo protestno ponašanje holandskih vojnika ponavjla se na još nekoliko mjesta. Na primjer, onda kada predstavnici naroda kao pregovarači ulaze na sastanak sa Mladićem i kada bivaju podvrgnuti pretresu. Jedan od pregovarača je bila žena. Pretres koji vrši jedan srpski vojnik pretvara se u seksualno uzmeniravanje, što kod holandskih vojnika jasno izaziva odbojnost i gnušanje.

Emir Hadžihafizbegović

Emir Hadžihafizbegović igra ulogu srpskog oficira, desnu ruku generala Ratka Mladića, osobu koja je odgovorna za zvjerstva i ubistva i koja je svoje sugrađane u sklopu izvršenja paklenog plana odvodila na mjesta masovnih egzekucija. Njegova gluma pomenutog lika gotovo je nestvarna. Za vrijeme snimanja filma, dvije glumice koje su glumile srebreničke žene kada su vidjele Emira odjevenog u uniformu sprske vojske kako briljantno glumi ulogu zločinca pale su i izgubile svijest. Interesantno je da su ove dvije žene bile su prisutne u Srebrenici u vrijeme kada se genocid događao.

Uvjerljivo glumačko umijeće Emira u njima je oživjelo sjećanje na te teške trenutke usljed čega su izgubile svijest. Scena ulaska pomočnika Mladića u bazu UN-a, u trenucima išćekivanja zapovijedi komadanta baze, kada njegov saradnik pohotnim pogledom promatra jednu holandsku vojnikinju, jasno nam ilustrira nemoć Holanđana naspram ponižavajućeg ponašanja kojima su bili izloženi. Iako je u izvjesnom smislu stvorena komična scena gledalac će je propratiti bez osmjeha još bolje se upoznavajući sa prezrenošću i izopačenošću četnika. Četnici su poznati po psovkama, uvredama i verbalnim uznemiravanjima kao i seksualnim atacima i ponižavanjima. Ulazak Ratka Mladića u bazu, milovanje po glavi jednog dječaka, dijeljenje čokoladica i sokova, isto tako se može shvatiti u ovom naglašenom kontekstu, kao i način na koji pomoćnik Mladića dijeli hljeba, odnosno baca prema masi naroda u bazi u Potočarima.

Film „Kuda ideš, Aida?“ zbir je laži, apatije, straha i prestravljenosti koji prodiru u biće gledaoca. Gledalac posvema jasno sve to doživljava. Aida jako dobro zna, ali mora prevesti lažna obećanja njenih pretpstavljenih i narediti narodu da krene u susret smrti. Rediteljica Aidu u ovoj sceni stavlja u ravan saradnika Holanđana. Sve riječi holandskog zapovjednika, a Aida je tu pored njega u srednje krupnom planu (midium shut), ona nastoji prenijeti ne bi li na taj način uspjela zaštititi svog supruga i svoju djecu. Jasna Đuričić je veoma uspješto odigrala ovu tešku ulogu. Krikovi, molbe, bijeg, plać, kratki skokovi u prošlost (flashback) ispunjeni osjećajem zemaljske sreće i želje da sve bude ljepše i jednostavnije, sve je to perfektno izvedeno.

Nesreća i tjeskoba žrtava naviru iz prestravljenog lica majke koja se porađa ili lica mlade rok zvijezde. Tu su i strah dječaka koji pokušava prevariti Srbe i kao žena napustiti bazu, plač holandskog vojnika zbog nemoći da bilo šta učini, odvajanje na silu majke i dječaka, pogledi dvoje zaljubljenih koji znaju da se više nikada neće vidjeti, odvajanje zaljubljenog starijeg čovjeka i žene, odvajanje starijeg čovjeka od njegove krave, koja je bila sav imetak što je imao, ili direktni pucanj Srba u ženu koja priprema ručak. Gledaocu dok gleda film jasno je u kom smijeru teče priča, ipak on se nada, kao i Aida, da će režiser ovu tragediju okončati nekim sretnim završetkom.

Priča o ovom filmu događa se u vrijeme kada međunarodna zajednica potiskuje i zaboravlja genocid u Srebrenici a sponzori i egzekutori ovog genocida smjelo negiraju genocid, aktivno sudjelujući čak i na godišnjoj manifestaciji „Marš mira“, dok prodaju na internetu majice sa otrovnim natpisima „nož, žica, Srebrenica“, ili uzvikuju parole podrške i pohvale zločinu počinjenom u Srebrenici, pozivajući Srbe da stvaranje još jedne Srebrenice.

