Mišljenja

Politizirani islam

Kada se jedan autoritarni vladar vidi kao predstavnik Božji na zemlji, potreban mu je autoritarni Bog kako bi u njegovo ime provodio svoju restriktivnu politiku

Mouhanad Khorchide

Politizacija religije u počecima islama vodila je do oblikovanja struktura podčinjavanja koje su stvorile okvir unutar kojeg su se događale i događaju se religiozne refleksije. Ova izmiješanost religioznog i političkog doživljava svoj vrhunac u sadašnjosti političkim islamom, kojeg je obilježila formula: Al-Islam Din wa Dawla (Islam je religija i država).

Pretpostavka prema kojoj islam ne poznaje razdvajanje religije i države u međuvremenu je rasprostranjena među muslimanima koliko i nemuslimanima, te se drži kao nešto samorazumljivo. Tomu proturječim u svojoj novoj knjizi „Gottes falsche Anwälte. Der Verrat am Islam“ (Krivi Božji odvjetnici. Izdaja islama) i dekonstruiram ju kao proizvod ranog otimanja i ujedno instrumentaliziranja islama od strane vladara bez legitimacije naroda. Oni su političke teorije vladavine i prakse preuzeli iz Istočnog Rimskog Carstva i Perzije te ih predstavljali kao islamsko mišljenje.

Strane teorije vladavine

Budući da je instrumentalizacija islama započela samo nekoliko godina nakon Muhamedove smrti, posljedice su za samorazumljivost islama i islamske teologije u nastanku bile ključne. Religijom koja propovijeda ljubav i milosrđe, duhovnost i etička načela te načela slobode i jednakosti teže se stvaraju i utemeljuju autoritarne strukture moći nego li religijom podčinjavanja, prijetnji, prava, šerijata.

Muslimani su na samim počecima islamske ekspanzije došli u dodir sa dva velika carstva: Perzijskim i Bizantskim. Oba su bila osvojena između 633. i 640. godine za vrijeme drugog kalife Omara. Zbog brzog širenja, kalifa Omar je morao razviti upravni aparat, za što nije imao ekspertizu kao ni potrebno iskustvo. Morao se osloniti na iskustva Perzijanaca i Bizantijaca, čiji je upravni aparat sukcesivno preuzeo, što je utjecalo i na političku samosvijest muslimanskih vladara. U Bizantu i Perziji je političkoj službi vladara pridavan religiozni autoritet. Upravo tom razumijevanju priklonili su se muslimani.

Jedan primjer: od Ardašira I. (umro 242.), utemeljitelja Sasanidskog Carstva, potječe jedan od najutjecajnijih perzijskih tekstova o odnosu religije i politike koji je za vrijeme Abasidâ preveden na arapski i višestruko prihvaćen. Taj tekst će predstavljati temelj za razumijevanje vlasti mnogih abasidskih kalifa. U njemu Ardašir piše: „Znaj da su religija i kraljevstvo dva brata, koji ne mogu jedan bez drugoga postojati. Religija podupire kraljevstvo, a kraljevstvo podupire religiju. Komu nedostaje podporanj propast će, a tko nema čuvara nestat će.“

Sličnu rečenicu pronalazimo u 20. stoljeću kod vodećeg čovjeka muslimanske braće Sayyida Qutba (umro 1966.), koji je ujedno i izumitelj formule Al-Islam Din wa Dawla te je tako postao najvažnijim ideologom političkog islama. Zarad legitimacije sljubljenosti religije i države u islamu, on pripisuje ne samo Muhamedu, nego i svim prorocima političku ulogu vladara u Božje ime.

Prorok, a ne čelnik države

Je li Muhamed svoju ulogu razumijevao ne samo kao prorok nego i državnik? Moj odgovor je jasan: Ne! U svojoj knjizi navodim mnoge argumente za to, a ovdje ću navesti samo jedan. U petoj suri Kur’ana, koja je objavljena malo pred kraj života Muhamedova, opisivane su između ostalog i propisi o hrani. Ali ne bi li se očekivalo da Kur’an govori o još važnijoj stvari od propisa o hrani, naime o pitanju političkog nasljednika Muhamedova kao vođe zajednice? I Muhameda je, na kraju svoga života, moralo zanimati tematiziranje pitanja njegovog političkog nasljednika ili čak davanja detalja kako bi spriječio moguće konflikte. Mora da se svojski trudio tu osobu uvesti u službu – koja je podrazumijevala službu čelnika države. No, ništa se od toga nije desilo.

