kultura

Proslave u gradu pokidanih mostova

Tužno je da se u gradu na Neretvi toliko godina nakon rata obnova Starog mosta predstavlja kao ono najvažnije

Berislav Jurič

 

Iako je malo razloga za slavlje, proslavio je Mostar ovih dana dva njemu, i samo njemu, i samo nekima u njemu, bitna datuma. Obilježeni su, skromno i u uskom polukrugu, datumi uvrštavanja Starog Mosta na UNESCO-vu listu i datum njegove obnove. Programi, opravdani – kao i sve čemu opravdanje treba – situacijom s virusom korona, bili su skromni i promašeni, jer nisu dotakli baš puno onih kojih se Mostar i život u njemu tiče.

“To su najljepši poslijeratni događaji u Mostaru i Grad Mostar ih obilježava svake godine prigodnim programima. Mnogi kulturni objekti koji su rekonstruirani nakon Starog mosta svečano su otvoreni na dan obljetnice, jer želimo da ovaj datum, kao znak pomirenja i zajedničke budućnosti, bude trajna poruka našim građanima”, poručio je Ljubo Bešlić, mostarski gradonačelnik, u obraćanju povodom obilježavanja datuma iz srpnja 2005. godine, kada su Stari most i stara gradska jezgra upisani na listu UNESCO-a.

Podsjetio je Bešlić kako je u srpnju 2004. godine “svečano obilježen  završetak rekonstrukcije Staroga mosta, datum svečanosti tempiran je na dan 10. obljetnice dolaska Europske delegacije u Bosnu i Hercegovinu, kao jasno opredjeljenje i priznanje europske budućnosti Bosne i Hercegovine”.

Prošlo je više od desetljeća i pol od tog tempiranja, a u Mostaru, kao i u Bosni i Hercegovini, nikome ništa nije jasno, zemlja nema opredjeljenje i još joj se jednom ne piše budućnost. Pristojno urađen video prikazan je daleko od Starog mosta kojeg kao slavi, s motivom koji nema previše kalifornijske veze s Mostarom, čija poznata “Zosterova” melodija prati razglednicu. Razglednica, pak, nema veze sa zbiljom, niti se u polumraku ispred kulturnog centra osjetio polet grada koji se laktao za europsku prijestolnicu kulture.

Bila je to službeno “čestitka našim sugrađanima u povodu obljetnica najljepših poslijeratnih događaja u Mostaru”. Nažalost, malo je onih koji će reći, a puno onih koji misle, kako je tužno da se gradu, toliko godina nakon rata, obnova mosta predstavlja kao najvažnije, dok su mostovi i dalje nevidljivo pokidani, kao što je grad vidljivo neuređen, neobnovljen i “nezašiven”. O sličnim se porukama govorilo i povodom još jednog obilježavanja, ovog puta bez grada i s malim i s velikim G, kad se održalo ponovljeni datum koji se sjeća UNESCO-a ali i  16. godišnjica obnove Starog mosta. Iluminacija, to u priopćenju ušminkano osvjetljenje Mosta, održano je skromno, zbog pandemijskog opravdanja, i most je zasjao u bojama države i sponzora.

Nije bilo velikih riječi kao prije pet godina, kad su Safet Oručević, kojeg se pita za boje na Mostu, i Dragan Čović, kojeg se pita puno toga ostalog, s Mosta slali poruke. Oručević je tada rekao kako se u Mostaru “dogodio najbrži mir” te podsjetio kako su “1994. godine Most prešli predsjednici Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, Alija Izetbegović i Franjo Tuđman”. “Tada počinje jedan mukotrpan rad, svaki dan, protiv onih koji su rušili mir. Na primjeru Mostara se može vidjeti i model po kojem samo iskreno ispružena ruka i dobra volja ljudi, koji na tome rade, rezultira pomirenjem. Često slušamo kako je Mostar grad slučaj. Nije Mostar grad slučaj. Mostar je jedini i najveći multietnički grad u Bosni i Hercegovini. On je samo grad slučaj u državi slučaj”, rekao je tada Oručević i dodao kako Bešlić nije kriv što puno toga u Mostaru postoji u dvoje. Baš kao što je sada ispalo da postoje i dva mosta koja različito slave dva bliska datuma.

Čović, tada kao predsjedavajući Predsjedništva Bosne i HercegovineH, rekao je kako je “uvjeren da vrijeme rata, vrijeme tog užasnog rata, a osobito ovdje, u Mostaru, kao što je Safet rekao, makar će drugi govoriti da je tako bilo u svim krajevima Bosne i Hercegovine, to je točno, proživljavali smo svako na svoj način … Ja sam uvjeren da danas mogu kazati ono što će možda neke iritirati. Safet voli ovaj grad, vjerojatno najviše na svijetu. I tako puno nas koji smo okupljeni ovdje, od našeg gradonačelnika pa nadalje. Ja ne priznajem nikome, apsolutno nikome, da voli ovaj grad više od mene. Rat je bio prigoda i da se razluče ljudi od zvijeri. Rat je bio prigoda da pokažemo koliko smo ljudi u pravom smislu riječi. Neki su u tome uspjeli više, neki manje. Neki su na kraju ostali zatvoreni u onom crnilu, pa ih kao takve nećemo ni spominjati”, rekao je Čović te zahvalio svima, i “tebi, Safete, svima vama u Centru za mir, koji pokušavate oživjeti jednu drugu dimenziju grada Mostara, koja je uvijek i bila tu negdje skrivena”.

No, ono što je jasno nakon izvikivanja prije pet godina, i polumraka i umišljenog svjetla, koje bira u čiju će čast sjati i u čiji će inat biti u mraku, to je da se Mostar nije daleko izmakao od crnila. Umjesto stvarnih proslava i još ljepših datuma u rokovniku Grada koji tolilko godina ne bilježi izbore, a i ove ne zna na koji će ih dan zapisati, grad živi kroz ruševine koje nikog ne diraju i kaos u upravljanju, repovima i ožiljcima o kojima nitko nikome ne govori. Najmanje građanima od kojih se očekuje da zaokruže neku priču, praveći se da je već nisu čuli i da je ne pričaju isti likovi koje pale svjetla kako njima paše. I mrak u inat.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close