Genocid u Srebrenici voljom onih koji su ga počinili pretvorio se u jedno vruće političko pitanje. Pozivi i krici ogorčenih preživjelih Srebreničana koji danas moraju živjeti pored zločinaca, koji još uvijek nogom nisu kročili na sud da im se sudi za zlodjela, ili su izvedeni pred sud, ali zbog birokratskih zavrzlama njihov proces traje godinama, ostaju bez odgovora. Dvadeset pet godina poslije, ubistva i masovni zločini, koji su od strane dva suda UN-a proglašeni genocidom, uprkos brojnih neporecivih dokaza o svemu onom što se događalo, još uvijek se sistematski poriču i negiraju od strane sprskog političkog establišmenta, a projekat stvaranja Velike Serbije, projekat koji su Holanđani 11. Jula 1995 godine svojim ponašanjem osnažili i potakli, i dalje je prisutan u svoj svojoj punini i snazi.

Rene Bitorajac u sceni iz filma „Ničija zemlja“ Denisa Tanovića

U filmu „Ničija zemlja“ Denisa Tanovića bosanski vojnik držeći u ruci pušku pita srpskog vojnika: „Ko ja započeo rat?“ Srpski vojnik gledajući u pušku plašljivo odgovori: „Mi“. Ova situacija se u filmu ponavlja, ali ovoga puta srpski vojnik u ruci drži pušku i bosanskom vojniku postavlja isto pitanje i čuje odgovor: „Mi“

Ovaj film, iako je Bosni donio prvi Oskar, nije uspio napraviti jasnu distinkciju žrtve od njenog dželata, ostaljajući gledaocu da riješi ovu dilemu. Čak i zoom kamere unatrag na samom kraju filma kojom se prikazuje čovjek koji ostaje nepomičan ležati na mini dodatno pojačava ovu dilemu u vezi sa ovim pitanjem. Međutim u filmu „Kuda ideš, Aida?“, suprotno filmu Denisa Tanovića, gledaocu je slika žrtve i zločinca kristalno jasna. Žbanička je pozivajući se na dokumenta, izvorna kazivanja, kao i odluke koje su realne osobe, akteri ovih događaja donosile, a čiji su sudski dosijei na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu još uvijek otvoreni, uspjela na odličan način naglasiti i podebljati liniju koja razdvaja žrtvu od zločinca, tako da gledalac veoma lako pravi razliku među njima. Pored toga, na temelju vlastite vizije gleadalac u svom umu stvara sliku likova i gradi pretpostavku da kroz film doži katarzu shvatajući da su sudbine žrtava genocida i njihovih dželata međusobno isprepletene.

Film završava scenom bez dijaloga. Kraj ispunjen ekvivokacijom i mnogoznačnošću. Aida se vraća svome starom poslu nastavnika i poučava učenike u školi. Djeca bez obzira na etnički pripadnost ponovo sjede zajedno u učionici i slušaju časove. Rediteljka svoju poruku gromoglasno prenosi očima i pogledom u sali prisutnih gledalaca. Sala školskog teatra koja je bila pozornica masovnih ubistava, renovirana je za učeničke priredbe i predstave. Rediteljica gledaoca ostavlja samog sa publikom koja gleda predstavu djece žrtava genocida i djece počinilaca genocida.

Gledalac se naprosto gubi i stapa u igri „Sada vidim, sada ne vidim“ koju djeca igraju, sjedinjuje sa otvaranjem i zatvaranjem dječijih očiju. Akcenat koji režisera stavlja na ovu dječiju igru aluzija je na trenutni odnos prema zločinu genocida shodno kome „oko istine“ čovječanstva još uvijek dvoji u viđenju i neviđenju istine, djelujući isuviše pasivno i neodlučno. Predstavu ove djece, koja su rođena nakon rata i koja će činiti naredne generacije ove zemlje, posmatraju njihovi roditelji, među kojima su i počinitelji zločina, ali i žrtve zločina. Oni zajedno sjede jedni pored drugih i sa smijehom i radošću gledaju predstavu. Rediteljka fokus stavlja na lica i poglede zločinaca, počinitelja genocida koji su sada tu, prisutni u školskoj sali, ali nema tu traga od bijesa, osvetoljubivosti, mržnje.

Žbanička namjesto toga, strah i sažaljenje ubrizgava u formi strpljenja i suživota. U srednje krupnom planu Aida je izdvojena od svih, leđima okrenuta ka ogradi, stojeći okrenuta prema kameri zabrinuto gleda u publiku, dok se kamera kreće naprijed približavajući nas Aidi. Kao da je upravo ta slika zabrinute Aide glavna poruka koju gledalac stiče. Osjećaj straha, sažaljenja, strepnje i brige u formi strpljenja i sabura, to jeste onoga što je ponad oprosta, u formi beskrajne, ali ciljane i usmjerene katarze, gledaoca i nakon napuštanja kino dvorane ne popušta i ne istavlja na miru. Upravo ovaj pogled rediteljke na tok srebreničkog genocida dovoljan je razlog da ovaj film uđe u uži izbor za nagradu Oskara, a možda i da se njime okiti.

 

Show More

Leave a Reply

Back to top button