Kako je mogao Muhamed, koji je za svoje poslanje sve žrtvovao, tako da je bio čak protjeran iz rodnog grada, zaboraviti uredbu o jednoj od središnjih stvari? Naime, niti u Kur’anu, niti u njegovoj predaji ne postoji ništa konkretno o pitanju odnosa religije i države, ali ni o pitanju njegovog političkog nasljednika. Jedini plauzibilni odgovor na ta tako iritantna pitanja jeste da se Muhamed nije vidio kao državni poglavar. Čak ni Kur’an ne govori o toj ulozi. Vidio se samo kao prorok, koji je htio promicati monoteizam i etička načela.

Kao muslimanskom teologu značajno mi je istražiti religiozne strukture podčinjavanja ljudi u islamu.

Stoga, moja teza glasi da je Muhamedova povijest za vrijeme omejidske (661. – 750.) i abasidske (750. – 1250.) vladavine revidirana, kako bi se od proroka Muhameda konstruirao od Boga imenovani državni poglavar i tako postao uzorom tadašnjim vladarima za legitimaciju njihove svjetovne i religiozne vlasti. Jer oni su utemeljivali i utemeljuju do danas svoje pravo na autoritet u ime Svetog.

Kada se jedan autoritarni vladar vidi kao predstavnik Božji na zemlji, potreban mu je autoritarni Bog kako bi u njegovo ime provodio svoju restriktivnu politiku. Upravo zbog toga je započela manipulacija slikom Božjom u islamu. Od ljubećeg, milosrdnog Boga stvorena je autoritarna i restriktivna slika Božja u službi autoritarnih vladara, podupirana pojedinim učenjacima. Ljudi su od slobodnih i samostalnih subjekata postali objekti poslušnosti. Stoga govorim o „strukturama podčinjavanja“ koje su se prvo politički etablirale, ali su ubrzo postale mentalitetom. Upravo za vrijeme vrhunca razvoja tih struktura u vremenu Abasida (750. – 1250.) nastali su sistematski spisi najvažnijih teoloških traktata islama.

Riječ je o epohi spisa u kojem su nastali odlučujući teoretski temelji o temi vladavine. Njihovi autori, najčešće perzijskog porijekla, bili su obvezani stoljetnoj tradiciji. Njihovi spisi i prijevodi na arapski bili su odlučujući za daljnji razvoj – ne samo što se tiče prakse vladavine, nego i u pogledu njezinog teoretsko teološkog utemeljenja: izjednačavanje vladara sa glasnikom Božjim. Ovaj razvoj treba razjasniti u kojem povijesnom kontekstu se islam etablirao i koji su to utjecaji na njegovo učenje. Način vladanja muslimanskih kalifa i vladara nije bio proizvod slučaja, nego željena adaptacija sasanidskih i bizantskih načina vladanja.

Put ka hrabroj samorefleksiji

Kao muslimanski teolog prvenstveno mi je stalo do istraživanja religijskih struktura podčinjavanja i tutorstva ljudi u islamu, da bi u sljedećem koraku, kao u drugom dijelu knjige, pokazao kako se danas mogu nadići. Moj cilj je razviti razumijevanje islama koje će dovesti do razvoja osloboditeljskih potencijala te religije. Time želim prevazići diskurs krivnje i iz nje proizašlog diskursa žrtve mnogih muslimana, kako bi se otvorio put hrabre i kritičke samorefleksije. Želim analitički gledati u prošlost, kako bi mogao steći pogled usmjeren na rješenje pokazujući muslimanima kako se mogu osloboditi, čak i latentnih, struktura podčinjavanja.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close