povijestvijesti

Preživjeli masakra Sabra i Shatila: ‘Ne može biti neviđeno’

Na 40. godišnjicu masovnih ubistava u palestinskim izbjegličkim kampovima u Bejrutu, svjedoci se prisjećaju užasa koji i dalje opterećuju njihove živote

Rita Kabalanin

Dana 16. septembra 1982., borci koji su pripadali miliciji Libanskih snaga stranke Kataeb ušli su u palestinske izbjegličke kampove Sabra i Shatila u južnom predgrađu Bejruta.

Oni su bili u pratnji njihovih savezničkih izraelskih vojnika, koji su nedavno zauzeli zapadni Bejrut nakon što su se borci Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) povukli.

Tri dana, pod nadzorom izraelskih vojnika, hrišćanski milicioneri su klali muškarce, žene i decu. Ogromna većina bili su palestinski civili, ali značajan broj su bili ljudi drugih nacionalnosti. Ubijeno je do 3.500.

Četrdeset godina kasnije, Middle East Eye razgovara sa preživjelima masakra.

Nouhad Srour al-Mirei, 52

‘Pucao je na nas – meci su probili naša tijela’

Nouhad Srour al-Mirei u izbjegličkom kampu Shatila (MEE/Rita Kabalan)
Nouhad Srour al-Mirei u izbjegličkom kampu Shatila (MEE/Rita Kabalan)

 

 

Nouhad je rođen 1965. u južnom Libanu. Ona je palestinska izbjeglica i sa suprugom je živjela u Shatili. Ima sedmoro djece.

Svi smo se okupili na ulazu. Držao sam se za oca. Otvorili smo im vrata jer nisu zvučali kao Izraelci. Pitali su mog oca da li je borac. Pokazao im je povredu ruke kako bi pokazao da se nikako ne može boriti i rekao im da pretraže kuću u potrazi za oružjem.

Ušao je mladić svijetle kose noseći pištolj. Otac mi je stalno govorio da se ne plašim, da će nas postaviti nekoliko pitanja i otići. Pogledao sam njihove zelene uniforme i vidio, crnim natpisom, “Libanske snage”. Bilo ih je mnogo napolju. Ušao je muškarac tamnije kose. “Šta je u tvojim rukama?” pitao me je. Držala sam svoju malu sestru Šadiju, koja je imala godinu i dva meseca, u jednoj ruci, a u drugoj nosila njene pelene, misleći da će nas naterati da odemo.

Na kraju nam je rekao da idemo uza zid, na madrace. Zatim je rekao svojim ljudima: „Pošpricajte ih“. Nestao je, pa se vratio. „Nisi ih poprskao?“ Drugi nije mogao – gledao sam direktno u njega. „Pošpricaj ih! Daj mi to“, i pucao je na nas – meci su probijali naša tijela.

Moja mlađa sestra koju sam držao bila je pogođena u glavu. Nisam je htio ispustiti. Lagano sam skliznuo na tlo i glumio mrtav, ali sam je na kraju pustio. Bila je još živa i krenula prema mojoj majci, dvaput je uzviknula “Mama, mama”. Čuli smo jedan jedini metak nakon toga, a onda više nismo čuli njen glas.  

Shadia je umrla zajedno sa našim tatom, braćom Shadyjem (tri), Faridom (pet), Nidalom (13) i našom susjedom Leilom, koja je bila kod nas jer joj je muž bio odsutan. Bila je u devetom mesecu trudnoće. 

Hasan Ali Sukar, 80

‘To ne može biti nevidljivo. Ljudi obezglavljeni, bez udova’

Hassan Ali Sukkar je rođen u Yaffi 1942. On želi da budućnost za mlade bude bolja od onoga kroz šta je prošao (MEE/Rita Kabalan)
Hassan Ali Sukkar je rođen u Yaffi 1942. On želi da budućnost za mlade bude bolja od onoga kroz šta je prošao (MEE/Rita Kabalan)

Hassan je rođen u Yaffi, Palestina 1942. godine. Protjeran je iz Palestine u Bejrut 1948. godine zbog arapsko-izraelskog rata, a sada je oženjen i ima sedmoro djece. Radio je u doradi/oplemenjivanju drveta. 

