povijest

Putin dobro zna šta je Srebrenica

Kako je Rusija pod Putinom jačala kao velika sila koja pokušava da ponovo bude ravna s Amerikom, tako se mijenjao i odnos prema agresiji Srbije na BiH, pa samim tim i genocidu kao njenom vrhuncu

HAJRUDIN SOMUN

Pred svaku godišnjicu genocida u Srebrenici, a pogotovo ako je okrugla kao ova dvadeset peta, i u svijetu se ponavlja opomena “Ne dogodilo se!”, izražava pijetet prema njegovim žrtvama i uznemire se duhovi onih koji ga negiraju. Od njene dvadesete godišnjice do danas Srebrenica je, ni kriva ni dužna, poprimala simboličnu oznaku poremećenih odnosa Rusije s Bosnom i Hercegovinom, balkanskim zemljama koje teže zapadnim političkim i vojnim alijansama, pa i cijelim zapadnim svijetom. Samo naizgled sa Srebrenicom nema veze ni rijetko tako brzo i odlučno reagovanje s vrha države i diplomatije BiH od prije nekoliko dana – doduše samo bošnjačke komponente tog vrha – na izjavu ambasadora Rusije Petra Ivancova da “NATO vojni blok ne doprinosi miru i stabilnosti na Balkanu”. A ambasador je reagovao na izvještaj vojnog komiteta američkog Senata u kojem stoji da “Ruska Federacija podriva suverenitet Bosne i Hercegovine, a igrala je destabilizirajuću ulogu u odnosima Kosova i Srbije”.
Uoči 20. godišnjice, 8. jula 2015, da se podsjetimo, u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija Rusija je uložila veto na britanski prijedlog rezolucije kojom se osuđuju genocid počinjen u Srebrenici i njegovo poricanje. Obrazlažući veto, predstavnik Rusije u UN-u Vitalij Čurkin naveo je podatak da je “više stotina hiljada Srba moralo da napusti svoje domove”, pa se, prema tome, “može zaključiti da su Srbi patili kao drugi, ako ne i više”. U svom odgovoru na Čurkinovo izlaganje, predstavnica SAD-a Samantha Power je rekla: “Ovo je veto na činjenice o genocidu”. A ta bivša bliska saradnica predsjednika Baracka Obame je ovog 2. jula 2020. rekla u intervjuu za TV N1: “Reći ću za one koji se ponekad razočaraju, baš kao i ja, nešto o negiranju genocida u Srebrenici, posebno što vidim da oni koji negiraju imaju podršku Ruske Federacije i predsjednika Putina, reći ću da ljudi u mnogo međunarodnih institucija i nevladinih organizacija, ali i generalno ljudi u Bosni, znaju šta je istina”. Rusija se tada protivila približavanju i pristupanju balkanskih zemalja zapadnim integracijama, posebno NATO-u. Od tada je to činila na razne načine, a u Crnoj Gori sredstvima mnogo djelotvornijim od jednog veta u UN-u. Kao da je kopirala Ameriku što je činila po ostalom svijetu, naprimjer obaranjem socijalističkog predsjednika Allendea u Čileu 1973.

“Borba za istinu o ratu u BiH”

U međuvremenu se dogodila Ukrajina, pa aneksija Krima. Vitalij Čurkin iznenada je umro početkom 2017, u 64. godini. U Srbiji je proglašen gotovo nacionalnim herojem. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić odlikovao je Čurkina posthumno i otišao u Moskvu da odlikovanje uruči njegovoj supruzi Irini. Prilikom ceremonije u Ambasadi Srbije rekao je da je Čurkin, između ostalog, zaslužan za to što “danas srpski narod nije označen kao genocidan”. Krajem godine otkriveno je spomen-obilježje Čurkinu u Istočnom Sarajevu, dakle u dijelu glavnog grada BiH. Čurkinu i Ruskoj Federaciji je tada zahvaljeno na “nepokolebljivosti i principijelnoj borbi za istinu o ratu u BiH” i sprečavanju “sramne i perfidne” inicijative za usvajanje britanske rezolucije o Srebrenici. Organizatori su čak namjeravali da spomenik poznatom ruskom diplomati podignu u Srebrenici. Iste te godine ruski predsjednik Vladimir Putin se, u jeku rata u Ukrajini, na neobičan način poslužio Srebrenicom da poruči Zapadu šta se dalje može dogoditi ako se zatvori granica sa istočnim pokrajinama koje su se proglasile proruskim republikama. Rekao je da će “odluka o zatvaranju granice dovesti do situacije slične onoj koja je bila u Srebrenici. To znači pokolj. Nikad nećemo dozvoliti da se to dogodi”.

