povijest

Posljednja scena bogumilske tragedije

Slika posljednjeg kralja bosanskog koji kleči pred Kristom djelo je poznatog venecijanskog slikara Jacopa Bellinija iz 1461. godine i nalazi se u Zagrebu

IZET PERVIZ

Od posljednjeg bosanskog kralja ostalo nam je nekoliko pisama koje je grčevito pisao tih godina pred pad Bosne i slao ih na sve strane, moleći Ugare, i Mlečane, i papu, i mnoge još evropske kraljeve i vojvode za pomoć pred osmanskom prijetnjom koja se kao stoglava neman nadvila nad Bosnom. Ostavio nam je kralj, kojeg je sultan obezglavio na Carevom polju ponad plivskog vodopada, i svoje kosti.

Eno ih, franjevci ih već više od 130 godina čuvaju u samostanu u Jajcu. Pored skeleta s lobanjom položenom na grudima, u grobu su nađene i dvije željezne halke kojima su mu bile vezane noge kada je privođen kladi nad kojom je raskrečen stajao katil i koje su netragom nestale nakon što ih je prvi direktor Zemaljskog muzeja Ćiro Truhelka opisao u svom izvještaju s iskopavanja godine 1888. U grobu su nađena i dva ugarska novčića i jedan običan metalni prsten i sve je nestalo bez traga.

Ali ništa od ovog što je pobrojano kao zaostavština “posljednjeg bogumilskog kralja”, kako ga zove Miroslav Krleža, nije mjerljivo s portretom. Na osnovu portreta ne samo da znamo kako je izgledao nego i kako se osjećao Stjepan Tomašević u godinama kada je na sve strane tražio pomoć pred osmanskom najezdom, ne htijući nikako da se pomiri sa surovom istinom, da je Evropa Bosnu ostavila na milost i nemilost i da je sasvim sam.

Portret je urađen 1461. godine, u trenutku kada je čekao krunu od pape, drhteći pred tim obećanjem i strepeći svim svojim bićem da ne doživi sudbinu oca svog Tomaša, koji je gotovo cijelu deceniju čekao krunu, pokorno i tvrdoglavo, sve dok se ne pokaza da je Bosni smrt bliža od Rima.

Portret Stjepana Tomaševića koji kleči pred Hristom djelo je poznatog venecijanskog slikara Jacopa Bellinija (1400–1470). Bellini se u zrelog umjetnika profilirao u Firenci, a u vrijeme kada dolazi na bosanski dvor smatran je jednim od najvažnijih majstora venecijanskog renesansnog slikarstva s izrazitom sklonošću za religiozne teme i portret, što će prenijeti i na svog slavnog sina Giovannija Bellinija. Portret su čuvali franjevci u samostanu u Kraljevoj Sutjesci. Otud ga je, pred samu okupaciju Bosne od Austro-Ugarske, pokupio đakovački biskup Josip Juraj Štrosmajer, koji je tih godina radio na uspostavljanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, te je prikupljao umjetnine na sve strane. Danas se ova slika nalazi u Zagrebu i vlasništvo je HAZU.

Te strašne 1461. godine dvadesettrogodišnji Stjepan, sin kralja Tomaša i mirske žene ili bogumilke Vojače, optužen od pretvornih evropskih kraljeva da je bez borbe ostavio Smederevo, te da je potpao pod utjecaj strica Radivoja Ostojića, koji je šurovao s Osmanlijama ne bi li se domogao bosanske krune, despot bez Despotovine, kralj kraljevstva koje je Evropa otpisala i već ga ostavila na milost i nemilost osmanskim sultanima, čekajući krunu od pape, svim svojim bićem nastojao je pokazati Evropi, njenim kraljevima, franjevcima na svom dvoru, biskupima, da je, za razliku od svih dotadašnjih bosanskih kraljeva i banova, rođen kao kršćanin i da u dubini duše gine za Krista i njegovog jedinog namjesnika na zemlji – papu u Rimu.