Bio sam vrlo mlad 1948. godine, tako da nemam jasna sjećanja na Nakbu. Možda zato nije tako težak kao masakr. To je bila najgora stvar kojoj sam svjedočio u jasnom sjećanju. To ne može biti nevidljivo. Ljudi obezglavljeni, bez udova. 

Bio sam u nevjerici kada sam čuo da se događa masakr. Moja supruga i ja smo uzeli djecu i ostali u džamiji u obližnjoj četvrti Tariq al-Jdideh dok se stvari nisu smirile.

Moj dom je bio dovoljno duboko u logoru da nisu stigli do njega da bi opljačkali. Masakr je počeo na području Arsala. Opkolili su to područje i tamo ubili Libanance, mnogo naše šiitske braće i sestara – mnoge iz porodice Miqdad. Zatim su ušli prema bolnici Gaza da ubijaju Palestince, da ubijaju koga su htjeli i rade šta su htjeli. 

Ja više nemam budućnost. Imam 80 godina. Ono što je sada bitna je budućnost naredne generacije, mladih ljudi, studenata koji stiču diplome, a onda moraju da rade na sakupljanju smeća da bi prehranili svoje porodice. Vidimo ih vlastitim očima. Želimo građanska prava. Za mene je to važnije od naturalizacije i dozvole da postanem građani Libana.

Rajaa Issa Ismael, 55

‘Ljudi su upucani dok su bili u pidžamama’

Rajaa Issa Ismael u svojoj kući u Shatili.  Održava radionice za ženska prava i podiže svijest protiv nasilja (MEE/Rita Kabalan)
Rajaa Issa Ismael u svojoj kući u Shatili. Održava radionice za ženska prava i podiže svijest protiv nasilja (MEE/Rita Kabalan)

 

Rajaa je rođena u Libanu 1967. Radi sa nevladinom organizacijom al-Najdeh i drži radionice za ženska prava i podiže svijest protiv nasilja.

Imao sam 16 godina i okretao sam leševe sa svojom majkom da saznam da li je neko od njih moj brat. Ismael je imao 13 godina. Pratio je zvuk metaka i izraelske snage su ga pogodile u obje noge i ruku i odveden je u bolnicu u Gazi, ali ga tamo nakon masakra nismo mogli pronaći.

Majka me je pitala šta nosi i nisam se mogao sjetiti, možda farmerke i košulju. Zatekli smo ljude zaklane, ljude streljane dok su bili u pidžamama.

Našao sam mrtvo tijelo moje prijateljice i očigledno je bila silovana. Našao sam tijelo čovjeka koji je držao prodavnicu u našoj blizini, a noge mu nije bilo. Amal, žena koju smo poznavali, koja je bila trudna, izbodena je u stomak i ubijena. Sve fotografije muškaraca koje vidite kako su pali naprijed zapravo su postrojene i pogubljene uz vatru iz oružja.

Kada je došao Crveni krst, nisu mogli da uklone leševe – tri dana su se raspadala pod vrelim septembarskim suncem. Za premještanje su koristili buldožere. Izgubili smo nadu da ćemo pronaći Ismaela. 

U nedjelju je prijatelj mog oca Souad došao u kuću našeg rođaka i doveo Ismaela sa sobom. Vidjela je libanonske snage i Izraelce kako odvode ljude iz bolnice u Gazi u grupama, pa ga je izvukla napolje sumnjajući da izvode ranjenike da ih ubiju. Nije sigurna zašto su joj dozvolili da ga izvuče, ali sumnjala je da bi, da su pucali na njih, ostali ljudi koji idu (koji su pretpostavili da idu na sigurno mjesto) znali drugačije i pobjegli. 