Ruska opoziciona novinarka Julia Petrovskaja smatra da su takve izjave “namijenjene ne balkanskoj publici, već zapadnoj javnosti, za koju je riječ Srebrenica sinonim etničkog masakra i genocida. Ova (Putinova) retorika je dio propagandne kampanje Kremlja u kojoj on nastoji da primjenjuje iste vrijednosti i standard na koje se poziva Zapad”. Mediji u Srbiji su, međutim, bili iznenađeni Putinovim pomenom Srebrenice. Smatrali su da Rusija možda insistira na tome da Srbija prizna Krim, kao ustupak za veto na usvajanje rezolucije u UN-u o genocidu u Srebrenici. Predsjednik Vučić je na televiziji ponovio da je u Srebrenici počinjen strašan masakr, ali da ne zna zbog čega je predsjednik Putin to upotrijebio kao paralelu, pošto je pomogao da Srbija izbjegne “genocidni žig” 2015. godine.

Ustvari, kako je Rusija pod Putinom jačala kao velika sila koja pokušava da ponovo bude ravna s Amerikom, tako se mijenjao i odnos prema agresiji Srbije na BiH, pa samim tim i genocidu kao njenom vrhuncu. “Tokom devedesetih Rusija je podržavala međunarodne sankcije protiv Srbije, pa čak i stvaranje Međunarodnog tribunala za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju”, piše Julia Petrovskaja 13. jula 2019. A još 1992. bio sam svjedok kako je Vitalij Čurkin već pripadao oštrijoj, promiloševićevskoj struji ruske politike i diplomatije. Evo da prvi put stavim na papir detalj sa Londonske konferencije o BiH krajem avgusta 1992. Ministra vanjskih poslova i šefa ruske delegacije Andreja Kozirjeva, umjerenjaka, sreo sam kad je pred konferenciju dolazio u Sarajevo. Zatekao se u zgradi Predsjedništva BiH kad su na nju padale granate s Trebevića, sav se stresao i poblijedio. Odveo sam ga da vidi krv stradalih na stepeništu. A tada u Londonu zatražio je od Alije Izetbegovića da se vide nasamo. Uz njih smo, Čurkin kao njegov zamjenik i ja kao savjetnik, sišli na jedan suterenski konferencijski prostor gdje su bile dvije stolice i stolić. Stajali smo dok su oni nakratko raspravljali o pokušaju Britanaca da ubijede Izetbegovića da se Srbija u završnoj deklaraciji konferencije ne osudi kao agresor na BiH.

Kad je Kozirjev počeo pokazivati znake razumijevanja za Izetbegovićeve argumente, Čurkin ga je ubjeđivao da tamošnji rat nije agresija Srbije. Nastupio sam, naravno, suprotno, pa smo počeli vikati jedan na drugog. Na kraju je, nažalost, iz nacrta deklaracije izbačena riječ agresija i tako se nastavilo sve do danas, od Banjaluke i Beograda do Moskve.
Dok Putin nije preuzeo sve uzde vlasti i zaoštrio odnose sa Zapadom zbog Ukrajine i Krima, Rusija nije osporavala presude Međunarodnog suda o Srebrenici iz 2007. godine. Čak kad je 2008. opravdavalo vojnu operaciju protiv Gruzije, ministarstvo vanjskih poslova se pozvalo na čin genocida u Srebrenici. A kad su iz Avaza 18. juna 2015, dakle samo dvadeset dana prije nego što je Čurkin uložio veto na rezoluciju UN-a, rekli ambasadoru Petru Ivancovu: “Govorite da se ne smije negirati nijedan zločin, pa ni onaj genocida u Srebrenici, ali do sada ste pažljivo birali riječi, još nijednom niste rekli genocid u Srebrenici, već tragedija”, pa ga upitali: “Priznajete li tu definiciju zločina?”, odgovorio je: “Mi ne negiramo ovaj pojam koji je postavio Međunarodni tribunal. U Srebrenici se desio zločin genocida”.

Cementiranje podjela

Ambasador Ivancov je, dakle, dobro znao šta se dogodilo u Srebrenici. Vjerovatno je i predsjednik Putin intimno shvatio da je to bio genocid, ali mu je prije pet godina bilo stalo da zaprijeti Zapadu šta bi se dogodilo u Ukrajini ako nastavi bojkot zbog aneksije Krima. Možda Putinu Bosna nije, kao što misle u Beogradu i Banjaluci, toliko važna u njegovim strateškim računicama i odmjeravanju sa Amerikom i zapadnom alijansom, ali nepriznavanjem genocida i veličanjem Srba koji su ga počinili još više produbljuje i cementira etničke i vjerske podjele u Bosni i Hercegovini.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close