politika

Ko ima pravo da govori u UN-u?

Dodik takođe ima pravo kad kaže da je Komšić morao imati saglasnost Predsjedništva da ide u UN. A od koga je on tražio saglasnost da ide u Budimpeštu? I da li je traži kad svake sedmice bar jednom ide u Beograd?

Hairudin Somun

U srijedu se Željko Komšić u svojstvu rotirajućeg šefa države Bosne i Hercegovine obratio Generalnoj skupštini UN-a s rostruma svjetske organizacije. Prije ili poslije njega govorili su predsjednik SAD-a Biden, britanski premijer Johnson, iranski predsjednik Raisi, predsjednik Evropskog vijeća Michel, i tako redom. Ujedinjene nacije nemaju moć usmjeravanja ili vođenja vanjske politike ni velikih ni malih njenih članica, ali je svakoj stalo da se s govornice Generalne skupštine čuje njen pogled na stanje u svijetu, regionu i susjedstvu koji će na razne načine naći odraz na međunarodni položaj svake od njih.

POGODAK U SRIDU
Komšićev govor bio je jedan od boljih koje sam čuo od predstavnika moje sadašnje domovine, a bio bi zapažen i u bivšoj Jugoslaviji. Odmjereno, smireno, bez jakih riječi ili paternalističke tirade – kakvu smo malo zatim slušali od predsjednika Hrvatske Milanovića kao da govori na Sinjskoj alki, a ne u palači UN-a – Komšić je “pogodio u sridu” dvije osnovne prepreke na putu izlaska BiH iz stanja u kojem ona tavori već četvrt vijeka: da je “politički sistem u BiH takav da on preferira etničke pripadnosti” i da tendencije “nekih politika” susjednih zemalja “na diplomatskom planu negiraju temeljna ljudska prava pojedinaca, kako bi kroz neka imaginarna kolektivna prava ostvarili veoma jasne ciljeve, prevazilaze dobrosusjedske odnose, jer se i u tim aktivnostima i namjerama krije strateški cilj prisvajanja dijela teritorije Bosne i Hercegovine”.
Komšić je sa sličnim idejama nastupao u UN-u i prije dvije godine, kada je rekao da “susjedi unose nemir u BiH”. Ali ih je sada smirio i stavio u širi okvir ljudskih prava čija je “zaštita jedan od temeljnih preduvjeta za stvaranje snažnih demokratija”, što će se dopasti diplomatima koji prate zasjedanje UN-a u ime predsjednika Bidena, kome su ljudska prava vodilja i u odnosima s Rusijom i Kinom. Poštovanje institucije Predsjedništva i same BiH koju u svom mandatu u svijetu predstavlja njegov predsjedavajući iskazao je generalni sekretar Antonio Guterres, pošto je Željko Komšić bio među malobrojnim gostima zasjedanja GS-a kojima je ukazana takva prilika. Predsjednik Biden je, naprimjer, Guterresu posebno zahvalio što je našao vremena da ga primi.