Smatram da je potrebno razgovarati o ovom danu. Nećemo to zaboraviti. Mi tek treba da osetimo mir. Cela naša porodica je razdvojena. Svaki brat u drugoj zemlji. Ja sam jedini koji je još uvijek ovdje. Želim da stvari budu drugačije za novu generaciju.

Riddah Ali Fayad, 67

‘Nikada nisam pronašao tijela svoje majke ili sestara’

Riddah Ali Fayyad je u svojoj kući u oblasti koja se naziva Horsh, gdje je počeo masakr (MEE/Rita Kabalan)
Riddah Ali Fayyad je u svojoj kući u oblasti koja se naziva Horsh, gdje je počeo masakr (MEE/Rita Kabalan)

 

Riddah je rođen u Libanu 1955. Njegova porodica je živjela u području poznatom kao Horsh (šuma) pored logora Shatila, ime koje je došlo po drveću koje je nekada imao, iako je malo njih ostalo u vrijeme masakra. Radio je u opštini Bejrut u sanitarnom odjelu za čišćenje i oženjen je i ima osmoro djece. 

Nakon što sam pobjegao od ubistava, moj brat Abas se vratio u logore da odnese svog povrijeđenog prijatelja Alija u bolnicu u Gazi. Ne znam zašto se Abas vratio, jer ih je vidio kako ubijaju ljude. Abas je otišao kući i počeo da kuva jaja i krompir jer je bio gladan – kao da je bilo koji drugi dan. Taj obrok je ostavljen na vatri i on ga nikada nije jeo.

Kada je milicija viknula da se predaju, moja braća, Abas i Hamza, i moj tata su izašli napolje. Poređali su sve duž ulice i samo im napunili tijela mecima. Ubili su Abasa. Upucali su Hamzu u noge. Sva tijela pored njega pala su na njega. Ostao je tih i nije ispuštao ni zvuka. Moj otac je upucan sedam puta, ali je preživio.

Čuo sam da su niže poredali Nuhu i Najah, moje sestre i majku Tamimi, ali bilo je toliko tijela. Dok sam pretraživao, vidio sam Pakistanca u sobi kako se moli s Kuranom nad tijelom svog mrtvog brata. Rekao sam mu da mora da ide, ali on me nije razumeo.

Vidio sam Palestinku čija je odjeća bila pocijepana. Rekla mi je da je pobjegla jer je uništila palestinsku legitimaciju pojevši je i rekla im da je iz slučajnog sela na jugu, mjesta na kojem nikada nije bila.

Bio sam sa svojim prijateljem Sirijcem, Khaledom. Sakrili bismo se u borove u blizini naše kuće kada bi se Kataeb približio. Sjedili bismo tamo cijeli dan bez hrane i vode i riskirali da siđemo noću. To smo radili možda četiri dana. Sjećam se da su mi se usne skupile od dehidracije. Nikad nisam pronašao tijela svoje majke ili sestara. Abasa smo sahranili u našem selu na jugu.

Wafaa Ali Afifi, 68

“Niko nije uz palestinski narod osim Boga”

Wafaa Ali Afif ispred svoje kuće u izbjegličkom kampu Shatila (MEE/Rita Kabalan)
Wafaa Ali Afif ispred svoje kuće u izbjegličkom kampu Shatila (MEE/Rita Kabalan)

 

Wafaa je rođena 1954. godine u izbjegličkom kampu Bourj al-Barajneh u Bejrutu, a preselila se u Shatilu gdje se i udala. Podigla je porodicu od osmoro djece.

U to vrijeme sam imao četvero djece. Moj muž nije bio kod kuće, čuli smo da će ubiti muškarce, pa sam mu rekla da ode. Kada sam saznao da ubijaju žene i djecu, zgrabio sam četvero djece i izašao iz kuće.