Strepeći da bi i sam mogao proći kao njegov otac, koji nikada nije dočekao krunu iz Rima, mada je, nakon pada Smedereva napokon učinio ono što je Evropa od njega tražila, te je protjerao iz svojih zemalja dida i njegove krstjane i tako zauvijek riješio Bosnu gubave hereze, Stjepan Tomašević šalje franjevce u Veneciju da mu dovedu Jacopa Bellinija, koji će kistom svojim ovjekovječiti kako bosanski kralj pada ničice pred Kristom, pa neka cijela Evropa vidi i neka zna da je Bosna konačno svim srcem prihvatila papu. Ponuđena suma, u suhom fojničkom zlatu, od koje su polovinu franjevci ponijeli sa sobom, bila je tolika da je ni zadrti Bellini nije mogao odbiti.

Dok čeka povratak franjevaca, kralj započinje pismo papi Piju II, u kojem ga moli da ga okruni i pomogne mu protiv Osmanlija: “Obaviješten sam da turski car Muhamed misli idućeg ljeta s vojskom da me udari, da je već vojsku i topove pripravio. Tolikoj sili ne mogu ja sam odoljeti, stoga zamolih Ugre i Mlečane i Jurja (Kastriotu) Arbanasa da mi u pomoć priteknu. Jednako molim i tebe; ja ne tražim zlatnih gora, ali bih rado da moji neprijatelji i zemljaci znaju da mi neće uzmanjkati tvoja priklonost. Ako doznaju Bošnjani da neću sam samcit biti u ratu, hrabrije će vojevati, a neće se ni Turci osmjeliti na moje zemlje napasti, jer su ulazi u njih vrlo tegotni, a gradovi na mnogim mjestima gotovo neosvojivi.

Tvoj predšasnik Eugenije ponudio je mom ocu krunu i još htio u Bosni podići biskupske crkve. Otac se ustručavaše da ne izazove protiv sebe mržnje Turaka; bijaše nov kršćanin i nije još izgnao maniheja iz kraljevstva. Ja sam pak kao dijete kršten i učio sam latinsku knjigu i čvrsto prihvatio kršćansku vjeru, pak se ne plašim čega se otac bojao. Stoga želim da mi krunu pošalješ, i svete biskupe, što će biti znak da me nećeš ostaviti ako bi rat planuo. Od tebe krunjen, donijet ću pouzdanje podanicima, a strah neprijateljima.”

Nema sumnje da je Stjepan Tomašević uveo Bellinija u Crkvu Svete Marije i da je ova bogomolja, davno pripremljena za dan kada će svečano dobovanje njenih zvona naznačiti trenutak kada će se bosansko kraljevstvo sasvim pridružiti porodici ostalih evropskih kraljevina, sijala u pozlati. Sam Bellini, godinama slušajući razne priče o ogavnim krivovjercima u Bosni i njihovom heretičkom kralju, mora da je bio zbiljski preneražen kada je vidio kako se taj kukavni kralj, prijatelj vještica, vračara, babuna i kum nečastivog, u svoj svojoj skrušenosti stropoštao na koljena pred raspetim Kristom i pobožno, kao dijete, sklopio dlanove i podigao ih pod bradu, a glavu uzdigao visoko, pogledom punim iskrene molbe, tražeći ugasle oči drvenog Krista. Zamolio je kralja da ostane tako. Odmah je znao da upravo ta poza odgovara svemu onom što će pripovjediti ovaj portret.

Tada mu je Bellini sasvim prišao. Krajnje dirnut kraljevom poniznošću, ovlaš mu je pomjerio glavu, za koji centimetar spustio ruke, a onda se prihvatio češlja i stao ga nježno povlačiti kroz kraljevu kosu, iz koje je sunce s crkvenog okna isijavalo nestvarnu narandžastu svjetlost. Dok je češljao kralja, Bellini je u glavi već imao cijelu kompoziciju. Znao je da ta kosa okupana u narandžištini mora biti nastavljena niz cijelo kraljevo tijelo, a to se najdjelotvornije moglo postići jednim kraljevskim plaštom u istoj boji, koji će, prekrivajući kralja sasvim, nehajno padati do zemlje. Tako će ovaj rob Božiji biti potpuno rastjelovljen pred Kristom. U prvom planu bit će njegovi sklopljeni dlanovi i bezgrešno mladalačko lice.

Kada je ostao sam, Bellini je dodatno razradio svoju prvotnu zamisao. Jednim crnim velom potpuno će prekriti kraljev vrat kako bi taj mir i ta predanost molitvi na kraljevom licu potpuno dominirali cijelom slikom. Jadni Bellini, ni slutio nije da je, odvajajući kraljevu glavu od tijela prekrivenog brokatnim plaštom, tim crnim zavojem oko kraljevog vrata, predvidio ono što će se desiti tri godine kasnije kad fijukne sablja, tu, s druge strane zida, na Carevom polju.

Dok je pozirao pred Bellinijem, da bi ostao u punoj kontemplaciji i da bi odagnao misao na bol u koljenima od dugog klečanja, nastavio je Stjepan Tomašević smišljati nastavak pisma papi koje je započeo nekoliko dana prije: “Za života moga oca naredio si da mu se pošalje oružje, skupljeno za križarsku vojsku a spremljeno u Dalmaciji; ali to nije bilo mletačkom vijeću po volji; pa zapovijedi sada da se meni pošalje. Sada ćeš valjda naći više odziva, budući da i Mlečani drugačije misle, jer nakaniše, kako se govori, rat Turčinu navijestiti. Još molim da izašalješ poslanika u Ugarsku, koji će moju stvar kralju preporučiti i naputiti ga da sa mnom pođe u vojnu. Tim se načinom može Bosna spasiti, inače će propasti. Turci su u mojem kraljevstvu podignuli nekoliko tvrđava i ljubezni se prema seljacima pokazuju; obećavaju da će svaki od njih biti slobodan koji k njima otpadne.

Prosti um seljaka ne razumije prevare te misli da će ona sloboda vazda trajati. Lako da će puk, tim varanjem zaveden, od mene otpast ako se ne vidi da sam tvojom vlašću ojačan; ni vlastela, ostavljena od seljaka, nisu se dugo održala u svojim gradovima. Kada bi Muhamed samo moju kraljevinu tražio, a ne bi htio dalje poći, onda bi me mogli sudbini prepustiti, te ne bi trebalo uzbuniti ostalo kršćanstvo radi moje odbrane. Ali nezasitljivo vlastoljublje nema granica; nakon mene napast će na Ugarsku i Dalmaciju i preko Kranjske i Istre potražit će Italiju. I o Rimu često govori te mu onamo srce čezne. Ako on nemarom kršćana moju kraljevinu osvoji, naći će najprikladniju zemlju i najzgodnija mjesta da ispuni svoju želju. Ja prvi dočekujem buru, a za mnom će Ugri i Mlečani i ostali narodi okusiti svoju sudbinu.”

A pet stotina godina nakon Bellinija, pred kleknutim kraljem, kao pred kakvom ikonom, zapanjen i sav shrvan, stoji Krleža, nestvaran, kao da je iz kista istisnut. Možda je Stjepan Tomašević jedini evropski kralj prema kojem se veliki pisac odnosio s neskrivenim simpatijama, a to je vjerovatno i razlogom zašto ga uporno zove posljednjim bogumilskim kraljem, okrećući glavu od historijske činjenice da je Tomašević prihvatio papinu krunu i umro kao katolik. Krleža, smrvljen pod ovom slikom, tu u prostorijama Hrvatske akademije nauka i umjetnosti, okreće se lijevo i desno, dok u njemu nastupa takav bijes i takav osjećaj vlastite mizernosti i takav osjećaj ništavnosti pred tim Kristom u kojem vidi lice i tijelo i kosu Evrope, da mu dođe da zagmiže po ovim zidovima poput Kafkinog kukca ili, kako je sam često znao reći, da uzme revolver i počne strijeljati sve redom, kao što to čini mladi Horvat u Galiciji.

Kroz stoljeća odjekuju misli Stjepana Tomaševića dok kleči pred Kristom u Crkvi Svete Marije i smišlja pismo za koje već unaprijed zna da ni za trun neće pomjeriti smrzlu savjest onog kojem je upućeno, te mu se čini da ga više i ne sastavlja za onog na koga je adresirano već ga šalje ovamo, kroz stoljeća, možda tom nervoznom mladiću u odijelu u hodniku HAZU u Zagrebu, koji stoji pred njegovim licem i mrvi se u stravičnom očajanju, možda tebi koji upravo čitaš ovaj tekst, možda svima nama koji još nismo uništili u sebi sposobnost da se svom dubinom vlastitog bića rasprostremo po boli čovjeka ostavljenog i izdatog od svih na pravdi Boga. I zaključuje Stjepan Tomašević svoje pismo koje je počeo s dubokom nadom, a završava ga krajnje rezigniran i bez ikakve vjere, i koje će istinski pročitati tek oni koji ga nakon tolikih stoljeća izvadiše iz mora vremena i otvoriše bocu. Završava ga u potpunom očajanju: “Ono što iskusih, tebi obznanjujem, da ne bi jednom rekao da nije bilo prijavljeno i da ne bi mene s nemarnosti potvorio. Moj je otac tvomu predšasniku Nikoli i Mlecima udes Carigrada proricao; kršćanstvo je na veliku štetu izgubilo carski stol, stolicu patrijaršije i stup Grčke. Sada ja tebi proričem: ako mi vjerujete i pomognete, spasit ću se, inače ću propasti i sa mnom mnogi drugi. Ovo ti doglasuje Stjepan; ti, koji si otac kršćanstva, daj savjet i pomoć.”

Miroslava Krležu pustit ćemo da nam dočara drugi dio kompozicije Stjepan Tomašević kleči pred Kristom. U eseju Jadranska tema piše on ovako: “Ima li u evropskom slikarstvu mnogo kraljevskih donatora koji tako pokornički iskreno kleče pred Likom Spasiteljevim kao što se usitnio pred Kristom posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević? Onaj milosrdni stav Sina Čovječijeg kojim se slabokrvni lik jednog šablonski slikanog akta sagnuo spram kraljevskog molitelja u brokatu, ona uzvišena simbolika mizerne skjavonske kraljevske audijencije pred Pantokratorom svjetova i vijekova govori za sebe čitavo poglavlje naše feudalne historije.

Posljednji patarenski kralj, pokajnički krivovjerac i obraćenik u istom licu, na koljenima, sklopljenih ruku, ponizno slavenski vapi za latinskim, zapadnoevropskim, rimokatoličkim spasenjem, jer je bogumil, jer piše knjige bosančicom, jer je mahinejac kojem prijete dvije katastrofe istodobno: turski kolac ili latinska lomača. Duhom odsutna, aristokratska, gotovo nehajna poza Kristova, kojom potpuno pasivno, upravo nervozno, sluša ovog barbarina gdje ga gnjavi nekom svojom mračnom balkanskom političkom problematikom, glavni je motiv ove pogrebne kompozicije.

Stav Uzvišenog doista toliko je vrhunaravno uzvišen iznad sviju bijednih ovozemaljskih briga jednog bezimenog bosanskog kralja, da se taj jedan od tih balkanskih baruna, koji su ‘svi pretvorljivi i nečasni’ (‘baroni di Rassa tutti falsi et iniqui’), gubi zapravo do posljednje granice samoponiženja, kada mu neće preostati nego da se baci pred Veličanstvom ničice i da se potrbuške protegne pred Gospodinom u propisanom ceremonijalu carskih audijencija, u ‘proskinezi’. (…) Krist na ovoj slici, koja nam pokazuje posljednju scenu bogumilske tragedije, nije samo Pantokrator i Bog Crkve rimske. On je Evropa, upravo ona ista Evropa koja nam već vjekovima šalje svoje kardinale i svoje civilizacije, svoje nuncije i svoje ambasadore, da od njih doznamo ono što znamo već vjekovima…”
Izvor

Show More

Leave a Reply

Back to top button