To je bilo u srijedu. A jučer je drugi član Predsjedništva BiH Milorad Dodik govorio u Budimpešti na demografskom samitu čija je tema “Porodica – ključ stabilnosti”. Uz domaćina, mađarskog premijera Viktora Orbana, na samitu učestvuju predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, premijer Slovenije Janez Janša, češki i poljski premijeri, ali i bivši potpredsjednik SAD-a Mike Pence. U sjedištu UN-a predsjednik Biden, dakle, a u Budimpešti potpredsjednik Donalda Trumpa koji je premijera Orbana i većinu njegovih navedenih gostiju podržavao kao vodeće partnere zastupnika konzervativnih, klerikalnih i antievropskih vrijednosti i ugošćavao ih u Bijeloj kući. A nekima na ponižavajući način podmetao da potpišu akte o regionalnim problemima uz ustupke svojoj politici na Srednjem istoku, naprimjer. O karakteru tog skupa može se saznati iz prve dvije riječi poziva upućenog učesnicima: “Mi, demokršćani…” U tom duhu Dodik je s predsjednikom Vučićem posjetio Crkvu svetog Đorđa u Budimpešti gdje je razgovarao sa episkopom budimskim Lukijanom.
Dodik se na marginama budimpeštanskog samita sastao i s Janezom Janšom, a Komšić s generalnim sekretarom Ujedinjenih nacija Guterresom, iako ga je drugi član Predsjedništva Milorad Dodik petnaest dana ranije upozorio da to ne čini jer Komšić nema saglasnost da boravi i govori na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. Dodik je u svom pismu istakao da generalni sekretar tako “doprinosi raspadu BiH”. Ne vjerujem da je to pismo stiglo do Guterresa, ali ako jeste, tim bolje. Sjećam se kako je početkom rata protiv BiH član tadašnjeg Predsjedništva Fikret Abdić poslao pismo na šest strana predsjedniku Georgu Bushu starijem u kojem je iznio svoje ideje kako zaustaviti rat. Kasnije mi je američki diplomata zadužen za BiH rekao da nije ni čuo za to pismo.

U jednom Milorad Dodik ima pravo. Odlazak predsjedavajućeg Predsjedništva na zasjedanje Generalne skupštine UN-a se podrazumijeva, ali njegov govor tamo trebalo bi da je predočen svim njegovim članovima i usaglašen s eventualnim primjedbama njihovih savjetnika. Tako bi bio red u zemlji koja s manje od četiri miliona stanovnika ima kolektivnog šefa države što je, međutim, anomalija nametnuta Dejtonskim sporazumom kakva ne postoji ni na pacifičkim ostrvima. Ali kako da se to uradi kad isti taj član Predsjedništva ne priznaje da je to njegova država? Siječe granu na kojoj sjedi, reklo bi se u nekom školskom sastavu.

Dodik takođe ima pravo kad kaže da je Komšić morao imati saglasnost Predsjedništva da ide u UN. A od koga je on tražio saglasnost da ide u Budimpeštu? I da li je traži kad svake sedmice bar jednom ide u Beograd? I kad je išao u Moskvu, sam, ili ono kad je tamo slao Dragana Čovića, da li je obavijestio bar Ministarstvo vanjskih poslova? Da li svaka njegova posjeta kao člana kolektivnog šefa države prođe proceduru razmjene nota između ministarstava vanjskih poslova, razrade programa posjete u policijskim i obavještajnim institucijama, dozvole leta aviona, helikoptera ili eskorta. Sve bi to u normalnoj državi trebalo da prođe kroz zajedničke organe države BiH. I sve bi trebalo da se odnosi na sva tri člana Predsjedništva.

SAMO SE NASMIJAO…
Ali kako da prođe kad je tako otkad je nakaradnom dejtonskom strukturom države omogućeno samo trima etničkim zajednicama da biraju kolektivno predsjedništvo države i da njihovi lideri vode svako svoju vanjsku politiku zemlje? Omogućeno je da neke od tih zajednica izaberu svog predstavnika koji je do jučer bio među vodećim ljudima koji su poveli i vodili rat protiv Bosne i Hercegovine. Pošto se ovaj put ograničavam samo na jedan naizgled nevažan proceduralni segment te podijeljene vanjske politike, na to ko i šta ima pravo da govori u ime BiH, da pomenem jedan primjer iz već davne prve godine poslije Daytona. Došao tadašnji predsjedavajući Predsjedništva Alija Izetbegović u zvaničnu posjetu Turskoj. Pri razgovoru o takozvanoj platformi posjete, kakva se radi pri takvim posjetama, pitam ga da li je bila na sjednici Predsjedništva i da li je ostale članove obavijestio o svom putu. Samo se nasmijao, kao veli što me to pitaš. Onda se sjetim da u Predsjedništvu BiH takođe sjedi Momčilo Krajišnik.

Izvor

Show More

Leave a Reply

Back to top button