Svaka od njih je hvatala dio moje haljine i trčala sa mnom. Ljudi su masovno odlazili. Moja kćerka Mnawar, koja je imala samo pet godina, izgubila se u gužvi. Tri dana sam je tražio. Nadao sam se da je ubijena umjesto onoga što sam zamišljao da joj se događa.  

Svako mjesto gdje sam vodio djecu nije bilo sigurno. Na kraju sam prešla u Mazrau, sjeverno od logora, gdje sam našla svog muža, i ostali smo u napuštenoj zgradi tri dana pitajući se šta se dogodilo s našom kćerkom i kako da je pronađemo. Na kraju smo čuli da je neko iz logora doveo izgubljenu djevojčicu. Bio je to Mnawar. Ubrzo smo se ponovo okupili i vratili kući. 

Svuda je bilo leševa. Emotivno, ne mogu razmišljati o tome a da mi ne dižu dlake na rukama. Kažem sebi „neka se ti dani nikada ne vrate“, ali pogledajte šta se dešava u Palestini. Rukovodstvo svake zemlje je protiv nas. Niko nije sa palestinskim narodom osim Boga. 

Mnawar sada živi u Saidi u južnom Libanu i ima osmero vlastite djece. Priča im o masakru i vremenu kada je izgubljena i ponovo pronašla svoju porodicu.

Yasmine Ahmad Hazineh, 28

‘To emotivno opterećuje našu generaciju’

Yasmine Ahmad Hazineh ispred kuće svoje porodice u Shatili.  Yasmine želi prenijeti priče o masakrima svojoj djeci (MEE/Rita Kabalan)
Yasmine Ahmad Hazineh ispred kuće svoje porodice u Shatili. Yasmine želi prenijeti priče o masakrima svojoj djeci (MEE/Rita Kabalan)

 

Yasmine je rođena 1993. godine u Shatili. Udata je, ima dvoje djece, vodi vrtić i pozorište Baylsan u kampu.

Moj tata je Palestinac, rođen u Siriji. Bio je fidai koji je sa 13 godina došao u Liban da se bori i oslobodi Palestinu. Palestinci se rađaju iz maternice kao borci za Palestinu. Ne zato što to biramo: rođeni smo bez zemlje pa tražimo načine da se vratimo u našu zemlju i da živimo u integritetu. 

Počela sam sa socijalnim radom sa 13 ili 14 godina – podučavala sam djecu i kasnije tinejdžere. Tada sam saznao za masakre. Otac bi mi rekao šta se dogodilo od ljudi koje je poznavao. Osjećao sam se slomljenog srca zbog nepravde. Ljudi koji su živjeli u Shatili željeli su najosnovnija prava. Odjednom, povrh svega s čime su se već bavili, dolazi do masakra: ljudi ubijani između noći i dana. Moja osećanja nisu bila ona koja mogu da opišem rečima.

Nova generacija čuje te priče, da su im preci ubijeni, a onda hodaju na istom mjestu gdje su njihovi rođaci poklani. Zamislite da pomislite: “Ovdje je ubijen moj djed. Ovdje je moj komšija. Ovdje je napadnuta trudnica? Moja komšinica je svoje tijelo pokrila mrtvim tijelom svoje sestre da se ne bi vidjela.”

Zamislite, da pokrijete leš koji pripada nekome koga volite? Tresem se dok pričam. To emocionalno opterećuje našu generaciju.

Svaki dan imamo masakr u Shatili. Droge koje su ovdje dostupne koje ubijaju naše mlade ljude. Sukobi se dešavaju svakodnevno. Pucnjava bez razloga. Toliko je ugnjetavanja i traume, ponekad ako se dva komšija potuku mogu pucati i ubijati ljude. Voda koju pijemo, hrana koju jedemo. Šta da ti kažem? Masakri su beskrajni. 

Izvor

Related Articles

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Back to top button
%d bloggers like this: