kniževnostkultura

Prikaz romana “Kroz karavakat”: Lagati istinito

JASNA ŠAMIĆ

Upravo sam pročitala roman Nadana Filipovića “Kroz karavakat”, koji je ne tako davno izdao Rabic, a kome usput čestitam na ovom poduhvatu. Ne sjećam se kada mi se desilo da sam sve svoje neodložne poslove u toku dana morala naprosto ostaviti da bih došla do kraja jedne knjige. A to sam učinila čitajući “Kroz karavakat”. Ili, putujući crnim vremenima, što bi bio i prevod ovog turcizma na srpskohrvatski, i savremeni bosanski jezik. A što čovjek dublje u ovu knjigu ulazi, to ona sve više djeluje na čitaoca poput droge.

O sudbini naroda

Knjiga o putovanju kroz mračna vremena, kroz karavakat, je, dakle, odličan roman, ali istovremeno i odlično svjedočanstvo o sudbini cijelog jednog naroda. Tačnije, svjedočanstvo o sudbini mnogih naroda, datih u sudbini jednog lika kroz koji se prelamaju sudbine drugih likova. Taj glavni junak je Sarajlija Rušid. To je knjiga o Balkanu, o njegovoj zamršenosti, o njegovim svijetlo-mračnim likovima, o mračnim sudbinama njegovih žitelja kroz desetljeća, pa i stoljeća, knjiga o sudbinama koje se prepliću ma kom narodu ili naciji da pripadaju, a koje su kao pupčanom vrpcom povezne jedna s drugom. To je priča o njihovoj tragediji i njihovim tragedijama, o njihovoj dobroti i sveprisutnom zlu. Preko istinitog događaja i sudbine stvarne ličnosti koja je autoru poslužila za model, Nadan Filipović je uspio, čini mi se više nego mnogi ex-jugoslovenski pisci, da napiše istovremeno i priču (fikciju) i povijest cijele jedne zemlje, Bosne, cijele jedne bivše zemlje, Jugoslavije, cijelog jednog naroda – slovenskog, pa i cijele Evrope. Ne samo da je roman istorijski izvrsno dokumentovan, i da se tu autor pokazuje kao izvrstan poznavalac istorije, u ovom slučaju prvenstveno Drugog svjetskog rata, nego je i izvrstan poznavalac svih naših jugoslavenskih jezika, dijalekata, narječja i varijanti. Uz to moram ponoviti da on u knjizi pokazuje i izvrsno umijeće pripovjedača.
O čemu se radi?
Rušid je siromašni Bosanac, rođen u jednoj sarajevskoj mahali, iznad Čaršije, u kući koja ima i bašticu. To je pošten mladić (kakvi izgleda najviše stradaju svuda u svijetu). Da bi se prehranio, radi kod sarajevskih mesara, a potom kod bogatih jevrejskih trgovaca. Svi su zadovoljni njime, jer je tačan, pošten, dobar radnik. A to će mu jednog dana i odmoći i pomoći u životu. Njegova majka Safeta je dobra, poštena, ali naivna žena, i nesvjesno, sa željom da pomogne jedincu sinu, čijeg su oca, muslimana, zaklali na najsvirepiji način četnici nakon Prvog svjetskog rata, gura ga u kandže divljaka i barbara.
Ostaviću čitaocu da otkriva sve o ljudima i predjelima, kao i o vremenima koji su svi zajedno protagonisti ove priče. Zato ne bih sama dalje govorila o zbivanjima u knjizi, niti o sudbini mladića koji je, dakle, bez obzira na sve što mu se desilo, bez obzira na cinizam sudbine, ipak ostao “pošten čovjek” do kraja života. Da li do kraja i pošten? Neka i ovo čitalac sam otkrije. Imao je ipak na umu majčin savjet: “Rušide, nemoj, pa se ne boj!”.
Drugim riječima, Rušidu, koji će mnogo toga izgubiti, ipak će pored straha ostati i savjest, a imati savjest, znači patiti cijeloga života.
Evo šta Nadan Filipović kaže o svom junaku:
“Glavni junak ove priče je Rušid, rođeni Sarajlija iz jedne od perifernih mahala sa padina grada. Njegov život su napisali sudbina i stjecaj niza okolnosti na koje on nije mogao utjecati.
Ja sam samo kao neki zapisivač. Dakle, radi se o priči u kojoj je glavni lik čovjek koji se rodio u strahu, živio strah i umro u strahu, daleko, daleko od svog grada. Priča je zasnovana na istinitim činjenicama. Rušid je stvarni lik kojeg sam imao prilike upoznati 1972. godine u Sarajevu. Vjerujem da ću naići na razumijevanje čitatelja što sam promijenio prezime glavnog junaka, te neke druge podatke koji bi, ne daj Bože, mogli biti neugodni i bolni za njegovo potomstvo koje živi u Australiji. Nadam se da će se još poneki stari Bosanac, iz one grupe koja je emigrirala poslije Drugog svjetskog rata u Australiju, bude li uopće čitao ovu priču, možda sjetiti tog od mnogih davno zaboravljenih likova sa periferije Adelaide”.

Polupismena čaršija

U pogovoru za ovu knjigu, Nada Salom će reći, pak, ovo:
“No, kako god da se zove, Rušid je stvaran da stvarniji ne može biti i u tome je jedna od najvećih kvaliteta ove, kako je autor zove, priče. Taj damar starog Sarajeva i njegovih ljudi, bez puno pojašnjenja i velikih riječi, uglavnom kroz dijalog (autentični jezik polupismene čaršije također je posebna karakteristika i vrijednost) i misao koja nikad ne spava, utisnut je na bjelinu ispisanih stranica. Slikovito su dati sredina i vrijeme, društvena previranja i pokreti masa što se prelamaju na leđima onih što se najlakše saviju i pokleknu”.
Koliko je do kraja istinita ova zamršena životna priča njenog junaka, a koliko je u to umiješana i autorova spisateljska mašta, nije uopšte važno, tu je apsolutno zadovoljen osnovni kriterij romana: Lagati istinito. Ma kako bilo da bilo, moram još jednom reći da je ovo krajnje vjerodostojno svjedočanstvo o sudbini svih nas koji potičemo iz tih ukletih predjela, bivajući takođe i svjedočanstvo o dijaspori, i migracijama općenito. To je ujedno i jedno od najvrednijih djela o složenoj istoriji Balkana, koje bi trebao pročitati svaki imalo radoznao čovjek, svako onaj koji želi saznati povijesnu istinu “o nama”.
Nadan Filipović, napomenuću za one koji ne znaju, ne samo da je odličan pisac nego i odličan naučni istraživač, rođeni Sarajlija, nekadašnji profesor na Univerzitetu u Banjaluci koji je, poput mnogih stanovnika ovoga grada, bio etnički počišćen devedesetih godina prošlog vijeka, i koga je tragična sudbina Balkana odvela do Australije u kojoj i danas živi. Možda stoga ne čudi što je dio romana smješten u ove daleke krajeve na Zemljinoj kugli.
Daleke za koga?

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close